Kad spomenemo Leonarda da Vincija, najčešće pomislimo na »Posljednju večeru«, »Mona Lisu« ili njegove fantastične crteže letećih strojeva. No, malo tko zna da se ovaj renesansni genij ozbiljno bavio i arhitekturom – i to na jednoj od najvažnijih građevina u Italiji: milanskoj katedrali Duomo.

U nedavno objavljenom znanstvenom radu trojice istraživača, Davida Hidalga, Juana Manuela Santiaga i Juliána Arca, iznova se otvara pitanje: trebamo li Leonarda priznati i kao arhitekta? Njihov odgovor je jasan: da, i to bez zadrške.

Leonardo da Vinci, istina, nikada nije stekao formalnu arhitektonsku naobrazbu. No, u doba kada su se znanja stjecala kroz radionice, cehove i majstorske radionice, to nije bilo nužno prepreka.

Štoviše, da Vinci je kroz godine rada s poznatim inženjerima i arhitektima, te kroz vlastito istraživanje, razvio duboko razumijevanje konstrukcije, materijala i prostora. U današnjim pojmovima mogli bi reći da se svrstavao u autodidakte renesansne arhitekture.

U kontekstu renesansnog sustava umjetničke edukacije, arhitektura se učila kroz cehovsku praksu, a ne formalnim školovanjem. Arhitektura se nije smatrala izoliranim djelom, pa stoga nije imala poseban sustav obrazovanja.

Općenito govoreći, renesansni arhitekt je svoje obrazovanje stjecao kroz neku drugu umjetnost: kiparstvo, slikarstvo ili zlatarstvo. Na taj način, ako bi učenik pokazao sposobnosti u zanatu koji je učio te nakon toga stekao znanje iz aritmetike, geometrije i teorije proporcija, sam umjetnik mogao je postati arhitekt.

Na temelju detaljne analize Leonardovih kodeksa i rukopisa – osobito kroz »Codex Atlanticus«, »Manuscript B«, »Trivulzian Codex« i »Foster Codex« vidljivo je da je Leonardo razvio tehnički napredan i strukturno koherentan prijedlog za stabilizaciju i dovršetak kupole Duoma između 1487. i 1490. godine.

Njegov projekt rješavao je ključne statičke probleme poput raspodjele težine, pucanja i nestabilnosti.

Revolucionarni prijedlog

Leonardov prijedlog bio je vizionarski, ali i tehnički iznimno precizan. Nudio je osmerokutni tlocrt za potporne elemente, lančane strukture koje su osiguravale stabilnost svoda, i dvostruku kupolu, inspiriranu Brunelleschijevom kupolom u Firenci.

Zanimljivo je da se Leonardo u tim nacrtima odmaknuo od svojih karakterističnih perspektivnih crteža te koristio klasične tlocrte i presjeke, što pokazuje da su ti radovi bili namijenjeni stvarnoj gradnji, a ne samo teoretskom razmatranju.

Pogled na glavno pročelje katedrale iz muzeja Novecento

Kako bi dodatno uvjerio gradsku vlast, da Vinci je uz pomoć financijera izradio i drveni model kupole, što je potvrđeno i u tadašnjim arhivskim dokumentima. Unatoč tome, projekt nije prihvaćen.

Umjesto njega, prihvaćen je sličan prijedlog Francesca di Giorgia pobjednika natječaja koji je raspisala Veneranda Fabbrica del Duomo za kojeg nagađaju da je bio inspiriran upravo Leonardovim idejama.

Arhivski dokazi potvrđuju da je Leonardo aktivno sudjelovao u natječaju, izradio drveni arhitektonski model te da je primio plaćanja za popravke i dorade tog modela što dokazuje njegovu kontinuiranu uključenost, a ne samo savjetodavnu ulogu.

Izostanak Leonardovih izvedenih projekata ne znači i manjak arhitektonskog znanja, već odražava povijesne okolnosti i konvencije autorstva. Brojni suvremenici i kasniji autori uključujući Vasarija, francuskog kralja Franju I. i humanista Benedetta Varchija u svojim su spisima Leonarda izričito nazivali arhitektom, što potvrđuje da su ga njegovi suvremenici doista tako doživljavali.

Leonardo da Vinci zaslužuje puno šire priznanje u povijesti arhitekture. Njegov rad na Duomu ne samo da je svjedočanstvo njegove genijalnosti, već i dokaz da je arhitektura renesanse bila otvorena idejama koje su dolazile izvan okvira klasične struke.

Leonardov doprinos arhitekturi je stoljećima bio marginaliziran, dijelom zato što nijedan njegov projekt nije realiziran, a dijelom i zbog fragmentarnog očuvanja njegovih rukopisa – danas nam je dostupno tek oko 40 posto od ukupno 15.000 stranica koje je napisao tijekom života. Među njima, svega 22 stranice govore izravno o arhitekturi, što je manje od 0,4 posto njegove poznate ostavštine.

Ipak, te su stranice dovoljne da pokažu njegovu discipliniranu, praktičnu i duboko promišljenu arhitektonsku metodologiju. Leonardo je pokazao razumijevanje konstrukcijskih sustava, statike, proporcija i građevinskih materijala – znanja koja su bila rijetka čak i među njegovim suvremenicima.

Leonardov koncept za milanski Duomo je bio tehnički hrabar, konstrukcijski logičan i estetski promišljen. Njegov pristup također odražava duh renesanse: spajanje umjetnosti, znanosti i inženjerstva.

Bio je, na mnogo načina, ispred svog vremena. Ovaj njegov doprinos smatra se jednom od dvije najvažnije arhitektonske intervencije renesanse, uz kupolu katedrale Santa Maria del Fiore u Firenci.

Možda je vrijeme da mu, osim što ga zovemo umjetnikom, znanstvenikom i izumiteljem, dodamo i titulu arhitekta – teorijski rigoroznog i eksperimentalno usmjerenog.

Spašavanje katedrale

Iako Leonardovi vizionarski nacrti za milansku katedralu nikada nisu bili realizirani, njegova uključenost u projekt Duoma dodatno naglašava njezinu povijesnu slojevitost i neprekidnu potrebu za prilagodbom, obnovom i očuvanjem kroz stoljeća.

Bočna fasada

Milanska katedrala danas prolazi opsežne restauracijske i konzervacijske radove – kako bi se ovaj veliki gotički spomenik očuvao za buduće generacije.

Radovi su dio stalne i dugoročne strategije održavanja koja traje neprekidno, budući da katedrala nije samo simbol vjere, nego i iznimno kompleksna građevina od Candoglia mramora koji je izložen vremenskim i urbanim utjecajima.

Sve restauracije i konzervacije organizira i provodi Veneranda Fabbrica del Duomo di Milano, institucija osnovana još 1387. godine (ista ona koja je nadzirala Leonardov natječaj za kupolu!) te koja i danas upravlja održavanjem i zaštitom Duoma.

Glavni brod katedrale

Candoglia mramor, izvorno Marmo di Candoglia, poseban je tip ružičasto-sivog mramora koji se od kraja 14. stoljeća koristi isključivo za izgradnju i obnovu milanske katedrale. Ime je dobio po malom mjestu Candoglia u dolini Ossola, u regiji Piedmont na sjeverozapadu Italije, u blizini jezera Maggiore.

Eksploatacija Candoglia mramora počinje oko 1387. godine, kada se počinje graditi milanski Duomo. Gian Galeazzo Visconti, vojvoda od Milana, daruje kamenolom Candoglia katedrali. Od tada, sav mramor iz Candoglie smije se koristiti samo za potrebe Duoma – to pravilo vrijedi i danas.

Candoglia mramor postao je materijalni simbol Milana – ne koristi se nigdje drugdje. Služi kao metafora trajnosti i posvećenosti gradu, jer se već više od 600 godina vadi isključivo za jedan spomenik.

Svaka restauracija Duoma koristi originalni Candoglia mramor – novi blokovi dolaze iz istog izvora. Boja katedrale se često mijenja s dnevnim svjetlom upravo zbog refleksije Candoglia mramora.

Neki dijelovi katedrale, posebno tornjići i kipovi, izrađeni su iz različitih serija mramora, pa se razlike u tonovima vide i golim okom.

I možda upravo u toj vječnoj nesavršenosti, stalnoj gradnji i obnovi, Duomo zrcali ono što je i sam Leonardo bio – nedovršen genij toliko velik da ga ni vlastiti životni vijek nije mogao obuhvatiti, a čije su ideje nadživjele vlastito doba.