Iz Ljubljane je stigla tužna vijest da je preminula Ksenija Grabusin, jedina riječka ikebanistica s japanskom diplomom. Brojne izložbe na kojima je izlagala svoje kompozicije u najrazličitijim prigodama i sredinama, učinile su je poznatom, priznatom i omiljenom osobom, ne samo u riječkom slovenskom društvu »Bazovica« kojem je pripadala rođenjem, već i u makedonskom »Ilindenu«, u Zajednici Roma ili Savezu antifašističkih boraca u Rijeci, ali i diljem Hrvatske, Slovenije, nekadašnje Jugoslavije…

Ksenija Grabusin po profesiji je učiteljica. Rođena u Črnomelju, u obrtničkoj obitelji Krašovec, odrasla na imanju koje je ucrtano na kartu Savinjske doline pod imenom Kraševčevo, osnovnu je školu završila u Žalcu, gimnaziju u Celju, a učiteljsku školu u Ljubljani. Tijekom rata bila je u partizanima, a nekoliko godina nakon rata radila je kao učiteljica u svom rodnom kraju, a onda se doselila u Rijeku.

Ovako je govorila za Novi list:

– Da bi se postalo majstorom ikebane, treba završiti posebne akademije. Ja sam studirala na akademiji Sogetsu u Tokiju, a diplomirala u klasi prof. Klare F. Kos. Članica sam te uvažene institucije, a diploma mi daje kvalifikaciju ovlaštenog učitelja i pravo da otvorim svoju školu ikebane. Za mene je takva prilika čast, ali sam se ipak zadržala na svom radu.

Poticaj su mi razni događaji u okruženju, ali i osobe kojima se divim ili želim obilježiti neki njihov važan trenutak – rekla je Grabusin.

Iako u svojoj biografiji ima čitav niz izložaba na kojima je sudjelovala i brojne pohvale likovnih kritičara o svom radu, Ksenija Grabusin na prvo je mjesto stavljala svoj rad i aktivnosti u riječkom slovenskom domu »Bazovica«, pritom naglašavajući:

– Slovenka sam, i to ne zaboravljam! Ispričat ću vam jednu epizodu iz našeg Društva, koja ilustrira način na koji radim. Ugledni član »Bazovice«, Viktor Snoj, poslao je »Kažipotu« za objavu svoje pjesničke krokije. Jedna od tih crtica potaknula me na ikebanistički kroki pod naslovom »Vjetar«. Dakle, radim brzo – ideja mi u trenu proleti kao misao, i ja je odmah i realiziram. Nije mi teško sjesti na vlak, ili pješice otići i po nekoliko kilometara da nađem biljku koju želim koristiti za određenu kompoziciju – rekla je Grabusin.