Prizor iz portugalskog filma »Ornitolog« Joaoa Pedra Rodriguesa
Film »Ornitolog«, koji je režirao Portugalac Joao Pedro Rodrigues, idealan je za festivalsku Nagradu ekumenskog žirija ako se njegovi članovi budu rukovodili porukama pape Franje
Sveti Antun nije samo »padovanski«, već i »portugalski« jer je rođen u Lisabonu i pravo ime mu je Fernando. No sumanuti Portugalac Joao Pedro Rodrigues u »Ornitologu« iščitava njegovu legendu u kvirovskom diskursu, kao što je to sa sv. Sebastijanom radio Jarman, samo što ju je za razliku od potonjeg osuvremenio. Glumi ga Francuz Paul Hamy, ali mu glas posuđuje sam Rodrigues.
Fernandova lađa koju su vjetrovi odnijeli na obalu Sicilije nakon što se vraćao iz marokanske evangeličke misije, sada postaje kajak koji će mu se raspasti nakon što je fotografirajući rijetke ptice ušao u brzace (početni kadrovi filma doimaju se poput gay Discovery Channela). A franjevce koji ga spašavaju, sada zamjenjuju dvije kineske hodočasnice koje su zalutale na putu za Santiago de Compostellu, iako je ta epizoda trebala našem »vjeroučitelju« Rodriguesu tek kao izlika da malo napali publiku promatrajući njegovo golo tijelo utegnuto užetom kojim su ga one privezale, s krupnim planom njegovih mokrih bijelih gaća koje ocrtavaju obrise penisa.
Festivalski dragulj
No kad im on utekne, zalutat će kod mladog pastira Jesusa na porciji seksa, kad autor sebi dopušta malo slobode i »blasfemije«. Nakon svih peripetija u koje se uključuju jedan vjerni golub, preparirane beštije, raskalašeni momci s fašničkim etno maskama i opake lovkinje koje pričaju latinski, dogodit će mu se prosvjetljenje te zajedno s opatom Tomom veselim korakom ulazi u Padovu.
Čini mi se da je ovaj film idealan za festivalsku Nagradu ekumenskog žirija, ako se njegovi članovi budu rukovodili Franjinim porukama, jer u tom žiriju imamo jednog njujorškog pastora, jednu švicarsku svećenicu i jednog njemačkog svećenika. Iako je najnoviji Rodriguesov komad ponešto slabiji od njegova remek-djela »Umrijeti kao muškarac«.
No istinski festivalski dragulj ipak je bio najnoviji kratki film Jie Zhang-kea »The Hedonists« u kojem trojica otpuštenih radnika – jedan rudar za čiji je otkaz prema sarkastičnoj teoriji njegova direktora kriva »tržišna ekonomija«, jedan zaštitar koji je zaspao pred videonadzorom i jedan kuhar kojem je dlaka upala u predjelo – pokušavaju pronaći bilo kakav posao da bi preživjeli. Najprije se prijavljuju na audiciju za neki show, ali nisu znali dobro baratati borilačkim vještinama koje su se od njih tražile. A potom će završiti u zabavnom parku Narodni grad, odjeveni u otužne jeftine povijesne kostime (scena s probom jedna je od najluđih koje smo vidjeli u Zhang-keovu opusu, iako se smijemo od muke).
Isti program donio je i dva kratka filma s pečatom Gabriela Abrantesa, koji je već skoro postao zaštitni znak zagrebačkog Festivala eksperimentalnog filma 25fps. U ekscentričnoj »Kratkoj povijesti Princeze X« duhovito prati genezu famozne Brancusijeve skulpture u obliku dilda za koji mu je pozirala princeza Maria Bonaparte (naratorica je francuska glumica Laetitia Dosch). A film »Grbavac« potpisuje s Benom Riversom, u čijoj bizarnoj distopijskoj priči jedna multinacionalka pruža šansu svojim radnicima da odjenu kostime i uđu u srednji vijek, umjesto klasičnog teambuildinga.
Šeikovo zlato
Ništa manje bizaran nije ni najnoviji dokumentarac Yurija Ancaranija »The Challenge«, čiji je prethodni kratki film »San Siro« prikazan u riječkom Art-kinu. Nogomet sada zamjenjuju prebogati omanski šeici i njihova strast prema sokolima koji lete s njima na natjecanja udobno smješteni u mlaznjacima da bi uživali u pogledu na more od oblaka. Film je to u kojem sve blješti od zlata. Zlatni su motori omanskih bajkera koji će se jezdeći pustinjom zaustaviti tek da bi obavili molitvu. Zlatne su fotelje, slavine i mobiteli. Zlatna je uzica na kojoj šeik vodi svog kućnog ljubimca tigra. Isti je došao u Locarno kao festivalski gost, ali bez tigra. Ovdje su ipak u modi leopardi.
Na Piazzi Grande prikazan je i biopic »Paula« u režiji Christiana Schwochowa u kojem švicarska slatkica Carla Juri portretira slikaricu Paulu Becker, prijateljicu Rainera Marie Rilkea i jednu od najutjecajnijih predstavnika njemačkog ranog ekspresionizma, koja će pronaći sebe tek u pariškom boemskom miljeu. Iako Juri pamtimo u provokativnijem izdanju kao djevojku opsjednutu tjelesnim mirisima i sokovima u »Vlažnim područjima« (Feuchtgebiete), prikazanim u sklopu pretprošlog izdanja zagrebačkog Festivala subverzivnog filma (uskoro ćemo je vidjeti u Villeneovovu »Blade Runneru 2«), sada se ukazuje u ponešto konvencionalnijem izdanju.
