VENECIJA – Dok je otkazani Sarajevski filmski festival trebao dodijeliti počasno Srce Sarajeva precijenjenom meksičkom sineastu Michelu Francu i odati mu priznanje retrospektivom njegovih djela, nagrada mu je očito poslana poštom. Iako ostaje pitanje što je to toliko posebno u njegovu prilično siromašnom opusu da bi opravdalo to laskavo priznanje, osim ako ga s festivalskim kuratorima ne vezuje neko veliko prijateljstvo (Mostra je slična priznanja dodijelila Tildi Swinton i Ann Hui, što je puno logičnije).

No ako Franco nije doputovao u Sarajevo s najnovijim komadom »Nuevo orden« (»Novi poredak«), ukazao se s njime u konkurenciji Mostre.

Distopijska vizija Meksika

Nakon asketizma autorova prethodnog komada (šifra: »Chronic«), sada je u prvom planu nekontrolirana furioznost. Francov nepodnošljivi narativ podastire nekakvu distopijsku viziju Meksika, s ranjenim demonstrantima koji bivaju dovedeni u bolnicu iz koje liječnici otpuštaju tamošnje pacijenate da bi im mogli osloboditi krevete. U fokusu je buržujsko vjenčanje, čija nevjesta biva isti dan silovana, zatočena i molestirana. Dobili smo dakle nešto poput druge strane Inarrituove medalje. Filma koji nema osjećaj mjere. Filma u kojem sve mora biti snimljeno i kadrirano. Jer, nije dovoljno pokazati pakao da bi se napravio pakleni film.

Problem je što Franco mrzi svoje protagoniste. Možda bi scena napada na bogatašku vilu imala smisla da je autor ponešto naučio od Bunuela (šifra: »Viridiana«). Zato Franco ne pošteđuje nikog, pogotovo u scenama torture. U još jednoj prežvakanoj tezi o korumpiranoj i nasilnoj prirodi buržoazije i političara. Jer, Francu nije dovoljno osluškivati krikove, kao što to čini Žbanić u filmu o Srebrenici. On ih mora i pokazati.

Lekcija iz stila

U konkurenciji je prikazan i najnoviji film etabliranog Japanca Kiyoshija Kurosawe »Spy no Tsuma« (»Špijunova žena«) ambijentiran na početku Drugog svjetskog rata, s fokusom na trgovca iz Kobea koji tijekom putovanja u Mandžuriju otkriva jezive eksperimente koje je japanska vojska provodila nad lokalnim kineskim stanovništvom u usavršavanju bakteriološkog oružja, da bi svoje otkriće »prodao« Amerima. No u trgovčevu špijunsku igru uključuje se i njegova žena Satoko. Nijedan komad iz Kurosawina opusa još nije bio tako hičkokovski u njegovim moralnim i narativnim sjenama. Iako autor u priči ispisuje i iskrenu posvetu Mizoguchiju, Ozuu, ali i Zemeckisu (šifra: »Tajna veza«).

U elegantnoj priči o ambigvitetu intimnih veza u kojima se zrcale povijesne kontradikcije. Možda Kurosawinu komadu svedenom na geometrijsku igru nedostaje lucidnost i kristalna suhoća njegovih prethodnih radova. No zato nam je podario još jednu lekciju iz stila i ekonomije seta u kojem je dovoljno prikazati drhtaj kristalnih čaša u salonu da bi dočarale bombardiranje. U tome je tajna filma.

Na žici iluzije

Ekonomija mizanscene krasi i Emmu Dante, čiji komad »Sestre Macaluso« praktički ne izlazi iz stana njenih heroina, lociranog na zadnjem katu zgrade na periferiji Palerma, koji krije tragove sjećanja i vremena. Taj isti stan postaje njihov vječni centar gravitacije. Sestre Maria, Pinuccia, Lia, Katia i Antonella ne žele ga napustiti čak i kad ga jedan od njihovih muževa odluči prodati. Ništa neobično, jer je riječ o autoričinom istoimenom kazališnom tekstu koji je 2014. osvojio prestižni Premio UBU. Riječ je o respektabilnoj dramaturginji čiji se kazališni rad naprosto ne može odvojiti od onog filmskog.

Iako u »Sestrama Macaluso« ona pokušava učiniti sve da razbije barijeru koja odvaja teatar od filma, ne samo na strukturnom nivou. Zato će film prodisati tek kad Dante odvede svoje junakinje na zrak, koliko god taj odlazak balansirao na žici iluzije.

U »Između jedne i druge smrti« sineast Hilal Bajdarov kao još jedan sa Sarajevske filmske akademije pod mentorstvom Bele Tarra, postavio je sebi visoku ljestvicu ne bi li pokušao transponirati u Azerbejdžan famoznu Bessonovu maksimu da emocije najprije treba osjetiti, a potom ih razumjeti. Jer, Bajdarov je očito puno naučio od svog mentora. Iako je riječ o autoru koji se afirmirao u zoni doksa. S neshvaćenim i nervoznim Davudom u potrazi za jedinom »pravom« obitelji koja mu može pružiti ljubav i smisao života, živeći u vječnoj opasnosti koja postaje njegov jedini raison d’etre.