Ono što je lijepo u koreografskom radu Huga Viere je sklad pokreta koji izviru jedan iz drugog, tvoreći neprekinutu liniju što se prenosi s tijela na tijelo, s plesača na plesačicu... U tom pokretu nema agresije iako emanira snagu
Kao druga premijera ansambla Baleta HNK Ivana pl. Zajca, sinoć je u Rijeci izvedena predstava »Mozart efekt«, autorski projekt Huga Viere. Portugalski je plesač i koreograf već poznat i ansamblu i riječkoj publici, jer je lani u »Zajcu« postavio balet »Carmina burana«. Njegova autorska estetika prepoznatljiva je i u »Mozart efektu«, pedeset minutnoj predstavi u kojoj on pokušava pokretom odgovoriti na glazbu, pritom se kao ishodište razmatranja oslanja na MRI istraživanja o blagotvornom utjecaju Mozartove glazbe na razvoj »moždane mudrosti«.
Iako zvuči komplicirano, u osnovi radi se o već dugo godina poznatoj i široko popularnoj teoriji po kojoj uz Mozartovu glazbu biljke bolje rastu, krave daju više mlijeka, ljudi lakše uče ili bolje spavaju… Istraženo i prihvaćeno kao Mozartov efekt, ovaj učinak je tek zamašnjak, zbog kojeg Viera u predstavu uvodi verbalni kontekst, postavljajući ga kao premisu elektronskoj glazbi Julia Dertonija, a koja je pak kontrapunkt izboru Mozartove muzike.
Osobni izraz i emocije
Pokret ansambla koji je Hugo Viera, ponesen ovakvom kombinacijom ideja, osmislio kao cjelovitu predstavu, daje niz dopadljivih ali međusobno nepovezanih, često kontrastiranih slika, među kojima su zaista najljepše one inspirirane Mozartovom glazbom. Ne samo što su vizualno lijepe, već te slike daju plesačima mogućnost za osobni izraz i emociju, dok glazba Julia Dertonija – najatraktivnija u interakciji s Mozartom – vodi ka repetitivnom pokretu i ansambl igri koja ne ostavlja dublji dojam na gledatelja.
Ono što je lijepo u koreografskom radu Huga Viere, je sklad pokreta koji izviru jedan iz drugog, tvoreći neprekinutu liniju što se prenosi s tijela na tijelo, s plesača na plesačicu… U tom pokretu nema agresije iako emanira snagu, a izbor od pet plesača i sedam plesačica – uniformno odjevenih u crne kostime – donosi stalno nova koreografska rješenja. Ono što je za mene kao gledatelja upitno, nije kombinacija elektronske glazbe s Mozartovom – iako bih bila sretnija s koncentracijom na Mozarta, a samim tim i očekivani efekt – već verbalni dio predstave, koji ima nekoliko nivoa.
Za eksperimentalnu scenu
Neki govornici u predstavi služe se britanskim engleskim koji na razini slušanja (bez razumijevanja) posjeduje svojevrsni plesni ritam; sasvim različiti učinak proizvode djelovi teksta govoreni varijantama engleskog jezika, »zamagljeni glazbom« i šumovima do razine nerazaznavanja. Ukoliko je spomenuti tekst važan, zašto njegovo razumijevanje nije dostupno gledateljima, tj. zašto nije govoren na hrvatskom jeziku? Ukoliko pak tekst nema značenje i utjecaj na sadržaj predstave, čemu uopće odvlačiti koncentraciju gledatelja na pokušaje razumijevanja?
Predstava, napravljena na ovaj način, zapravo je pogodna za igranje na manifestacijama poput zagrebačkog Muzičkog bijenala, jer kombinacijom Mozarta i suvremene glazbe, uz verbaliziranu teoriju o Mozart efektu, apsolutno pripada eksperimentalnoj sceni. U predstavi sudjeluju Ana Rocha Nené, Marta Voinea Čavrak, Sabina Voinea Vukman, Anka Zgurić, Marta Kanazir, Paula Rus, Irina Köteles, Svebor Zgurić, Daniele Romero, Martin Grainger, Andrei Köteles i Ricardo Freire. Scenografiju potpisuje Dalibor Laginja, kostime Aleksandar Nošpal, a svjetlo Deni Šesnić.
