Recentni opus Clinta Eastwooda sveden je na opsesivni (autorefleksivni?) diskurs o statusu nacionalnog heroja. Prisjetimo se »Snajperista« čiji je nacionalni predznak u originalnom naslovu još snažnije naglašen atributom »American«. Tu su i filmovi poput »Čuda s Hudsona« (šifra: »Sully«) i »15.17 za Pariz«.

U fokusu nije sam junak već njegova mitografija. Ali i američka zastava kao fetiš, bilo da se vijori na stadionima (»Richard Jewell«) ili na bostonskim domovima, u simboličnom poderanom i ofucanom izdanju. Ponekad u korelaciji s konfederacijskom zastavom. Iako ta Eastwoodova opsesija seže puno ranije, u eru W.W. Beauchampa u »Nepomirljivima«, koji ćemo najprije ugledati rame uz rame s English Bobom, da bi potom prešao u službu Little Billa. »Što pišeš? Pisma? Razglednice?«, kazat će Eastwoodov lik Williama Munnyja.

Jer, Eastwood dobro zna da između povijesti i legende uvijek pobjeđuje legenda. On je bio i ostao veliki baštinik Fordove urgentnosti. Iako uvijek preispituje njene paradokse, ograničenja i slijepe ulice.

Konstruirati mitove i otkriti istinu skrivenu ispod blještave površine fikcije. Zato je Eastwoodu važnije ono »kako« nego ono »zašto«. Onaj »pogled« na koji se referira Watson Bryant u bliskom susertu s Richardom Jewellom, portretiranim kao još jedan Eastwoodov (nacionalni) heroj.

Ali Jewell kao da nije shvatio Bryantove riječi. Iako se one doimaju poput nježnog oproštaja, ali i pokušaja zadržavanja slike tog nepodnošljivog prijatelja, ponosnog na svoju uniformu čuvara reda. Jewell je inkarnacija svih naših zaštitara s pečatom Securitasa, Sokola, Klemma i sličnih tvrtki.

Anonimni debeljko koji je na stadionu Centennial Park u Atlanti otkrio ruksak s eksplozivom, evakuirao zonu, zanemario protokole, izbjegao krvoproliće i postao sveamerički heroj.

Moralno pitanje

Ali u isti mah on je potencijalni neprijatelj No.1. Vektor improvizirane transformacije koja igra na ljudsko, moralno i političko pitanje. Monstrum iz Atlante. Riječ je dakle o psihologiji pogleda i javnog mnijenja, ali i diskursa Moći.

Tko zna što bi se dogodilo da je Jewell bio visok, plavokos i naočit. Što bi bilo da je njegovo nabildano tijelo bilo utegnuto u pripijenu masnu majicu Johna McClanea koji je umirao muški? Jer, možda naš status u vrtu dobra i zla, poslužimo li se sintagmom jednog od Eastwoodovih komada, doista ovisi o drugima.

Njihovim načinima na koje nas promatraju i etiketiraju. Pretvaraju u svece s aureolom ili demone s repom jarca i crvenim rogovima. Sve se naposljetku svodi na onaj notorni AT&T, njegove kabele i priključke, kao sredstva totalne komunikacije. Sredstva koja se mogu povezati sa strategijom terorističkih aktivnosti. Jer, za Eastwooda, Jewell je nevin i tu nema nikakvih sumnji.

Zato je Eastwoodu toliko stalo rekonstruirati scenu zločina u njenoj preciznosti. On odbija robovati iskušenjima trilera. Njegov je cilj fokusirati se na manipulaciju slikom, ali i na sliku koju stvaraju drugi. Jer, strategija obrane koju koristi Bryant Watson (Sam Rockwell), nije ništa drugo nego lukavi PR.

Zato ima neke proklete simbolike da njegov ured krasi poster s natpisom »Plašim se vlasti više no što se plašim terorizma«. Iako nismo posve sigurni da li on to doista vjeruje. Jer, Eastwoodova ekonomija seta i naracije postaje moralno pitanje.

Vjerovati i imati povjerenje u priču, sliku i osobu. To je bio i ostao Eastwoodov raison d’etre. Čovjek i njegovo lice. Jer, možemo li doista vjerovati tom debeljku? Možemo li vjerovati njegovu odvjetniku u kratkim čarapama? Sve se svodi na suze oslobađanja sjajnog Paula Waltera Hausera.

Kathy i Tom

Jer, Eastwoodova balada o Richardu Jewellu tek je još jedna holivudska balada u kojoj Jewell postaje varijacija mesara Ernesta Borginea u »Martyju« Delberta Manna, koji vjeruje da je previše ružan da bi mogao privući djevojke. Samo što ulogu drage mamice sada preuzima Kathy Bates.

Iako je Jewell sveden na misterioznu figuru (nacionalnog) heroja/žrtve, koji je doista spašavao ljudske živote, ali nije dočekao svojih petnaest minuta slave. S druge strane, tu je i lik beskrupulozne novinarke Cathy Scruggs (Olivia Wilde) koja je spremna ponuditi vlastite seksualne usluge da bi došla do informacije (promatrati scenu na šanku u kojoj ona hvata međunožje FBI agenta kojeg portretira Jon Hamm). Iako Eastwood zaboravlja napomenuti da je Scruggs kasnije patila od teške depresije i okončala život predoziranjem.

Zato novinar portala Vulture navodi da je Eastwoodov um vječno mariniran u paranoji i grandeuru Ayn Rand u koje su ekstraordinarni individualci uvijek na meti vlade i medija. Iako nam je slučaj Richarda Jewella dokazao da glasine, insinuacije i optužbe ulaze u trumpovsku fake news sferu, ali i to da mediji i vlasti, ovdje inkarnirane u FBI agentu, dijele istu postelju i seksualne usluge. Kao da im je više stalo do seksa nego do istine. Iako znamo da je nekoliko mjeseci uoči trijumfa trenutnog američkog diktatora, Eastwood kazao da između Trumpa i Hilary nema nikakve razlike. Jer, možda naciji doista trebaju heroji. Ali oni ubrzo postaju žrtve medijskog, političkog i institucionalnog masakra.