Nadam se da ću ti se moći potpuno povjeriti, kao nikome do sada, i nadam se da ćeš mi biti velika podrška i utjeha.

12. lipnja 1942.

Do sad si mi bio velika potpora, kao i Kitty, kojoj sada redovito pišem. Ovaj način, pisati dnevnik, puno više mi se sviđa, jedva čekam slobodni trenutak da ti mogu pisati. Tako sam, oh, tako sam sretna, što sam te ponijela!

28. rujna 1942.
(naknadna dopuna)

Počet ću od trenutka kad sam te dobila, to znači, kad sam te vidjela na rođendanskom stolu (kupnja u kojoj sam i ja sudjelovala ne ubraja se).

Nedjelja, 14. lipnja 1942.

U petak, 12. lipnja, probudila sam se u šest sati; nikakvo čudo: pa rođendan mi je. Ali, naravno, nisu mi dopustili da tako rano ustanem, stoga sam morala zadržavati znatiželju sve do četvrt do sedam. Onda više nisam mogla izdržati i otišla sam u blagovaonicu, gdje me toplo pozdravio Moortje (mačak). Ubrzo poslije sedam otišla sam do mame i tate, a potom u dnevnu sobu da vidim poklone. Prvi pozdrav došao je od tebe, zacijelo najdraži od svih. Na stolu su još bili kita ruža, nekakva biljka i nekoliko božura, a stiglo ih je i više tijekom dana.

Dobila sam gomile stvari od mame i tate, a razni prijatelji posve su me pokvarili… Između ostaloga, dobila sam jednu društvenu igru koja se zove »Camera obscura«, mnoštvo bombona i čokolade, jednu igru zagonetki, jedan broš, »Nizozemske priče i legende« Josepha Cohena, »Daisyno ljetovanje u planinama« (silna knjiga) i nešto novaca. Sada mogu kupiti Grčke i rimske mitove – sjajno!

Sada moram prekinuti. Do viđenja, bit ćemo veliki prijatelji! – ovako je na stranicama svoga dnevnika pisala Anne Frank (prevela s engleskog Giga Gračan), koja je vodila dnevnik u razdoblju od 12. lipnja 1942. do 1. kolovoza 1944. godine, tako da se sada navršila 80. godišnjica od početka njegova pisanja. Anne Frank pisala ga je samo za sebe sve dok u proljeće 1944. na radijskoj postaji Oranje nije čula govor Bolkensteina, nizozemskog ministra prosvjete u izbjeglištvu. On je rekao da će nakon rata morati skupiti i objaviti sva svjedočanstva o patnjama nizozemskog naroda za vrijeme njemačke okupacije. Kao primjer je, između ostalog, naveo i dnevnike. Pod dojmom ovog govora Anne Frank odlučila je da će nakon rata objaviti knjigu koja će se temeljiti na njezinu dnevniku.

Nažalost, Anne Frank umrla je u ožujku 1945. u petnaestoj godini u koncentracijskom logoru Bergen-Belsen.

Dvije godine poslije toga objavljena je knjiga »Dnevnik Anne Frank«, koja je doživjela uspjeh neviđenih razmjera. Objavljena je u više od trideset zemalja i prodana u više od šesnaest milijuna primjeraka. Djelo je prvi put objavljeno u Nizozemskoj 1947. pod naslovom »Het Achterhuis«, što se odnosi na dio kuće koji je služio kao skrovište dvjema obiteljima koje su se ondje skrivale od 1942. do 1944. godine. U starim zgradama u Amsterdamu prostorije okrenute prema vrtu ili dvorištu mogu se odijeliti od onih koje gledaju na ulicu i na taj način stvoriti dvije odvojene cjeline unutar istoga stana. Het Achterhuis ili, doslovce, »stražnja kuća« nalazi se na Prinsengrachtu, jednom od gradskih kanala.

Anne Frank, pod punim imenom Annelies Marie, rođena je u Frankfurtu na Majni 12. lipnja 1929. godine u liberalnoj židovskoj obitelji. Dolaskom nacista na vlast u Njemačkoj, Židovi su postupno postali nepoželjni. Zbog toga je cijela obitelj u ožujku 1933. godine izbjegla u Amsterdam, gdje su nastavili normalan život, a Anne je krenula u vrtić. Nakon njemačke okupacije Nizozemske, morali su od srpnja 1942. godine živjeti u tajnom skloništu. Anne, njezina sestra Margot, majka Edith i otac Otto otišli su u skrovište 6. srpnja 1942. godine. Uskoro im se pridružilo još četvero Židova, uključujući Petera, dječaka u kojeg se Anne zaljubila.

Anne Frank je skrivajući se provela točno dvije godine i 35 dana. Tijekom tog vremena nije mogla vidjeti nebo, osjetiti kišu i sunce, hodati po travi… Anne se usredotočila na učenje i čitanje knjiga o europskoj povijesti i literaturi. Tri dana nakon njezine zadnje objave u dnevniku, 4. kolovoza 1944., Gestapo je uhapsio nju, njezinu obitelji i ostale ljude koji su se skrivali s njima. Izdao ih je anonimni izvor koji je otkrio njihovu lokaciju skrivanja njemačkim vlastima. Anne su prvo poslali u Westerbork, tranzitni longor u Nizozemskoj, prije nego što je deportirana u Auschwitz-Birkenau.

U Auschwitzu je ubijeno više ljudi nego u bilo kojem drugom logoru – najmanje 1,1 milijun muškaraca, žena i djece skončalo je ondje, a 90 posto žrtava bili su Židovi. Anne i njezina sestra Margot preživjele su Auschwitz, iz kojeg su bile poslane u koncentracijski logor Bergen-Belsen. Ondje su umrle od tifusa nedugo prije nego što je logor oslobodila britanska vojska 15. travnja 1945. godine. Točan datum Annine i Margotine smrti nije poznat. Margot je imala 19 godina, a Anne samo 15. Svi iz obitelji, osim oca, umrli su. Nakon rata ocu je vraćen Annin dnevnik o godinama provedenim u neprekidnu strahovanju i u potpunoj izolaciji. Otto Frank nije želio da se zaboravi sudbina njegove kćeri pa je dnevnik objavio pod naslovom »Tajno skrovište«.

Kuća Anne Frank u Amsterdamu, u kojoj se Anne s obitelji skrivala tijekom Drugog svjetskog rata, danas je najposjećenije mjesto u Nizozemskoj. Muzej Kuća Anne Frank osnovan je 1960. godine u zgradi na Prinsengeracht 263, gdje se nalazilo tajno skrovište obitelji Frank i gdje je Anne Frank napisala svoj »Dnevnik«, jedinstvenu kroniku osobnog iskustva mlade djevojke u skrivanju pred neposrednom opasnosti od odvođenja u neki od nacističkih logora smrti. Danas je od soba u kojima je Anne Frank preživljavala teror Drugog svjetskog rata načinjen muzej. Prednja strana kuće, nekadašnji uredi poduzeća Otta Franka, pregrađena je u recepciju i izložbeni prostor. Samo je stražnji dio kuće, poznat kao aneks, ostavljen u autentičnom stanju. Muzeju je priključena i susjedna kuća na Prinsengeraht 265.

Između 1996. i 1999. godine pokraj tih dviju zgrada na kanalu, u kojima je do tada bio smješten muzej, sagrađena je nova zgrada. U nju su smješteni poslovni prostori muzeja. To je omogućilo da se prednjem dijelu kuće vrati izgled kakav je imao u vrijeme skrivanja obitelji Frank i ostalih koji su im se pridružili. Broj posjetilaca Kući Anne Frank raste iz godinu u godinu, tako da je od 9.000 posjetitelja, koliko ih je muzej imao 1960. godine, broj posjetitelja 2002. godine porastao na 908.000, podatak je koji navodi Rosana Ratkovčić u »Iz muzejske teorije i prakse«. U stalnom postavu izloženi su različiti materijali: citati iz dnevnika, povijesni dokumenti, predmeti, fotografije i video. Stalni postav osmišljen je tako da predstavljanjem osoba iz skrovišta i njihovih pomagača govori o vremenu nacističke ekspanzije i nacističkih zločina. U tom smislu u postavljanju izložbe praćena je podjela zgrade na javni dio, koji gleda na kanal, i na skriveni dio aneksa u dvorištu, koji je i bio presudan u odabiru te kuće kao mjesta skrivanja. U prednjem, javnom dijelu kuće izloženi su dokumenti i građa koja smješta osobna iskustva u kontekst nacizma, dok su izlošci u aneksu većinom izrazito osobni predmeti koji su pripadali pojedinim osobama iz aneksa. Istodobno, najsnažnije iskustvo posjetiocima pruža autentično stanje prostorija u aneksu, osobito sobe koja je tijekom razdoblja skrivanja pripadala Anni Frank i u kojoj su zidovi oblijepljeni slikama što ih je sama Anne izrezivala iz žurnala i lijepila na zidove, o čemu je i pisala u svom dnevniku. Osim toga, jak dojam na posjetitelje ostavljaju i citati izabrani iz »Dnevnika«, smješteni u prostorije na koje se odnose ili su u vezi s događajima koji su se zbili u određenoj prostoriji. Cjelokupni postav praćen je i videozapisima iskaza svjedoka koji su u to vrijeme bili u dodiru s Annom Frank i s ljudima u skrovištu.

Zahvaljujući dnevniku koji je pisala Anne Frank prerasla je u simbol borbe ne samo protiv nacizma, nego i protiv nečovječnosti u svakom obliku. Djevojčice za koju zna cijeli svijet prisjećamo se na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Prisjetimo se na kraju i njezinih riječi:

»Ne želim živjeti uzalud, kao većina ljudi. Želim biti korisna i donositi zadovoljstvo svim ljudima, čak i onima koje nikada nisam upoznala. Želim nastaviti živjeti i nakon smrti!…

Zbilja je čudo što nisam odustala od svih svojih ideala jer se čine tako apsurdnima i nemogućima za ostvariti. Ipak, ne odustajem od njih jer, unatoč svemu, i dalje vjerujem da su ljudi dobri…«