Uskoro će se, 1. veljače, navršiti 80. godišnjica smrti Pieta Mondriana (pravo ime Pieter Cornelis Mondriaan), nizozemskog slikara i teoretičara umjetnosti. Rođen je u Amersfoortu 7. ožujka 1872. u kalvinističkoj obitelji, a preminuo je 1944. u New Yorku. Studirao je od 1892. na Kraljevskoj akademiji u Amsterdamu. Iako je Mondrian nalazio mnoge utjecaje na samoj akademiji, među važnijim utjecajima bio je onaj simbolističkog pjesnika Paula Verlainea i martinističkog pisca Joséphina Mérodacka Péladana koji se zalagao za smrt realizma u umjetnosti te je promovirao umjetnost koju je on smatrao spiritualnom, simboličnom i estetičnom.

U prosincu 1892. u Amsterdam je došla izložba djela Vincenta van Gogha. Simbolisti su prihvatili Van Gogha iako je njihovo slikanje bilo potpuna antiteza Haškoj školi koja je utjecala i na Van Gogha i na Mondriana. No simbolisti su također pokazivali sve veće zanimanje za mistične i nekršćanske religije. Godine 1908. Mondrian se počeo zanimati za teozofski pokret koji je na kraju 19. stoljeća pokrenula Helena Petrovna Blavatsky. Ona je vjerovala da je moguće ostvariti bolje znanje o prirodi nego ono koje nam daju empirijski načini, a većina Mondrianovog kasnijeg rada težila je k spiritualnom znanju. Mondrian je u svibnju 1909. postao član Teozofskog društva Nizozemske, a njegovo je slikarstvo 1910. doživjelo potpunu ekspresiju umjetnikova interesa u mističnu kozmologiju teozofa. Kao i mnogi tadašnji umjetnici i Mondrian je želio Darwinovu teoriju zamijeniti konceptom duhovnog i intelektualnog razvoja.

Mondrian se 1912. seli u Pariz i izbacuje jedno ‘a’ iz imena. Pariz je u to vrijeme bio središte umjetničke revolucije, a od svih pokreta najznačajniji je bio kubizam na koji se Mondrian ugledao. U Parizu je proveo samo dvije godine odlučivši ga napustiti u ljeto 1914. te se vratio u rodnu Nizozemsku. Za razliku do kubista, Mondrian je još uvijek htio uskladiti svoje slikanje sa svojim duševnim potragama te je 1913. počeo spajati slikanje s teozofskim studijama. Njegove slike iz 1917. mogu se interpretirati s teozofske strane, no sam Mondrian je, pod utjecajem kubizma, shvatio da slike postoje kao nezavisni objekti. Od tada njegove slike sve više koriste geometriju. Theo van Doesburg je baš u to vrijeme organizirao skupinu umjetnika s baš tim ciljevima. Mondrian i Doesburg su se upoznali i uskoro postali nerazdvojni. Doesbug je počeo slikati u Mondrianovom stilu, a Mondrian je svraćao kod Doesburga po savjete za raspravu o avangardnom slikarstvu koju je pripremao. Tako su Doesburg i Mondrian osnovali grupu koja je znana kao De Stijl. Ta grupa je od 1917. izdavala i istoimeni časopis u kojem je Mondrian pisao mnoge eseje u kojima je definirao taj slikarski pokret, znan kao neoplasticizam. Među glavnim idejama pokreta bila je ta da se priroda i intelekt, ili ženski i muški princip, negativno i pozitivno, statično i dinamično, vodoravno i okomito mora dovesti u ravnotežu.

Mondrian je 1917. i 1918. objavio djelo »Nova plastika u umjetnosti«, što je bio njegov prvi ulazak u teoriju umjetnosti. Najbolji opis tog pokreta se nalazi u pismu koje je 1914. napisao H. P. Bremmeru: »Ja konstruiram linije i kombinacije boja na ravnoj površini kako bih iskazao opću ljepotu s najvećom sviješću. Priroda (ili ona koju ja vidim) me inspirira, stavlja me, kao i svakog slikara, u emocionalno stanje u kojem jedan poriv dođe da nešto napravi, no ja želim doći što je bliže moguće istini i svemu apstraktnom iz toga, dok ne dostignem osnovu (još uvijek vanjsku!) stvari… Vjerujem da je moguće da, preko vodoravnih i okomitih linija konstruiranih svjesno, ali bez kalkulacije, vođenih snažnom intuicijom i dovedenih do harmonije i ritma, ova osnovna forme ljepote, dodavanjem drugih linija i zavoja ako je potrebno, može postati umjetnina, jaka kao što je i istinita.«

Neoplasticizam je bio pionirski stil apstraktnog slikanja kojim dominiraju geometrijski oblici. Naziva se novom umjetnošću zato što Mondrian, u pokušaju da izmiri slikarstvo sa svojim duhovnim interesima, raskida s pozitivističkim pristupom i stvara potpuno apstraktne slike.

U ljeto 1919. Mondrian se vraća u Pariz. Što se tiče njegovih likovnih djela, atmosfera poslijeratnog Pariza omogućila je umjetnicima apsolutnu slobodu, što je samom Mondrianu koristilo kako bi prihvatio apstrakciju do kraja života. Tijekom 1919. i 1920. počeo je slikati »rešetkaste« slike te je krenuo razvijati stil zbog kojeg je poznat u svijetu. Svojim povratkom u Pariz i prelaskom na neoplasticizam postigao je svoj tadašnji cilj: prestigao je Braquea i Picassa i postao najapstraktnijim slikarom tog doba. Revolucionarna i geometrijska estetika neoplasticizma mogla se shvatiti i kao antiumjetnost upravo zbog odbijanja bilo kakvih slikarskih i estetskih formi iz prošlosti. Njegov je rad 1922. dobio svoj konačni oblik. Težnja ka korištenju sve veće količine bijele najistaknutija je u Mondrianovim slikama znanim kao lozenge slike, koje su rađene na platnu u obliku romba. Najistaknutiji primjeri lozenge slika su »Kompozicija s crnom i plavom« i »Kompozicija u crnoj i bijeloj (Slika I)« iz 1926. Od 1926. pa do 1930. Mondrianove slike još su sadržavale određenu količinu obojenih ploha, no od 1930. pa do kraja života sve je manje obojenih ploha, a više bijelih, a što je bio stariji, u njegovom slikarstvu dominirala je linija, dok je forma skoro u potpunosti izbačena.

Godine 1938. u Europi je vladala politička kriza. U očekivanju rata Mondrian je bio sve nervozniji, no ipak nije želio napustiti Pariz. Ipak, nakon nagovora prijatelja, u rujnu 1938. odlazi u London, a dvije godine kasnije odselio je u New York. Mondrianov zadatak u New Yorku bio je dovršavanje započetih djela. Tada je prvi put dodao cjelovite linije u boju. Prvo djelo u kojem je to primijenio je slika »New York/Boogie Woogie« (1941. – 1942.). Na sliku je, osim crnih, dodao dvije cjelovite crvene linije i nekoliko manjih i kraćih linija u plavoj i žutoj boji. Već na slikama »New York City I« (1941. – 1942.) i »New York City II« (1942.) Mondrian crne linije u potpunosti zamjenjuje bojama. Na slikama nema više crnih linija, nego linija u primarnim bojama (crvena, žuta i plava) koje slikama daju novu svjetlinu i dinamičnost. Kod slika više nema obojenih ploha, nego se između obojenih linija nalaze bijele plohe koje se zbog velike količine obojenih ploha i njihove jačine vizualno gube i umanjuju (ovisno o veličini plohe). Kod slike »New York City II« postoji još mali broj crnih linija, no slika je ostala nedovršena zbog Mondrianove smrti. Na toj slici Mondrian također koristi novu tehniku koju je otkrio. Kako bi prikazao svoje linije u boji koristio je samoljepive trake u boji. Trake bi pomicao sve dok ne bi postigao željeni ritam na bijeloj podlozi.

Nakon 1942. Mondrian u svoje slike uvodi novo revolucionarno obilježje. Kako je bio velik obožavatelj plesa i jazza, želio je putem svojih slika prikazati ujedinjenje glazbenog ritma jazza i slikarstva. Prva slika iz tog perioda je »Broadway Boogie Woogie« (1942. – 1943.) čiji je naslov oznaka za konceptualnu neposrednost Mondrianovog novog stila slikanja i ritma boogie-woogieja. Ova slika je ujedno i posljednja Mondrianova slika koja je dovršena.

Piet Mondrian je bio najveći stručnjak za američku apstraktnu umjetnost od svih europskih slikara koji su u to vrijeme živjeli u SAD-u. Baš on se smatra odgovoran za otkriće Jacksona Pollocka, pionira apstraktnog ekspresionizma. Posljednja Mondrianova slika je »Victory Boogie Woogie« (1942. – 1944.). Ta slika je nedovršena zbog slikareve smrti i napravljena je na romboidnom platnu. Slika se drži Mondrianovog stila prikazivanja glazbe na platnu te je tako rađena u istom stilu kao i »Broadway Boogie Woogie«.

Početkom 1944. Mondrian je dobio prehladu koja se razvila u pneumoniju. Kada ga je fotograf Fritz Glarner jednom prilikom posjetio u njegovom ateljeu, našao je Mondriana slabog i bolesnog. Ubrzo je prebačen u bolnicu Murray Hill, no Piet Mondrian je preminuo 1. veljače 1944. u New Yorku od posljedica pneumonije u 72. godini života. Pokopan je na groblju Cypress Hills u Brooklynu, New York. Njegov zahtjev za dobivanje američkog državljanstva bio je još uvijek na čekanju. Njegovo slikarstvo, lišeno svake emocije i tragike, u osnovi meditativnog i metafizičkog karaktera, simbol je nastojanja da se pojavnoj realnosti suprotstavi trajniji vid univerzalnog realiteta. O tome je ovako govorio: »Čisto plastično viđenje treba izgraditi novo društvo, onako kako je u umjetnosti izgradilo novi plasticizam«.