RIJEKA – Nakon uspješnog otvaranja na Žabici, festival TranziT koji je usmjeren na suvremenu izvedbenu produkciju s fokusom na istraživanje novih pristupa razvoju kazališne publike, nastavio se plesnom predstavom nagrađivanog izvedbenog umjetnika i autora Marina Lemića »Bi-Polar B(e)ar/e« koji plesom, riječju i glazbom propituje obrasce sreće te postojanosti/bivstovanja u svijetu složenih eksternih faktora koji djeluju kao postavljeni znakovi odobravanja ili zabrane (individualnosti).

Plesni performans Marina Lemića značenjski je podijeljen u više segmenta i/ili modusa i čini performativni ciklus koji se kreće od zatvorenosti do otvorenosti, borbe i sreće, pa sve do pronalaženja vlastita glasa te oslobođena, odnosno rasterećena tijela koje uspijeva djelovati onkraj trenutnoga i iskustvenoga. Uz upućivačku scenografiju, tamno, crno obojene zidove nalik na zidove kakva tvorničkog postrojenja, bivše prenamijenjene hale koja postaje plesni auditorijum, Marin Lemić sjedeći na stolici započinje svoj izvedbeno-performativni modus tematski ulančan i recipijentski dvosmjeran. Plesač tako, sjedeći na stolici, svojim pokretima pokazuje znakove introvertiranosti, sukoba sa samim sobom, borbe, prepuštanja tijela okolinskom, prijetećem, onome što guši i ne daje (dovoljno) zraka, a njegovo se tijelo doima kao da se grčevito bori s čime.

Pronalaženje individualnosti

Već sljedeći performativni segment potpuno je drukčije naravi, zabavljačkog karaktera, u okvirima nametnutih očekivanja, s prepoznatljivim društvenim narativima, a biva ostvaren jednosmjernom komunikacijom tendencije da postane dvosmjerna, kao dijalog publike i performera ostvaren u pozitivnom i humornom ozračju. On pak djeluje kao sredstvo i objekt zabave, »showman« koji, zadovoljavajući svekoliku masu i zanemarujući svoj potencijal, gubi vlastiti glas i mogući identifikacijski naboj višeznačnosti.

Ekstatična nota elektroničke glazbe u sljedećem izvedbenom modusu još jednom pokazuje izvedbene mogućnosti nametnutih očekivanja i prepoznatljivih narativa ostvarenih u minucioznosti pokreta, dlanova, nogu, u ritmu glazbe, što podsjeća na kakav transcendentalni trenutak uronjenosti u plesačko-zabavljački trenutak (ne)performativnog karaktera karakterističan za tamne prostore i hale elektroničkih partyja.

Performer u potezima ekstrovertiranost-introvertiranost, unutarnje-vanjsko, osim što je subjekt podložnosti, slama se u vlastitim nastojanjima da izađe iz zadanosti, krutosti i nametnutoga, s ciljem oslobađanja i pronalaženja individualnosti u svijetu zagušenom pluralizmom i reprodukcijom u kojem se gubi osobitost i originalnost, kao i prostor (potpune) slobode. U takvim nastojanjima, ono potisnuto nastoji izaći na svjetlo dana, a njegova htijenja tvore novi željeni prostor individualnosti, slobode koji izuzima očekivanu zadanost, a otvoren je mogućem i željenom.

Suodnos tijela i prostora

U posljednjem izvedbenom modusu plesač se tako prepušta ritmu glazbe u koji, i dalje tražeći prostor slobode, no i potvrđujući ga, posve uranja, posljedica čega je automatizam tijela i mehaničnost pokreta, zalaženje u manje poznato te transcendentalnost svjetova dodirnih iskustvenome. Iz takva se trenutka reflektira suodnos tijela i prostora, validacija sebstva i tjelesnosti te brojnih mogućnosti, u višeznačnom i gdjekad simboličkom tonu.

Uz sugerirajuću glazbenu podlogu, jednaku scenografiju i osvjetljenje, izvedbeni ciklus Marina Lemića, predstava »Bi-Polar B(e)ar/e« osim plesačkog i glumačkog, u značenjskom smislu zadobiva mnogo veće proporcije – onoga koji propituje, secira, izdvaja, artikulira, interpretira i uspješno nastavlja svoj bartovski put do autora koji može i mora dovršiti (značenje) umjetničko(g) djelo/a, sublimirajućeg karaktera. Predstava je izvedena u partnerstvu s Plesnom mrežom Hrvatske.