Paralelni program LFF-a

Ekstremisti u tranziciji: Kako je neonacist Dolf postao – Dajana

Dragan Rubeša

Sav taj tsunami filmova o ultradesnim ekstremizmima, nije ništa drugo nego pokušaj detektiranja jedne izuzetno važne teme čiji su akteri tu oko nas



Na portalu Vice dostupan je i autorski nepotpisani kratki doks »To sam ja, Dajana« koji govori o Dolfu Pospišu, bivšem članu srpske ekstremističke ultradesne organizacije Nacionalni stroj, koji je operativnim zahvatom postao Dajana i prestao biti neonacist.


U Dolfa/Dajane nije se samo dogodila rodna tranzicija, već i ona ideološko politička. Ostaje pitanje koliko je na tu odluku doista utjecala njena transrodnost. Poznato je recimo da se nečija homoseksualnost pokušavala »izliječiti« elektrošokovima. Ali nismo posve sigurni da se rodnom tranzicijom može »izbaciti« i pervertirana ideologija. U slučaju Dajane, prije se radi o pokušajima odbacivanja vlastite mračne prošlosti. Zato ima neke proklete simbolike da je Dajana preminula samo par dana prije no što se Liburnia Film Festivalu dogodila paralelna selekcija Stanje pripravnosti koja govori o europskim desnim ekstremizmima. Iako bi joj bolje odgovarao naziv Sranje pripravnosti, s obzirom na temu kojom se bavi.


U njenom programu prikazan je i »Izlaz« (»Exit«) norveške sineastice Karen Winther, bivše neonacistkinje koja se u tom doksu također suočava s vlastitom prošlošću, za tranziciju spremna. No dok je u Diane ta tranzicija bila i rodna i ideološka, u Karen se ona promatra u strogom ideološkom diskursu, kao traženje oprosta za sebe i od sebe.




Sličnom temom Winther se već pozabavila u »Izdaji« koja tematizira njenu konverziju od militantne ljevičarke do ultradesnog ekstremizma. Iako je autorica u »Izlazu« gotovo sporedni lik. U filmu je više zanimaju slične sudbine nekih drugih aktera. Njihove konverzije, tranzicije i odluke o povratku na pravi put. Jedan od njih je i Ingo, nekad poznatiji kao »Fuhrer Berlina«, koji je svoja iskustva napuštanja pokreta opisao u knjizi i od tada živi u vječnom skrivanju, u strahu od odmazde. Tu je i Manuel s nadimkom Pištolj, koji je napustio pokret tek nakon dolaska u zatvor, kad se našao na meti svojih bivših pajdaša.


Druga šansa


U autoričinu doksu upoznali smo i slučaj Angele iz SAD-a, još jedne bivše nacistkinje, koja je formirala mrežu za pomoć svim onim ženama koje su odlučile napustiti ekstremističke organizacije, kao da je riječ o odvikavanju od droge. A tu je i francuski konvertit David koji je najprije prigrlio džihad pridruživši se Oružanoj islamskoj grupi, da bi potom teškom mukom odbacio islamističku ideologiju kad se poput Manuela našao iza rešetaka pod optužbom terorističkih aktivnosti. Doduše, Winther pomalo nespretno i etički dubiozno trpa u isti koš različite ekstremizme, ne samo one ultradesne, već i ultralijeve. To pokazuje na primjeru danskog militantnog antifašista Sorena kojem taj isti antifašizam postaje neka vrsta ideološkog opravdanja za nasilje. Kao što i Winther pokušava takvom relativizacijom i izjednačavanjem na neki način opravdati vlastiti ekstremizam. Iako ostaje pitanje koliko se ona zapravo promijenila. Kao što je dubiozan i njen stav da Manuel zaslužuje »drugu šansu«. Iako i dalje poseže za nasiljem, doduše više ne prema djeci, ženama i trudnicama.


Nedavno smo vidjeli u sklopu RIFF-a da postoje i drukčije tranzicije. One u stripovskom miljeu koje se doduše nisu dogodile njihovim kreatorima, već njihovim kreaturama poput Žapca Pepea (šifra: »Feels Good Man«), ikone američkih slackera, kojeg će kao maskotu prigrliti američka supremacistička ultradesnica. A na Liburniji je prikazan i doks Norvežanina Havarda Bustnesa »Djevojke iz Zlatne zore« u kojem se tranzicija promatra u rodnom diskursu. U autorovu filmu, žene su te koje preuzimaju kormilo organizacije, nakon što su im muževi okončali u zatvoru. Je li se dolaskom žena nešto bitnije promijenilo u strukturi i ideologiji te grčke fašističke kloake nakon što su njeni vrli kretenski mužjaci završili iza rešetaka? Nipošto.


Adrenalinsko uzbuđenje


Doduše, Bustnesove akterice stalno tragaju za nekakvim konkretnim smjerom, postavljajući autoru protupitanja u stilu »što želiš da ti kažemo« i »kako bismo trebale sjesti«. Možda nam ne poručuju poput njihovih muževa kako bi »komuniste trebalo
pretvoriti u sapun« i odbijaju odgovoriti na autorovo izravno ali nespretno pitanje o razlici između riječi »naci« i »nacionalizam«. Iako zasigurno nemaju ništa protiv da nauče svoje klince kako baratati oružjem, kao što to u filmu čini jedan od članova Zlatne zore.
»Jeste li naci ili niste?«, upitat će autor jednu od tih žena u završnici filma. Ona odbija dati konkretni odgovor. On i dalje inzistira na istom pitanju. Ali ona i dalje šuti.


Jer, sav taj tsunami filmova o ultradesnim ekstremizmima, nije ništa drugo nego pokušaj detektiranja jedne izuzetno važne teme, čiji su akteri tu oko nas. Bez obzira je li riječ o Orbanovim slinavcima i njihovim oponentima koje promatra Eszter Hajdu u »Madžarskoj 2018« ili o bugarskim ultranacionalistima u objektivu Adele Peeve (»Nek’ živi Bugarska«). Prisjetimo se da je na tom istom Liburnia Film Festivalu lani prikazan i doks Jana Geberta »U slučaju rata« koji govori o paramilitarnoj skupini Slovački branitelji (Slovenski branci), čijim su se redovima pridružila i dvojica Hrvata u potrazi za »adrenalinskim uzbuđenjem«. U sranju pripravnosti.