RIJEKA – Simfonijski koncerti u riječkom kazalištu uvijek su bili poznati po svojoj kvaliteti i posjećenosti publike – za njih uvijek vlada velik interes. S obzirom na to da se radi o, u pravilu, jednokratnim događajima, takav interes publike nije moguće uspoređivati s kazališnim predstavama koje se izvode više puta i tijekom dužeg vremenskog perioda.

Može se opravdano ustvrditi da simfonijski koncerti (a i drugi koncerti kad bi ih bilo na repertoaru kazališta) imaju svoju publiku. No, nakon simfonijskog koncerta pod nazivom »Beethoven, Bruch, Čajkovski« može se, i treba, reći poneka riječ i o publici.

Naime, odgovornost za kvalitetu umjetničkog života u nekoj zajednici u najmanju je ruku trojaka: izvođači, uprava zajednice, ali i publika.

Prve dvije skupine gotovo uvijek su na meti stručne ili bilo kakve druge kritike, dok publiku rijetko tko ikada propituje. Instalirala se u našem društvu teza koja nameće neka krivo shvaćena prava pojedinca pa je uputiti kritiku publici danas svojevrsno svetogrđe. Kako se netko usuđuje nešto reći onome tko je svojim novcem kupio ulaznicu? I nije tada važno što taj netko kasni na koncert pa ulazi u gledalište ometajući ostale prisutne, ali i izvođače; nije važno ni ako iz sredine nekog reda u parteru izlazi za vrijeme izvedbe, što može biti i opravdano, ali se onda vraća ponovo podižući prisutne umjesto da pričeka kraj dijela izvedbe ili sjedne na neku stolicu bliže rubu gledališta; nije važno ni ako fotografira s bljeskalicom mobitela iz nekog od prvih redova, čak i ako se bavi glazbom; a ponajmanje je važno ako, recimo, plješće između stavaka simfonije ili solističkog koncerta. I to ne jedan, nego mnogi. I sve to ne bi bio problem kada ta ista publika ne bi ponekad postavljala sebe ili bila postavljena za mjeritelje kvalitete izvedbe, kulturnih politika ili rada u kulturi. Na ovaj način kulturi u zajednici čini se nemjerljiva šteta.

Plemeniti violinistički zvuk

No, ne zaslužuje Riječki simfonijski orkestar pod vodstvom dirigenta Valentina Egela da se ovaj tekst u većem dijelu usmjeri na publiku kad su oni odradili dobar posao. Na programu se našla uvertira Ludwiga van Beethovena pod nazivom »Koriolan«. Tako barem piše u programskoj knjižici, iako je možda bolje napisati »Coriolan« s obzirom na to da je ova inačica naziva češće prisutna u literaturi. Već su prvi akordi navijestili čvrsti i homogeni orkestarski zvuk, koji se kasnije tijekom izvedbe i potvrdio. Poneka zamjerka može se uputiti povremenim ritmičkim neujednačenostima krajnjih pulteva prvih i drugih violina, što se donekle može opravdati trinaestometarskom udaljenošću s jednog na drugi kraj pozornice, iako je i takva novija postava orkestra nešto što je podložno promjeni. Jasna je i poveznica ove uvertire s kasnijom izvedbom simfonije Čajkovskog zbog sličnosti secco akorada i generalpauza, ali i općenitog koncepta čime je cijeli koncert imao programsku logiku.

Nakon uvertire uslijedio je solistički koncert skladatelja Maxa Brucha, »Koncert za violinu i orkestar br. 1. u g-molu«, op. 26., a solist je bio violinist Anton Kyrylov, kojega publika poznaje kao višegodišnjeg člana riječkog orkestra na mjestu koncertnog majstora. Nastupi članova orkestra u solističkoj ulozi pohvalni su jer izvođača izvlače iz komforne zone kolektivnog tijela i stavljaju ga u novu ulogu u kojoj samostalno mora iznijeti program. Upravo zato rijetki se odlučuju na ovaj pothvat, a i često se u takvim prilikama vidi da nisu navikli na samostalne nastupe pa izvedbe budu nezgrapne ili tehnički slabije odrađene.

No, ono što je publika mogla vidjeti bilo je upravo suprotno: Kyrylova su krasile sigurnost, mirnoća i visoka koncentracija. Bio je zapravo užitak gledati i slušati plemeniti violinistički zvuk jasne artikulacije i odmjerene interpretacije. Gudalo je (izuzev prvog tona prvog stavka, prazna žica g) bilo kontrolirano, a fraziranje ponekad i fenomenalno. Manja tehnička nestabilnost mogla se čuti i u posljednjem nastupu prije Un poco più vivo prvoga stavka, ali je navedeno potpuno nevažno jer nije ni na koji način umanjilo visoku kvalitetu cijele izvedbe. Orkestar je pristojno slijedio solista i nije se nametao jačinom zvuka. Inače, privilegij je bio i čuti ovo lijepo djelo manje poznatog njemačkog skladatelja čiji opus ne resi osobita kvaliteta, ali su svakako često na repertoaru djela za violinu, posebno »Škotska fantazija« i ovaj koncert za koji je mađarski virtuoz Joseph Joachim rekao da je to jedan od najbogatijih i najzavodljivijih njemačkih violinskih koncerata. Publika je Kyrylova nagradila velikim pljeskom i izmamila dodatke. Prvi je bila nešto duža, a za dodatak i neuobičajeno duga, izvedba »Balade« iz »Sonate br. 3.« belgijskog skladatelja Eugènea Ysaÿea, dok je drugi bila »Sarabanda« iz »Partite br. 2.« Johanna Sebastiana Bacha.

Eksplozivno, snažno i burno

Ukoliko je netko u publici možda bio razočaran violinističkim nastupom bez prevelike teatralnosti, u drugom je dijelu koncerta mogao biti zadovoljan jer je izvedba »Simfonije br. 4. u f-molu«, op. 36. Petra Iljiča Čajkovskog uvijek dijelom i teatralna, posebno kad afinitet za teatralnost pokazuje i dirigent poput Valentina Egela. Eksplozivno, snažno i burno, riječi su koje možda najbolje opisuju glazbu ruskog skladatelja napisanu u četiri stavka koji zajedno čine cjelinu i jedinstvo.

Prvi stavak Andante sostenuto – Moderato con anima nije bio osobito dobro izveden i svakako je bio najlošiji dio simfonije ponajviše zbog presporog tempa u kojem protočnost glazbe i hemiolski ritam (karakterističan za Čajkovskog) nije dolazio do izražaja, već se sve doimalo poput mehaničkog stroja u kojem se ne zna u kojem je trenutku koje glazbalo vodeće, a koje pratnja. Pa ipak, impozantni završetak navedenog stavka nije spriječio brojne osobe u publici da zaplješću. Srećom, drugi stavak Andantino in modo di canzone završava tiho pa je pljesak izostao, a i sama izvedba bila je mnogo bolja, ujednačenija i kvalitetnija. Od početka trećeg stavka (Scherzo) do kraja simfonije glazba je napisana tako da osvaja publiku, a s obzirom da je izvedena u prosincu, gotovo nepogrešivo podsjeća na novogodišnje melodije, iako je skladateljeva ideja u pozadini bila potpuno drukčija: radost i veselje je u svijetu, a pojedinac u svojim problemima može (i treba) se radovati radosti drugih ljudi.

Mudro je skladatelj podijelio orkestar na nekoliko osnovnih skupina glazbala: gudaći koji sviraju prstima pizzicato, drveni puhaći i limeni puhaći s udaraljkama. Svaka skupina kao da se natječe u svojim samostalnim nastupima želeći dočarati različita razmišljanja i prisjećanja pojedinca dok sjedi sam u večernjim satima. Mora se reći da je orkestar ovaj stavak izveo prilično dobro, posebno cijela sekcija puhaća, a gudaćima je drugi nastup pizzicata bio ujednačeniji od prvog. Konačno, četvrti stavak Allegro con fuoco, u stilu uvertire »Ruslan i Ljudmila« M. Glinke, u potpunosti je očaravajuće djelovao na publiku i vizualno i zvučno. Vidi se da je to djelo genija kakav je Čajkovski, čija glazba radi u korist izvođača i atmosfere ostavljajući snažan dojam na sve prisutne. Dobar tempo i temperamentna izvedba zaključili su cijeli dvosatni koncert koji se, u cjelini, može smatrati uspješnim, a što je brojna publika i nagradila velikim pljeskom, posebno upućenim pojedinim dionicama u orkestru.

Valja se unaprijed radovati Novogodišnjim koncertima koje će u »Zajcu« prema najavi izvesti isti orkestar s istim dirigentom pa već sada treba osigurati svoje mjesto u gledalištu.