Čedomir Višnjić u uvodu prvog toma svoje nove i nesumnjivo značajne knjige »Dvadesete« (SNV; Zagreb, 2022.), studiozno i s puno znanstvene akribije ispisane na više od 560 stranica (uključujući priloge i selektivnu bibliografiju), ali i protkane sjajnim i zanimljivim esejističkim stilom, što je postalo svojevrsnom manirom, zaštitnim znakom autorovog uvijek intrigantnog i provokativnog pisma, naglašava kako je »već dugo uvjeren (i) mimo klasične diskusije među historičarima o odnosu historije i literature, fikcije i fakcije, da je književnost jednog vremena nezaobilazan izvor za njegov složeniji prikaz.«

Duboko suglasan s autorovom napomenom, namjerno sam svoj skromni prikaz njegove studije naslovio asocirajući roman »Pokošeno polje« srpskog pisca između dvaju svjetskih ratova Branimira Ćosića (1903. – 1934.), koji je kritički snažno artikulirao temeljne probleme Srbije tijekom i neposredno poslije Velikog rata (1914. – 1918.), a na sličan način tim se pitanjima, samo na planu, pojednostavljeno rečeno historiografije prečanskih Srba, preciznije Srba u i iz Hrvatske, bavi i Višnjić.

Gordijev čvor

Uporno »rudareći« i istražujući po ogromnoj arhivskoj građi bremenite hrvatsko-srpske odnose, veze i (ne)sporazume prezentirao nam je rad koji zaslužuje širu i veću, objektivnu i kritičku recepciju znanstvene, ali i šire društvene, prije svega političke javnosti; međutim gotovo je sigurno da će izostati i proći »nezapaženo«, kao uostalom, nažalost, i većina njegovih ranijih knjiga, jer se dodiruje, još uvijek i danas »škakljivih« pitanja, koja bez obzira na protok vremena malo koga ostavljaju ravnodušnim i samim time najbolje i najlakše se rješavaju tako da se o njima šuti.

Ali u takvim slučajevima ignorancija je najefektniji znak da je nešto »u državi Danskoj« trulo i da je stanje »slobodnog duha« u najmanju ruku alarmantno.

Historiografija navedenih odnosa kojom se bavi Višnjićeva studija još uvijek je nalik velikom neuređenom polju, koje se istina, s vremena na vrijeme (po)kosi, ponekad se čini da kod »kosaca« postoji i dobra volja i želja da se što bolje to polje uredi, ali onda sve nekako padne u zaborav, sve se opet brzo zapusti, zaraste u teško prohodnu šikaru i grmlje.

Daleko od toga da s obje strane hrvatsko-srpske band(ijer)e nije bilo vrijednih i kvalitetnih »kosaca« koji su itekako znali što i kako treba raditi, a ne zaraditi, ali su to u pravilu bili usamljeni pojedinci, nalik Višnjiću, čije rezultate nema tko »zalijevati i njegovati« i ubrzo ih prekrije korov koji umjesto da se sustavno plijevi, već se nebrigom i(li) lošim održavanjem ogromne većine »kolega iz branše«, uslužnih vladajućem političkom imperativu vremena, pušta da nekontrolirano (iz)raste.

Usprkos svemu, Višnjić uporno i predano piše i istražuje u nadi da njegov rad nije (u)zaludan, jer njemu je i kao čovjeku koji drži do načela i istine iskreno stalo da se to neuređeno polje hrvatsko-srpskih odnosa opterećenih silnim povijesnim kontroverzama i bremenitim brojnim tegobnim političkim, kulturološkim, konfesionalnim i inim silnicama što bolje prouči.

Osobno, s puno znanja i erudicije pokušava nepristrano dati doprinos raspetljavanju tog Gordijevog čvora; ne uspijeva mu uvijek, ali to je posvema razumljivo; svi mi kada nešto radimo unosimo u taj proces sve ono što smo duhovno, tradicijski, nacionalno i na svaki drugi način baštinili sa svim predrasudama kojih se nikada, ma koliko se trudili ne lišavamo potpuno, a posebice je to bolno kada se primjerice razračunavamo ili pokušavamo rasvijetliti za ove prostore uvijek nedovršene priče o dilemama hrvatskog, odnosno srpskog jugoslavenstva.

Tema jugoslavenstva

Za njega jugoslavenstvo nije tabu, dapače to je izazov; prevažna tema koja se stalno i uporno, neprimjereno instrumentalizira i stoga raspravu o tome treba vratiti na početak kako bi se »rastjerale magluštine« koje nam zaklanjaju vidike.

A, to je i tema Višnjićeve knjige; ali svoj interes u ovom konkretnom slučaju usmjerava na same početke stvaranja jugoslavenske zajednice i države, vrijeme uoči stvaranja Kraljevine SHS (1918.), sa svim krakovima koji se potom protežu dalje, preko 1941. i 1945. godine, do stvaranja, ali i raspada Titove Jugoslavije i njezinog konačnog, krvavog sloma 1991. – 1995.

Pritom Višnjić otvoreno i pošteno »upozorava« kako (će) na događaje bliske prošlosti gleda(ti) iz osobne perspektive i (o)pozicije Srba u i iz Hrvatske koja je sudbinski (pred)određena ratovima 1941. – 1945. kao i onog iz 90-ih godina minulog stoljeća.

I piše: »Pri tomu, ne na posljednjem mjestu (tu je) i autorov lični motiv, rat iz 1991. godine. Politički i oružani ustanak Srba u Hrvatskoj tih godina je zahvatio i Donje Dubrave, selo iz kojeg će se u zaoštrenoj situaciji mlađi ljudi povući na Kordun i ostati tamo kao neka vrsta krajiških dobrovoljaca.

Bez obzira na količinu predznanja, u pravilu vrlo skromnu, bez obzira na dubinu (ne)razumijevanja… bez obzira na to kakve će ih idejne i političke stranputice kasnije odvesti ratne godine, ta skupina mladih ljudi koja je napustila svoja radna mjesta u okolnim gradovima, iz koje autor ni sebe ne izdvaja, gazila je dubravske gmajine, pažljivo osmatrana iz susjednih hrvatskih sela i sa ženama i djecom prelazila Mrežnicu na starom partizanskom prelazu kod Rebića mlina, u nastojanju i s jednom idejom: obrana Jugoslavije!

Kao jedinog njima zamislivog okvira kolektivnog opstanka… Danas žive razbacani po Srbiji, a sve malobrojniji živi roditelji rijetki su starosjedioci sela nastalog s ciljem da spriječi prolaz Turaka od Kladuše do Bele Krajine. Sve dileme iz 1918. godine, gotovo bez izuzetka, Nikola Pašić i Svetozar Pribičević su ostavili njima u nasljeđe. Nije čudno da su bili zbunjeni i vjerovali svojim strahovima. Zato je ova knjiga u prvom redu njima posvećena.«

Tehnika »obilaska prošlosti«

Želeći izbjeći nepotrebna ponavljanja o stvarima, temama i vodećim ličnostima/akterima tih, bez ikakve dileme presudnih, dramatičnih i prijelomnih zbivanja koja su suštinski oblikovala povijest ovih prostora u sljedećih i više od sedamdeset godina, Višnjić se odlučio poslužiti tehnikom »obilaska prošlosti«, jer »stare su staze zarasle u historiografski korov u kojem treba probijati nove putove, bez starih emocija«.

A da bi starim pričama iz zagrebačkih i beogradskih uglova dao novi, ali vjerodostojniji ton, »kopajući« po gomilama arhivske građe i koristeći više nego obimnu literaturu, dao je kako kaže: priliku da prva Jugoslavija progovori svojim do sada nezabilježenim i nepoznatim glasom.

Upravo stoga, najzanimljiviji sloj iz te prošlosti mu je »trag u širokim masama… donji sloj sistema«, ujedno naglašavajući da su to i godine »historijske propasti, naročito političke, našeg građanstva i to odmah po dolasku na veliku scenu.«

Višnjić se fokusira na razdoblje 1918. – 1923. godine i svakoj posvećuje posebno poglavlje u kojem pokušava odgonetnuti, ali i poučiti nas zašto su, po njemu, dvadesete godine 20. stoljeća završni čin jugoslavenske drame, odnosno kako je »u samom početku stvaranja Kraljevine SHS određena i linija daljnjeg dramskog toka raspleta.« Stvaranjem zajedničke države Južnih Slavena složen je kontekst koji će predstavljati politički okvir u sljedećih 70-ak i više godina.

Na kraju svakog poglavlja autor nam prezentira tekstove koji samo naizgled strše, ne pripadaju knjizi, nemaju veze sa sadržajem poglavlja, ali u njima kroz dopise žandarmeriji, političkoj vlasti piše o teškoj svakodnevici (razvodi, vjenčanja, odnosi sa svećenstvom…) prečanskih Srba (materijali su iz bogatog fundusa Gornjokarlovačke eparhije); svjedoče o njihovom životu i po Višnjićevom mišljenju, svi ti dokumenti/tekstovi/zapisnici bolje od bilo kakve visokoparne studije govore o raspoloženju naroda, moralu zajednice, o svemu o čemu se nigdje, izuzev možda književnosti, ne može pročitati.

Radić i Pribičević

Republikanac i federalist Stjepan Radić te monarhist i unitarist Svetozar Pribičević dva su lika koji svojim antipodima obilježavaju ovu knjigu; u početku otvoreni neprijatelji, kasnije saveznici imali su posvema oprečne stavove o uređenju Jugoslavije i uveliko su svojom političkom djelatnošću i zaostavštinom pridonijeli zaoštravanju hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj.

Dakako, Višnjić upozorava na više (negativne) ili manje (pozitivne) uloge i drugih aktera na tadašnjoj javnoj i političkoj sceni (Frano Supilo, Ante Trumbić, Nikola Pašić …), ali ujedno i ilustrira kako se nakon ujedinjenja Srba i Hrvata u novu južnoslavensku zajednicu rađaju i nove linije razdvajanja i konflikata između dvaju najvećih naroda Kraljevine SHS.

Ubrz(an)o je posta(ja)lo razvidno kako rat nije riješio niti jedan stari problem, a formirali su se i novi i nije bilo dileme kako vladajuće elite nisu ni sposobne, a niti žele stvarno identificirati, a kamoli ih rješavati.

Kako kaže Višnjić: »Jugoslavija je od početka bila neka vrsta krivog srastavanja«, a Hrvati i Srbi su se suštinski razlikovali u tumačenjima izvora međusobnih nesporazuma. Imali su krajnje oprečna, nepomirljiva mišljenja.

Jugoslavija je, piše Višnjić, predstavljala novi okvir za rješavanje, ili barem nadilaženje starih prijepora, a Veliki rat je samo stvorio nova polja političkih sukoba, radikalizirao probleme; hrvatsko-srpske elite su se našle pred pitanjima na koja nisu znale dati zadovoljavajuće odgovore; prije svih: kako urediti novu državu, međusobne nacionalne, ali i socijalne odnose.

I Višnjić s pravom tvrdi kako su time »podjednako i hrvatske i srpske stran(k)e sa svojim ideolozima i ideologijama seljačkog društva trasirale svoj put u ništavilo«.

Seljačke ideologije S. Radića i S. Pribičevića koje su u to doba dominirale bile su »čedo Dvojne Monarhije« u društvenom i političkom smislu i njezinim su nestankom i same ostale u zrakopraznom prostoru. Umjesto da se bave budućnošću, bavile su se prošlošću i time su samo olakšavale prodor revolucionarnih ideja, posebice nakon pobjede Oktobarske revolucije u Rusiji.

Trumbić, Pašić, Supilo

Od samog početka kako se i na ratnoj sceni pojavila politička ideja ujedinjenja Srba i Hrvata u zajedničku državu, vodeći akteri međunarodne politike su tu ideju počeli snažnije problematizirati, prije svega u kontekstu vjerskih/religijskih razlika, ali kako je vrijeme protjecalo, upozorava Višnjić, »na površinu su sve više izbijali kulturni aspekti te distance.«

Naravno, k tome niti odnosi između Hrvata i Srba blago rečeno nisu bili harmonični. Različite su ideje kružile kako unutar hrvatsko-srpskog/južnoslavenskog prostora, tako i među velikim silama; primjerice carska Rusija buduće je ujedinjenje u jugoslavensko kraljevstvo vidjela s nesporno vodećom ulogom Srbije, pravoslavne jezgre, i u tom pogledu Srbija je trebala (od)igrati ulogu Pijemonta, o čemu se uostalom govorilo i među hrvatskim vođama, zagovornicima ujedinjenja.

Trumbić je oštro upozoravao da su sve najave o nekakvoj samostalnosti Hrvatske u biti neodgovorne i opasne, jer širom otvaraju vrata njezinoj teritorijalnoj podjeli; velik bi dio pripao pobjedničkoj Srbiji; Dalmacija Italiji, a sjeverozapadnim dijelovima zemlje pokušala bi se kompenzirati, namiriti Mađarska.

Trumbićeva je veličina bila u tome što je, za razliku od mnogih drugih, jasno vidio da se proces(i) hrvatske nacionalne integracije u (po)ratnim okolnostima raspada Austro-Ugarske Monarhije mogu (p)ostvariti samo formiranjem Jugoslavije i to je, kako piše Višnjić »bitna stavka u hrvatskoj povijesnoj potrebi za Jugoslavijom«.

S druge strane, veliko ime srpske/jugoslavenske historiografije, prof. dr. Andrej Mitrović, precizno je detektirao da je »Srbija u Prvom svjetskom ratu« (ujedno i naziv njegove značajne studije objavljene 1984.) objedinila bitku za svoje državne i nacionalne ciljeve s južnoslavenskim ciljevima, ali ta je činjenica razumljiva samo tako što joj je jugoslavenski program pružao najbolje izglede u nametnutom ratu, ali i za budućnost«.

Nikola Pašić, vodeća ličnost Srbije toga vremena, sposoban, iskusan, svim mastima premazan i najrazličitijim rošadama sklon političar (kako kaže Višnjić, »njegova vjera i crkva imala je samo jedno ime: srpska nacija«) bio je suzdržan prema ideji Jugoslavije i jugoslavenstvu općenito.

U tom pogledu njegovo suprotstavljanje Trumbiću i Supilu nije bilo nimalo slučajno, Pašić je u svemu vidio problem: kulturalne i vjerske razlika Hrvata i Srba, katoličanstva i pravoslavlja neizbježno će voditi sukobima, ali ipak temeljni je problem vidio u pitanju: tko će (pro)voditi ujedinjenje? Ili kako piše Višnjić: »Ostao je do kraja zarobljenik ideje nacionalnog oslobođenja svog naroda, u užem i širem smislu, smatrao je ulazak srpske vojske u selo, grad, zemlju dovoljnom i neopozivom historijskom presudom, nije razumio da temeljna društvena vrijednost Srbije i srpskog društva u ovom dijelu Europe, njezin mali i slobodni seljački posjed ima svoje ekonomske i društvene limite. Na tome će izbiti sukob s dijelom Hrvata prije nego je i jedan srpski vojnik stupio na hrvatsko tlo.«

Hrvatski Srbi

Ali nakon propasti monarhističke Rusije i pobjede boljševika 1917. godine, Pašićev međunarodni oslonac se izgubio i na Ženevskoj konferenciji o jugoslavenskom ujedinjenju (6. – 9. studenoga 1918.) trijumfirala je supilovsko-trumbićevska vizija ujedinjenja. Pašić je (privremeno) ispao iz igre. No ovo obrazloženje motiva za stvaranje zajedničke države, koje Višnjić iznosi i razrađuje u svim finesama, daleko opširnije i preciznije od ovih tek ovlašnih napomena, prilagođenih potrebama prikaza, poslužilo je autoru da bi dublje ušao u srž same teme, odnosno da bi pozornost (pre)okrenuo na Srbe prečane, posebice »hrvatske Srbe«, kako bi rasvijetlio njihovu ulogu i sudbinu u tim stihijskim i prevratničkim, nimalo lagodnim vremenima.

Uostalom, kada im je, pošteno rečeno u novodobnoj povijesti i bilo lako i komotno? Višnjić pravi mali ekskurs i vraća se na početke 20. stoljeća i iznosi nedovoljno poznatu, već zaboravljenu, a značajnu ulogu ljudi okupljenih oko zagrebačkog Srbobrana (i Seljačkog kola), glasila kojima su ton davala braća Pribičević (Adam, Svetozar, Milan i Valerijan) i podsjeća da je Svetozar kao najistaknutija osobnost među njima na javnu scenu izašao s idejom kako su Srbi i Hrvati jedan narod, ali i uočava prepreke politici utemeljenoj na hrvatsko-srpskom zajedništvu (njemačka osvajačka politika, mađaroni i politika Srbije pod Obrenovićima), traži slobodnu Hrvatsku i u njoj slobodan i ravnopravan srpski narod. A to su bili i temelji »srbohrvatskog« jugoslavenstva.

Zasluge Svetozara Pribičevića za stvar ujedinjenja su bile nesporne; to je bio politički kapital koji mu je osigura(va)o stalnu poziciju u vlasti, ili uz vlast, ali 1925. godine dolazi do velikog razočaranja i otrežnjenja, ali to već nije tema ovog toma knjige, o tome će nas autor preciznije informirati u nastavku studije na kojem, kako sam saznao, intenzivno radi.

Višnjić konstatira: »Značajan dio hrvatske političke elite formiran u Dvojnoj monarhiji, uoči konačnog ratnog raspleta bio je za novu jugoslavensku državu. Dio se aktivno borio za nju, dio je prihvatio njezinu neizbježnost, i jedni i drugi uglavnom u skladu s Radićevim kriterijem ‘hrvatskog shvatanja pitanja jedinstvenosti’.

Ali do tog cilja, korištenje srpske ratne pobjede za hrvatske političke potrebe nije bio ravan ni direktan put, bilo ga je teško doseći, barem isto toliko koliko i drugoj strani od Hrvata napraviti mirne i poslušne porezne obveznike. Prvi se usprotivio dio hrvatske inteligencije (Vjekoslav Klaić, Albert Bazala, Ivan Lorković, Milivoj Dežman, Svetozar Ritig, a bio je s njima i Stjepan Radić… Kerubin Šegvić je govorio protiv ‘države Svetozara Pribičevića’…

S vremenom taj će se krug širiti i pokrivati cijelu političku skalu, od zagovornika hrvatskog shvatanja jedinstva, do radikalnih neprijatelja svakog zajedništva sa Srbima…1. decembra 1918. cijelo ovo društvo, po socijalnoj vertikali, oslobodioci i poraženi, junaci i dezerteri svih vojski; politički i teorijski imalo se smatrati nacionalno oslobođenim i ujedinjenim… Ujedinili su se jer međunarodna politika nije imala boljeg rješenja i zato da riješe svaki svoje stare probleme, a stvorili su novi, ovaj put zajednički.«

Zapetljane nacionalne veze

Kroz pet poglavlja Višnjić se spustio na »tvrdi« teren hrvatsko-srpskih odnosa, naglašavajući važnost tzv. nulte godine (1918.), ali i prvu godinu (1919.) zajedničkog života u novoj državi, jer su ti događaji odredili tip, atmosferu i dosege oslobođenja i ujedinjenja, što je sve zajedno, kako piše Višnjić, »odredilo smjer zbivanja u povijesti koja će imati nekoliko nesretnih završetaka.«

I upravo je to Višnjić svojom studijom pokušao i u velikoj mjeri uspio sjajno opisati, analizirati, propitati i istražiti pozadinu događaja. Sve ono što prva/e poratne godine (u)nose u novu državu, što se dramatično odražava na odnose Hrvata i Srba u Jugoslaviji, ali i u o odnosima Hrvata i Srba u samoj Hrvatskoj, Višnjić pozorno iščitava i pobraja i to na temelju brojnih primjera iz svakodnevnog života unutar srpske zajednice u Hrvatskoj, kao i iz zapetljanih međusobnih nacionalnih veza, tenzija i uopće odnosa na razini Jugoslavije.

Nova država jedva da je doticala minimum konsenzusa u smislu društvenih vrijednosti, ali 1921. godine kada je tema Srba iz Hrvatske postala i temom srpske inteligencije u Beogradu (dio kruga s Tomislavom Tomljenovićem okupljenim oko Srpskog književnog glasnika), među kojima su počele kružiti ideje da bi Hrvati i Srbi lakše riješili svoje nesporazume, »da nema tih nemogućih Srba iz Hrvatske«.

Milan Pribičević mu je odgovorio i iznio cjelovitu formulaciju precizne pozicije u novom okviru, koje, kako tvrdi Višnjić, čak ni Svetozar Pribičevć nije bio svjestan: »Sva greška Srba u Hrvatskoj je u tome što su suviše, može biti, za osjećaje Hrvata, pokazivali svoju radost zbog ujedinjenja, inače su oni ustvari i posle rata stradalnici u Hrvatskoj…

Dok su u Zagebu podignute brojne nove visoke škole, po hrvatskim varošicama nove gimnazije, sirota seljačka srpska Banija nije mogla od oslobođenja do danas dobiti nijednu novu osnovnu školu iako je najzapuštenija od pre u prosveti…Ako se iskreno hoće sporazum neka se napravi najpre u Hrvatskoj između Hrvata i Srba tamo, samo takav biće potpun i trajan i koristan državi. Svaki drugi neće uroditi plodom.

Oni koji stvaraju Hrvatsku Irsku u Jugoslaviji, treba da znaju da stvaraju i Srpsku Irsku u Hrvatskoj, jer bez obaziranja na volju pola miliona seljaka Srba u Hrvatskoj ne da se stvoriti mir u njoj.«

Višnjić u svojoj knjizi tematizira i čitav niz drugih fenomena toga vremena: veteransku populaciju, tzv. Amerikance, stare dragovoljce koji se po odlasku iz rodnog kraja u »pečalbu«, u SAD, početkom rata vraćaju, odijevaju uniformu kako bi pomogli svom narodu, a po svršetku rata osim razrušenih domova i sela u zabitima Like, Banije ili Korduna ništa ne nalaze.

Osiromašeni, zaboravljeni, prepušteni da se sami snalaze, oni razočarani traže da država riješi njihove probleme; ali s praznom blagajnom se ne može puno (u)činiti, sve što se i napravi nije dovoljno. Sličan je usud i Hrvata koji su se vratili iz Rusije i tim se dobrovoljcima (dijelom) pomoglo dodjelom zemlje (u pravilu bivših velikaša), ali time su se samo otvorile nove »zone« nesporazuma i sukoba.

U teškim socijalnim nemirima u Hrvatskoj, kada se ruše i posljednji bedemi feudalnog nasljeđa, praćeni paležima i pljačkom velikaških imanja, situaciju stabiliziraju upravo srpske vojne postrojbe (često oni koji traže pomoć inzistiraju da im zaštitu pruže Srbijanci, jer domaćem stanovništvu ne mogu vjerovati) koje se pojavljuju kao produžena ruka žandarmerije, što se naravno logikom starih nacionalističkih tenzija vremenom pretvara(lo) u svojevrsni bumerang.

Srbi iz Hrvatske se doživljavaju kao produžena ruka središnjih vlasti iz Beograda, kao batinaši koji tuku i maltretiraju Hrvate, što je naravno bila krajnje pojednostavljena, crno-bijela slika stvarnosti. A sve to, nakon što se nespretno interveniralo u postojeće, relativno pristojno uređeno hrvatsko zakonodavstvo; uvodi se i rigorozno vojno zakonodavstvo Srbije koje je primijenjeno na tuđi teritorij i poraženu vojsku rezultiralo katastrofalnim posljedicama, prije svega po povjerenje u međunacionalne odnose.

Propali izlet

Svoju knjigu »Dvadesete« Višnjić je podnaslovio kao »Propali izlet potpukovnika Maksimovića«; a zapravo je slikom bataljona, pod zapovjedništvom Ljubomira Maksimovića (kasnije đenerala) koji u studenome 1918. godine iz Rume, preko Zagreba (gdje se na kratko zadržao) kreće prema Rijeci kao jednom od krajnjih odredišta na kojima se misle zaokružiti granice nove države (iluzija Beograda da će ih međunarodna politika pitati o tome) na simboličan način želio pokazati kako su se od samog početka oslobođenja, s ili bez navodnika, množili nesporazumi, nepovjerenja i nerazumijevanja i kako je na koncu i sama Jugoslavija, bez obzira na iluzije, ideale i želje, poput ekspedicije spomenutog bataljona i njegova zapovjednika ispala nes(p)retnom povijesnom epizodom.

A samo da je bilo više volje i pameti, moglo je možda i bolje i drukčije. Kako, zašto, e tu je knjiga, vrijedi je pročitati.