ažni Tizian - poliptih Uznesenja Marijina čiji je pravi autor Girolamo Dente
Među sudionicima skupa čuli su se i kritički osvrti na prijedlog reforme obrazovanja. Nina Kudiš uznemirena je činjenicom da se još jednom po lijepom, starom, primitivnom običaju balkanskih zemalja društvene i humanističke znanosti guraju u zapećak
Treći stručno-znanstveni skup pod naslovom »Naručitelji i umjetnici: zašto nastaju umjetnička djela« održan je za nastavnike likovne umjetnosti, povijesti umjetnosti i nastavnike stručnih predmeta iz područja vizualnih umjetnosti i dizajna, u suradnji Agencije za odgoj i obrazovanje i Odsjeka za povijest umjetnosti riječkog Filozofskog fakulteta.
Robovanje mitovima
O obitelji Frankopana u ulozi naručitelja i donatora govorio je Danijel Ciković, koji se upitao znamo li što je zapravo sačuvano od njihove baštine, ako izostavimo graditeljsko naslijeđe, uz konstataciju da i u ovome slučaju robujemo mitovima.
U sklopu kulturne rute »Putevima Frankopana« planira se uređenje više interpretacijskih centara, od kojih je onaj u Dvorcu Nova Kraljevica posvećen temi »Frankopani i 600 godina povijesti umjetnosti«. Međutim, pitanje je koliko je tih slika, skulptura, relikvijara i molitvenika koje možemo pouzdano pripisati Frankopanima kao donatorima i naručiteljima? Nažalost, veoma malo, jer nije puno ostalo sačuvano. Dvorac Nova Kraljevica bio je opljačkan dva puta još prije smrti Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, a treći put nakon pogubljenja kad im je imovina konfiscirana.
Zanimljivu temu otvorio je i pročelnik Odsjeka Damir Tulić, koji se govoreći o donatorima mramornih oltara i skulptura na Kvarneru upitao o njihovim pobudama: jesu li one bile odraz pobožnosti ili su imale svrhu samopromidžbe? Situacija nije crno-bijela, ali je Rijeka specifična po velikim obiteljskim donacijama kakve ne nalazimo u drugim mjestima. Ovdje doista možemo govoriti o natjecanju obitelji koje su relativno kasno stekle plemićki naslov i u jednom trenutku odlučile investirati svoju imovinu kako bi osigurale povlaštena mjesta ukopa.
Dva briljantna primjera, kakvih je malo u drugim prostorima, predstavljaju glavni oltari dviju glavnih riječkih crkvi: Marijina Uznesenja i crkve Sv. Jeronima. Obitelj Orlando, deset godina nakon stjecanja plemstva, ulaže enormnu svotu od 60.000 zlatnika i podiže veliko svetište Zborne crkve sa svojim grbovima i trokatnim oltarom, najvećim u Rijeci i jednim od najvažnijih u Hrvatskoj iz prve polovice 18. stoljeća. S njima se, kao direktni uzor, ali i konkurencija, može mjeriti samo investicija Josipa Minollija, novog riječkog plemenitaša i skorojevića koji je odlučio napraviti istu stvar u augustinskoj crkvi. No, premda se evidentno radi o samopromidžbi, ona nije izvedena eksplicitno, nametljivo, već vrlo diskretno. To su vrlo lijepo i raskošno napravljeni oltari s kipovima svetaca koji su imenjaci i osobni zaštitnici donatora.
Cilj ovogodišnjeg skupa bio je upoznavanje nastavnika likovne umjetnosti u srednjim školama s važnošću poznavanja i razumijevanja povijesnog, kulturnog, gospodarskog i sociološkog konteksta nastanka umjetničkih djela, s metodološkim pristupom takozvane »socijalne povijesti umjetnosti« te strategijama i načinima primjene istoga u nastavi.
Razočaranje kurikulumima
Uz seriju inspirativnih predavanja, koja su osvijetlila okolnosti nastanka niza važnih umjetničkih djela iz korpusa nacionalne kulturne baštine, ukazujući i na poneke zablude koje se unatoč novim znanstvenim spoznajama provlače kroz hrvatske udžbenike, posebnu pažnju privuklo je uvodno izlaganje prof. dr. sc. Nine Kudiš, voditeljice Katedre za umjetnost ranog novog vijeka, koja se govoreći o izazovima poučavanja povijesti umjetnosti vrlo kritički osvrnula na forsiranje STEM područja koje se promovira kao budućnost hrvatskog obrazovanja, nauštrb društvenih i humanističkih znanosti.
– Izlaganje profesorice Kudiš o kulturi znanja zavrijedila je čuti cijela Hrvatska, bio je komentar prof. Blage Petreski, više savjetnice za likovnu kulturu i likovnu umjetnost iz splitske podružnice Agencije za odgoj i obrazovanje, koja je skupu nazočila zajedno s prof. Zvjezdanom Prohaskom, višom savjetnicom u riječkoj podružnici AZOO-a. Iako iskustva visokorazvijenog svijeta ukazuju na potrebu većeg utjecaja humanističkih znanosti na područje obrazovanja, pa se programi tehničkih i prirodno-znanstvenih studija obogaćuju uvođenjem predmeta kao što su filozofija, sociologija ili umjetnost, kod nas to nažalost nije prepoznato. Takva se područja marginaliziraju i na njih se gleda sa skepsom – kazala je prof. Petreski.
Među sudionicima skupa čuli su se i kritički osvrti na prijedlog reforme obrazovanja, po kojem bi likovna umjetnost u gimnazijskim programima bila izborni predmet u trećem i četvrtom razredu. Nažalost, čak ne ni samostalan izborni predmet, već bi se birala u košaricama s drugim predmetima poput sociologije, psihologije ili hrvatskog jezika koji se uči svakodnevno.
Nasuprot ovome, primijećeno je, bilo bi dobro kad bi reforma prepoznala potrebu uvođenja određenih umjetničkih aktivnosti u škole koje se ne bave humanističkim znanostima, kroz izbornu nastavu. I to ne samo programa likovne umjetnosti, već i glazbe, drame i plesa kroz koje bi učenici razvijali svoje kreativne sposobnosti, ali ih u hrvatskom sustavu odgoja i obrazovanja nažalost ne mogu ispoljiti.
Apostrofirajući važnost timskog i interdisciplinarnog rada, prof. Zvjezdana Prohaska iskazala je i blago razočaranje kurikulumima osnovnih škola koji ukazuju na nedostatak inicijative i ambicija.
– Istraživanja pokazuju da materijalna sredstava nisu prvi razlog povećanja kvalitete nastave, već to dolazi iz unutarnje motivacije učitelja i nastavnika. Stoga su iznimno bitna ovakva stručna usavršavanja, jer se kroz razmjenu iskustava, stjecanje novih znanja i informacija potiče kreativnost nastavnika, bez kojih nema ni kreativnih učenika. Nažalost, uvidom u desetak kurikuluma dostupnih na školskim web-stranicama primijetila sam da je premalo učitelja likovne kulture koji su nositelji školskih i izvanškolskih projekata.
Svaki učitelj u suradnji s ravnateljem i učiteljskim vijećem mogao bi planirati školsku godinu tako da bude nositelj određenog projekta, primjerice zavičajne baštine, u koji će osim škole biti uključeni roditelji i šira zajednica. Ovakvi su skupovi prilika da učitelje ohrabrimo u kreiranju različitih aktivnosti i veseli me da su iz godine u godinu sve posjećeniji, a posebice otkako ih organiziramo u suradnji s muzejima, galerijama i visokoškolskim ustanovama – naglasila je prof. Prohaska.
Kultura prepisivanja
U svome izlaganju prof. dr. sc Nina Kudiš uputila je oštre zamjerke recentnim istupima političara, predstavnicima Ministarstva znanosti i obrazovanja te ekspertima zaduženim za reformu obrazovanja koji od skupine Borisa Jokića nadalje inzistiraju na STEM području, dok društvene i humanističke znanosti marginaliziraju.
– Radeći godinama u visokom školstvu, svjedočila sam njegovim brojnim mijenama, usponima i padovima. Posljednjih godina očigledno je nastojanje Ministarstva da se Hrvatska ujednači sa zemljama EU-a u sferi visokog školstva, pri čemu s nekim promjenama lako hvatamo korak, ali neke i vrlo teško prihvaćamo. Ne sumnjam da je STEM područje bitno, a i da mora biti modernije te prijateljskije prezentirano rastućim generacijama, ali sam uznemirena činjenicom da se još jednom po lijepom, starom, primitivnom običaju balkanskih zemalja društvene i humanističke znanosti guraju u zapećak. Biti intelektualac i baviti se humanistikom na ovim je područjima gotovo uvreda – to su sumnjivci i subverzivne osobe.
Stoga sam za nastavnike likovne kulture i umjetnosti osmislila predavanje bazirano na podacima vezanim uglavnom uz angloameričko visoko školstvo, koji pokazuju da opet kaskamo, da smo na repu događaja i da ljudi koji nam pričaju o obrazovanju, a njihova riječ ima težinu u javnosti, zapravo nemaju pojma o čemu govore! Kad je prije nekoliko godina u SAD-u došlo do naglog pada zanimanja za upise na studije humanističkih znanosti, formirano je povjerenstvo vrhunskih stručnjaka koji su sastavili veliki izvještaj u kojem su utvrdili da bez humanističkog obrazovanja nema kvalitetnog napretka demokratskog društva, nema sretnih i zadovoljnih pojedinaca, nema uravnoteženog razvoja, pa čak ni STEM područje ne može napredovati bez interpretacije svojih misija i zadataka kroz društvene i humanističke znanosti.
Drugim riječima, humanističke i društvene znanosti smatraju se neophodnim i ključnima za razvoj i napredak društva, a takvo mišljenje vlada i u razvijenim zemljama Europske unije. I ne samo to, već temeljem podataka dostupnih na internetu lako možemo ustanoviti da postoji trend zapošljavanja upravo stručnjaka takvog profila na vodećim funkcijama velikih tvrtki, banaka, multinacionalnih korporacija…. Na čelu moćnih financijskih institucija, kao što su Goldman Sachs ili Bank of America, sjede ljudi koji su završili povijest. Povijest je završio i predsjednik uprave American Expresa Kenneth I. Chenault, koji je k tome Afroamerikanac, a bivša predsjednica uprave Avona, Andrea Jung , koja je bila proglašena jednom od 30 najmoćnijih žena Amerike, završila je engleski jezik i književnost.
Renesansni majstori varalice
Na stručno-znanstvenom skupu prisustvovali su nastavnici iz srednjih škola cijele Hrvatske, a izlagači su bili prof. dr. sc . Nina Kudiš, doc. dr. sc. Damir Tulić, izv. prof. dr. sc. Marijan Bradanović, doc. dr. sc. Luka Skansi, Mateja Jerman, Danijel Ciković te Iva Jazbec Tomaić.
Govoreći o tome kako su Dalmatinci naručivali Tizianove, Tintorettove i Veroneseove slike, Nina Kudiš je održala još jedno intrigantno predavanje, u kojem je otkrila da su renesansni majstori bili i varalice, ali i da dio hrvatskih znanstvenika teško prihvaća nove spoznaje o njihovim djelima. I u ovome dijelu skupa osjetila se kritička nota, usmjerena protiv stvaranja mitova.
– Za dvije od tri oltarne pale u Dalmaciji, koje su se donedavno smatrale djelima Jacopa Tintoretta, struka je uvjerljivo dokazala da nisu djelo tog majstora. Jedina dalmatinska slika koja mu se može uvjerljivo pripisati je oltarna pala korčulanske katedrale s prikazom sv. Marka između sv. Bartolomeja i sv. Jeronima, a druge dvije nalaze se u dominikanskom samostanu u Bolu na Braču i u Starom Gradu na Hvaru. Autoru hvarske pale za sada se ne zna ime, ali je riječ o majstoru čiji se poznati opus popeo na petnaestak djela i očito je bio dobar poznavatelj Tintorettovih ostvarenja.
Slika na Braču rad je Tintorettova suradnika Govannija Galizzija, iako su je dominikanci naručili direktno od Tintoretta, a kako su bili skromni i štedljivi, tako su sve izdatke pomno bilježili. Iz izvještaja fra Luke Polovinića, koji je pošao u Veneciju naručiti sliku s 300 dukata, saznajemo da je Tintoretto za sliku tražio 120 dukata. Međutim, zapravo su je platili 270 dukata, jer im je dodatno zaračunao svaku dasku i čavao za kutiju u kojoj je slika nošena. Između ostalog, platili su slikaru i vrlo skupi ultramarin za prikaz Bogorodičine odjeće, iako ta boja najvjerojatnije nije korištena, već puno jeftinija indigo plava, biljnog podrijetla.
Na kraju, kad su se dobro istrošili, dominikanci su dobili sliku na kojoj Jacopo Tintoretto po svemu sudeći nije povukao niti jedan potez! Ustvari, bio je spretan lukavac, jedan od prvih, ako ne i prvi umjetnik koji je svjesno i strateški već od mladosti gradio svoju umjetničku personu. Veliki Tizianov prijatelj, pamfletist i novinar Pietro Aretino koji je pisanjem i ucjenjivao ljude, prvi ga je počeo nazivati »tintorinom« – sinom bojača tkanine. Umjetnik, pravim imenom Jacopo Robusti, taj je nadimak prihvatio i svoju umjetničku personu namjerno izgradio kao suprotnost Tizianu, koji je imao klijentelu po svim europskim dvorovima i bio princ među slikarima poznat po ekstravagantnim honorarima.
Nasuprot tome, Tintoretto se povezao s poligrafima – piscima, tiskarima i izdavačima koji nisu živjeli od sponzora, već su na tjednoj bazi tiskali pjesme, dramske tekstove i ljubavne romane, ponekad na rubu pornografije, od čije su prodaje živjeli. Zbog toga se na poligrafe gledalo pomalo s prezirom, ali »pučkom čovjeku« Tintorettu to nije smetalo. Stanovao je u župi Madonna dell’Orto gdje je i pokopan, a za župnu je crkvu slikao remek-djela za koja je tražio tek nekoliko dukata. Famozna je anegdota vezana uz veliki natječaj bratovštine sv. Roka u Veneciji, koja je pozvala slikare da naprave skicu apoteoze sv. Roka za njihovo sjedište. Uz lažnu izliku da on ne radi skice, već slika direktno uljem na platnu, Tintoretto im je donio gotovu sliku koju im je velikom gestom tad i poklonio. Naravno da je na tom natječaju pobijedio i praktično cijeli život živio od Scuole Grande di San Rocco, koju je takoreći »presvukao« svojim djelima.
Dok su Istra i Dalmacija pod vlašću Serenissime preferirale njegove slike, naručitelji iz Dubrovačke Republike bili su skloniji Tizianu. Bratovština sv. Lazara, koja je okupljala bogate trgovce koji su poslovali s Istokom, naručila je od Tiziana poliptih Uznesenja Marijina, koji su po naredbi vlasti 1712. morali predati dubrovačkoj katedrali, jer je u obnovi crkve nakon potresa ponestalo novca za opremanje interijera. Na slici je autentičan potpis umjetnika, ali i Tizian se u ovom slučaju pokazao varalicom. Sliku je zapravo naslikao Girolamo Dente, adoptivni član majstorove obitelji, u statusu između sluge i posvojenog djeteta, a Tizian se samo potpisao i zaračunao cijenu kao da je djelo njegovo!
Jednako Tintorettu i Tizianu ponašao se i Veronese, upozorila je Nina Kudiš, napomenuvši da se u hrvatskim udžbenicima ne navode nove spoznaje o djelima starih majstora, pa je pitanje kako tome pristupiti u nastavi i što ćemo učiti učenike.
– Uvijek sam na strani iznošenja znanstvene istine, iako ona nije apsolutna i uklesana za vječnost, jer znanost je živa i ono što danas smatramo nepobitno točnim u budućnosti opet može biti opovrgnuto. Na to moramo biti spremni i s veseljem prihvaćati nove spoznaje, jer tako znanost napreduje. Međutim, dio kolega to zanemaruje. Ponekad je problem u osobnim taštinama i nespremnosti da se prizna vlastita pogreška, ali još češće u kampanilističkom mentalitetu, krivom osjećaju nacionalnog ponosa i uvjerenju da ćemo oskrnaviti hrvatsku spomeničku baštinu priznamo li da neka djela nemamo. To je velika boljka i uteg hrvatske humanistike, koja se konačno treba zapitati što je bolje za ugled Hrvatske. Da budemo prvi koji će, naprimjer, za Mimarinu zbirku reći »popu pop, a bobu bob« ili ćemo se praviti da imamo Botticellije i Rembrandte, a tko god dođe izvana s podsmijehom će pisati o zbirci, ali i o struci u Hrvatskoj. Možda negiranje očiglednog umjesto prihvaćanja istine na prvu loptu donosi koristi, jer ćemo privući more, primjerice, kineskih turista. No, meni se čini korisnije pokazati da u Hrvatskoj postoje ozbiljne institucije i ozbiljni stručnjaci, koji su sami upozorili da takvih majstora nemamo, ali da imamo druge, također važne slikare, premda ne toliko razvikane – ističe Nina Kudiš.
Uglavnom je riječ o studentima vrhunskih sveučilišta, koja se diče svojom znanstvenom izvrsnošću i zahtjevnošću studija, čemu bismo i u Hrvatskoj trebali težiti. No, u Hrvatskoj, nažalost, u posljednje vrijeme sve više uzima maha jedna druga kultura, a to je kultura prepisivanja na ispitima, kod pisanja seminarskih i drugih radova. Naravno, riječ je o jednoj od posljedica degradacije našeg društva uslijed opće korupcije. Moje je mišljenje da akademska zajednica mora hitno i sustavno ovaj problem adresirati – kazala je Nina Kudiš.
Eco i Jobs
Podsjetivši na riječi Umberta Eca, koji je gubitak povijesne memorije uslijed izostanka radoznalosti i želje za učenjem kompjuterske generacije označio kao jednu od glavnih bolesti današnjice, dodala je da se to bolno osjeća i na Sveučilištu, a prisjetila se i Stevea Jobsa koji je isticao kako tehnologija sama nije dovoljna, jer samo udružena s humanistikom daje rezultate »koji čine da naša srca pjevaju«.
– Humanističke znanosti uče ljude složenom, apstraktnom, kompleksnom mišljenju, uče ih empatiji, jačanju kolektivne memorije, međusobnoj suradnji i razumijevanju. Svijet je shvatio da bez širokog, humanističkog obrazovanja ne može biti cjelovite ličnosti đaka, studenata, građanina sutrašnjice, a mi osim toga moramo shvatiti i da se tržište rada u Europskoj uniji strahovito promijenilo. Nekad ste sa završenim studijem povijesti umjetnosti mogli raditi u školi, muzeju, konzervatorskoj službi ili u medijima, a danas postoji čitava lepeza novih mogućnosti – od turizma koji nam je, čini se, glavna gospodarska grana, preko PR-a, do posve novih vrsta poslova.
Gimnasticiranje uma i razvijanje sveobuhvatnog i kritičkog razmišljanja – to je misija nas na filozofskim fakultetima, a ljudi koje za to osposobimo mogu biti uspješni i kao predsjednici banaka i voditelji OPG-ova. Zašto na čelu Podravke ili INA-e ne bi bio netko tko je diplomirao povijest? – oprimjerila je Nina Kudiš.
Njezino izlaganje bilo je direktno inspirirano i nastupom predstavnika Ministarstva znanosti i obrazovanja na prošlom aktivu nastavnika, koji je govoreći o reformi obrazovanja predočio planove ekspertne skupine iz kojih je bilo očigledno da je u potpunosti izostalo razumijevanje što je to disciplina povijest umjetnosti.
Loš primjer Italije
– Na potpuno zaprepaštenje svih kolega s Odsjeka za povijest umjetnosti i moje osobno, ispostavilo se da su kreatori kurikularne reforme likovnu umjetnost u srednjim školama vidjeli isključivo kao likovnu praksu, a ne kao humanističku znanost. To nas je zgrozilo. Da ne bude zabune, u potpunosti podržavam ideju da se u nastavnim aktivnostima pojave crtanje, slikanje, muziciranje ili kreativno pisanje kao izborni predmeti. Tužno je da taj kreativni element naše školstvo ne omogućuje učenicima, pa moraju uzimati privatne poduke, ali to nikako ne smije biti nauštrb humanističkih disciplina – smatra Nina Kudiš, čije predavanje dolazi kao apel i potpora struci da se usprotivi takvim tendencijama.
– Nažalost, moram spomenuti i loš primjer Italije, s čijeg područja potječe pedeset posto ukupne svjetske umjetničke baštine i koja je imala srednjoškolske udžbenike iz likovne umjetnosti pisane skoro na razini sveučilišnih. Prije nekoliko godina, na zgražanje stručne javnosti, potezom pera njihove ministrice obrazovanja ukinuta je likovna umjetnost u srednjim školama. Budući da mi uvijek nastojimo biti »veći katolici od Pape«, ne bi me iznenadilo da se povedemo za takvim uzorima i stoga je vrlo važno ohrabriti struku da se tome suprotstavi.
