RIJEKA – Peti Periskop, festival suvremenog plesa i novog cirkusa u Rijeci, otvorila je predstava »Kill B.« autora Mije Zalukar i Bruna Isakovića iz skupine »Malo sutra«. Kao što sam naslov sugerira, njihova se predstava izvedbeno-vizualno referira na danas već kultni film »Kill Bill« Quentina Tarantina iz 2003. – epsku osvetničku dramu s posvetom ranijim filmovima žanra, japanskim samurajskim filmovima i talijanskim špageti-vesternima.

Podsjetimo ukratko na radnju filma: iznenada se probudivši nakon četiri godine provedene u komi, djevojka (Uma Thurman) se prisjeti da je zločinačka banda, čiji je član nekada davno bila, izvršila masakr u crkvi ubivši sve svatove osim nje, koja je slučajno preživjela. Usprkos atrofiji mišića, uspije pobjeći iz bolnice i krene se osvetiti…

Kazališna hijerarhija

Na početku predstave izvođačica Mia Zalukar leži na tlu, a kao scenografske reference na film pojavljuju se bijeli til vjenčanice i kolut s filmskom vrpcom. Predstava, u dramaturgiji Vedrane Klepice, i zamišljena je kao intermedijalni dijalog kazališta i filma, pa se scenska izvedba snima i simultano prenosi na ekranu. Slijedeći siže Tarantinova filma, Mia Zalukar pokretima i mimikom priziva motiv atrofije mišića junakinje filma – otežanim kretanjem, zgrčenim tijelom i jecajima u mikrofone ona utjelovljuje bol, odnosno tijelo boli. U jednom trenutku ta se (filmska) priča prekida, a redatelj i izvođačica autoreferencijalno propituju vlastiti hijerarhijski odnos unutar kazališnog stvaralačkog procesa i odnos moći između dvoje barem u ideji ravnopravnih partnera.

Bruno Isaković je sada u ulozi redatelja koji mladoj izvođačici daje scenske upute, manipulirajući njome, ali i njenim odnosom prema publici. U toj suigri pokazuje se da taj odnos među njima baš i nije tako ravnopravan, pa se nameće uvijek prisutno pitanje koliko sami izvođači zapravo sudjeluju u kreiranju kazališnog čina. A zatim se predstava iznova vraća u okrilje Tarantinova filma, s izvođačicom koja i na razini kostima (kostimografiju i scenografiju potpisuje Zdravka Ivandija Kirigin) oponaša osvetnički raspoloženu protagonisticu filma. Pritom su i plesni pokreti Mije Zalukar inspirirani »koreografijom« filma, uz dinamično oblikovanje zvuka Hrvoja Nikšića.

Rave kultura

Drugog dana Periskopa na programu su bile dvije predstave. Najprije je u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku Ognjen Vučinić iz Masa Dance Company u predstavi »Rave (on)!« dao svoju interpretaciju rave kulture, koja je za njega društvena uspomena, pokušaj da se osjeća kao dio zajednice stvarajući vezu s plemenom kroz ples i tjelesnost. Europski i britanski počeci ravea su u drugoj polovici 1980-ih godina, a na našim je prostorima proklijao početkom 1990-ih. Ova elektronička plesna glazba, uz koju se vezuje i specifičan način odijevanja i ponašanja, za izvođača Ognjena Vučinića (koautorica je Aleksandra Mišić) ima osobno značenje – u njegovu tijelu rave rezonira kao osjećaj koji se izaziva zvukovima i ritmom.

Struktura i koncept predstave nastali su kao inspiracija radom Josepha Beuysa i njegovim performansom »Kako objasniti slike mrtvom zecu« iz 1965. godine, čime sugerira kako nije moguće sve objasniti. Tako je i za Vučinića rave prije svega osjećaj, intuicija, nešto neizrecivo. Predstava, čiji koncept i koreografiju potpisuje Aleksandra Mišić (asistent režije je Filip Povrženić), počinje slikom lampicama osvijetljenog izvođača – odjevenog u plavi kombinezon i bijelu majicu, s rejverskim naočalama (kostimografkinja je Ljerka Zmajić). U sljedećem prizoru on je na tlu, gdje se gotovo previja od smijeha, u nekoj vrsti samoironije. Zatim slijede upute za meditaciju i izvođačev ulazak u meditativno stanje (rave su neki uspoređivali s uzvišenim stanjem uma i transformacijom svijesti).

Koreografija inspirirana pokretima ravea (glazbu su birali autori) na zanimljiv se način povezuje s tekstom, odnosno s pričom o premijeri hrvatskog filma s temom deložacije obitelji (još jedna poveznica s filmom). Vučinićevo izgovaranje teksta usklađeno je s njegovim pokretima, a sukladno značenju riječi rave taj je govor nepovezan, isprekidan. U svojoj reminiscenciji na rave, u kojoj nije izostavljen ni ecstasy, Ognjen Vučinić još se jednom predstavio kao izvrstan plesač i performer, iskazavši i glumačko umijeće. Na kraju predstave on svlači rejverski kombinezon i presvlači se u crnu majicu i bijele hlače, no naočale s početka izvedbe ostaju… Kao i odjek ravea u njemu. Nakon njegova odlaska s pozornice, prazni scenski prostor ostaju kreirati rotirajuća rejverski oblikovana svjetla (dizajner svjetla je Saša Bogojević) i scenski dim… Riječka publika Ognjena Vučinića ispratila je ovacijama.

Mali esej o boli

Zatim je u Exportdrvu Riječanima dobro poznati Žak Valenta, u produkciji Trafika, izveo predstavu »Situacija u tijelu/No More Body«. Kao i u primjeru predstave »Kill B.«, Valenta se također referira na filmsku umjetnost, točnije na film »Nebo nad Berlinom« Wima Wendersa iz 1987. godine, preispitujući tjelesnu somatiku, kao i psihološke narative proizašle iz procesa iscjeljivanja i oporavka. Jedan od prostora bivšeg Exportdrva usmjeravao je i samu izvedbu. Naime pri ulasku u prostor publiku dočekuje samo glas izvođača, koji joj daje određene upute. Valenta u izvedbi svoga sola gledatelja stavlja u situaciju aktera, koji u vlastitoj imaginaciji pokreće izvođača.
Performer najprije opisuje sebe, svoje tijelo koje još nije prisutno u prostoru. Zatim opisuje detalje iz samoga prostora, dok je kretanje njegova tijela u tom prostoru prepušteno gledateljskoj imaginaciji (uz pomoć asistentice koja se i fizički pojavljuje u prostoru). Žak Valenta fizički se utjelovljuje u izvedbi posežući za figurom anđela Damiela iz Wendersova filma, čija se radnja odvija u Berlinu osamdesetih godina 20. stoljeća. Wendersovi anđeli kreću se gradom potpuno neprimjetni i nevidljivi stanovnicima Berlina. Njihova je uloga osluškivanje misli prolaznika kako bi upamtili i očuvali kroz vrijeme osjećaje ljudi.

U jednom trenutku Damiel odlučuje postati čovjekom kako bi mogao osjetiti postojanje u vremenu i prostoru. Prvi osjećaj koji pritom osjeti je bol, što je i jedan od motiva Valentine predstave. Kao što to uvijek biva s plesnim umjetnicima, tjelesna trauma naoko umanjuje tjelesne mogućnosti izvođača, ali istovremeno proširuje svijest i razumijevanje psihosomatike tijela. Hendikepiran u mogućnosti hodanja u periodu nakon traume, autor provodi vrijeme plešući, improvizirajući i kreirajući izvan fizičkog. Ovaj mali esej o boli djelomično nije bio dobro čujan i gubio se u prostoru. U ovu situacijsku izvedbu dobro su se uklopila željezna vrata s natpisom »Izlaz u nuždi«, kroz koji tijelo izvođača, sukladno naslovu predstave, na kraju nestaje…

Periskop će 13. listopada zatvoriti predstava »Kompas« Simone Aughterlony, Petre Hrašćanec i Saše Božića. Predstava je to koja gledateljima nudi žensku interpretaciju epa o Odiseju, a bit će izvedena u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku s početkom u 20 sati. Ovogodišnje, moglo bi se reći »filmsko« izdanje Periskopa, donosi i večer plesnog filma. U ponedjeljak, 12. listopada u 19 sati u Filodrammatici će biti prikazana tri filma – »Pokret« Tamare Bilankov, »Contrada« Matije Debeljuha i »Pierottijeva 11« u produkciji Umjetničke organizacije Škvadra.