U Grčkoj koja je poznata po nekim od najpoznatijih i najcjenjenijih skulptura, nedavno je otkrivena statua posvećena opernoj divi Mariji Callas koja će teško postati antologijsko djelo svjetske umjetnosti.

Ovaj kip mogao bi eventualno ući u antologiju kiča ili postati primjer toga kako ne smije izgledati skulptura u javnom prostoru s likom neke poznate ličnosti. Novi brončani kip koji prikazuje Callas izazvao je komentare Grka na društvenim mrežama nakon što je ovo blještavo, pozlaćeno djelo, rad grčke kiparice Afrodite Liti, svečano otkriveno u podnožju Akropole. »Izgleda kao Terminator«, »Ovo je za park Ratova zvijezda«, »Sliči na C-3PO ili kipić Oscara«, »Ovo je Gandhi na štiklama«, »Maria, ispričavamo ti se«, neki su od komentara vezanih za novu skulpturu. Grci inače obožavaju ovu opernu pjevačicu grčkih korijena, ali mnogi kipom nisu zadovoljni. Neki su spomen-obilježje povezali s tragičnim životom dive, njezinom zlosretnom ljubavnom vezom s brodovlasnikom Aristotelom Onassisom i njezinom smrću u osami u Parizu u dobi od samo 54 godine. »Pomislili biste da je njezin život dovoljno tragičan, a onda ovo!«, jedan je od negativnih komentara. Na pitanje o reakcijama građana, gradonačelnik Atene Kostas Bakogiannis branio je rad Afrodite Liti izjavivši: »Vjerujem da je to djelo koje odaje počast sjećanju na Mariju Callas.«

Michael Moussou, bivši operni pjevač i umjetnički direktor Atenskog festivala koji se svakog ljeta održava u amfiteatru Odeon Heroda Atika gdje je Callas prvi put nastupila, ističe za The Guardian da je po njegovom mišljenju najveći grijeh ove skulpture taj što je pjevačica prikazana u pogrešnom položaju. »Ništa ne bi moglo biti manje reprezentativno za Mariju Callas, jer nijedan operni pjevač, čak ni učenik drugog razreda u srednjoj glazbenoj školi, nikad ne bi zauzeo takvu pozu s rukama prekriženim ispred grudi, čime bi sam sebi blokirao glas. U operi je najvažnije pjevanje i oslobađanje svog glasa. Da je Callas u stvarnom životu pokušala pjevati u pozi koju joj je dodijelila skulptorica, rezultat bi bio kao kada bi violinist pokušavao svirati na pokvarenoj violini«, objašnjava Moussou.

Autorica statue Afrodita Liti profesorica je skulpture u Atenskoj školi lijepih umjetnosti. Prije nego što je kip postavljen ususret proslavi u povodu obilježavanja sto godina od rođenja dive 2023., bilo je neophodno odobrenje državnog savjeta za moderne spomenike i fondacije KAS. Liti je bila inspirirana fotografijama pjevačice koje je omogućilo Grčko društvo »Maria Callas«, grupa posvećenika koja je naručila skulpturu. Liti je, odgovarajući na kritike, kazala da je na nju najveći dojam ostavila fotografija dive u kostimu za nastup u milanskoj La Scali zato što je odisala »grčkim odlikama, dorskim stilom i jednostavnošću«, zbog čega je na kraju odabrala upravo nju kao model za rad.

»Pružena mi je prilika da proučavam jedinstvenu ličnost i da progovorim o njoj kroz emocije«, rekla je Liti, koja je darovala skulpturu naciji. Liana Skourli, financijerka Grčkog društva Marije Callas koja je pomogla da se prikupi novac za skulpturu, opisala je kritike kao potpuno nepravedne. Sama činjenica da je spomenik Mariji Callas uopće podignut, kaže ona, svjedoči o »krvi i suzama« koje su prolili oni koji su željeli da divi bude odana počast. »Cijela filozofija koja stoji iza ove statue je promoviranje onog grčkog u njoj. Oslikavanje unutrašnje strasti bilo koje slavne ličnosti je težak zadatak za svakog kipara. Očekivali smo reakcije, ali ništa ni nalik ovome«, naglasila je Skourli.

Nije mnogo bolja ni brončana statua posvećena Callas u Veroni. Podsjetimo, Maria Callas (New York, 1923. – Pariz, 1977.) operna je pjevačica grčkoga podrijetla. Studirala je na konzervatoriju u Ateni i ondje debitirala 1938. godine sa samo petnaest godina. Kao sopranistica proslavila se kreacijama glavnih uloga u Verdijevim, Donizettijevim i Puccinijevim operama. Glasom neobičnog opsega i volumena, te izvanrednom vokalnom tehnikom i sposobnošću da se uživi u različite dramske likove i vokalne stilove, ostvarila je mnoštvo jedinstvenih kreacija i potaknula obnovu mnogih zaboravljenih opera. Znamenita primadona druge polovice 20. stoljeća prvi put je snimala još 1949. godine.

Snimke arija iz Bellinijeve »Norme« i »Puritanca« te Wagnerove opere »Tristan i Izolda« najavile su svjetsku zvijezdu, premda je njezina atenska karijera trajala već deset godina. U tim se godinama dospjela proslaviti i s Beethovenovim »Fideliom« i Puccinijevom »Suor Angelica«, pa i ulogama u njemačkoj operi i opereti za ratne okupacije Grčke. Mariju Callas su i obožavali i osporavali, a niti jedan njezin javni ili privatni potez nije prošao nezamijećen. Poznata je po svom citatu: »Prvo ću izgubiti težinu, onda ću izgubiti glas, a onda ću izgubiti Onassisa«.

Podjednako tragičan bio je život Iolande Cristine Gigliotti (1933. – 1987.), profesionalno poznate kao Dalida, francuske pjevačice i glumice, rođene u Egiptu od roditelja Talijana. Vezano za aktualnu skulpturu posvećenu Callas, neki su se prisjetili i spomen-obilježja Dalidi u Parizu, koja su, moglo bi se reći, također u sferi kiča. Pa podsjetimo što o tome kažu sociolozi: »Kič je proizvod koji podsjeća na umjetnost, jer je, poput nje, dostupan osjetilima. Razlika je u tome što je kič loše izvedena umjetnička zamisao i najčešće je falsifikat originala koji se vrednuje kao umjetničko djelo. To ne znači da kič stvaraju ljudi koji su lišeni estetskog iskustva; naprotiv, često ga rade umjetnici. Kič je dopadljiv, bez obzira o kojoj vrsti umjetnosti je riječ. Pri stvaranju kiča koriste se privlačne boje ili melodije koje mogu izazvati uživanje i zadovoljstvo, ali ne i misaoni ili duhovni napor. Kič pobuđuje površne i trenutne osjećaje, kao što su smijeh ili plač prilikom gledanja neke televizijske melodrame.«