Simbol Hollywooda u razdoblju od 30-ih do 50-ih godina minulog stoljeća, slavna glumica, pjevačica i plesačica, žena »zagonetna osmijeha, provokativna izgleda i fascinantnog seksepila« Marlene (pravim imenom Maria Magdalena) Dietrich rođena je 27. prosinca 1901. u berlinskom predgrađu Schöneberg; tu je i započela karijeru, ali kada je i postala globalnom ikonom, kada su omraženi nacisti došli na vlast zbog kojih je i emigrirala, ona se uvijek osjećala Njemicom i Berlin je osjećala kao svoj istinski dom. Na koncu, kada je umrla, po njenoj izričitoj želji sahranili su je na lokalnom groblju uz njezinu majku.

Svojim je atraktivnim ulogama i nastupima, ali nadasve ljepotom očaravala publiku diljem svijeta, tako da je vremenom postala simbolom čitave epohe filmske i uopće glazbeno-scenske umjetnosti. Njezin veliki prijatelj francuski književnik Jean Cocteau jednom prigodom je rekao: »Taj tko je upoznao Marlene Dietrich, taj je upoznao savršenstvo, očaravajući spoj ljepote i inteligencije, ali koliko god bila slavljena, jednako je tako bila i osporavana; mnogi joj nisu mogli oprostiti slobodu ponašanja koju si je sama izborila, šarm i ljepotu koji su iz nje zračili, kao i ironičnu nadmoć njena glasa (prigušeni alt) dok je pjevala francuske šansone ili »Lili Marleen«.

Najveće filmske kompanije, poput Paramounta, u nju su ulagale velika sredstva, ali ona nije u financijskom pogledu donosila zaradu koju su očekivali; zlobni filmski kritičari njene su filmove nazivali »otrovom za blagajne«, ali usprkos svemu, najveći redatelji toga vremena (Joseph von Sternberg, Billy Wilder, Ernst Lubitsch, Alfred Hitchcock…), kao i najveći glumci (Gary Cooper, John Wayne, James Stewart, Spencer Tracy i Orson Welles…) natjecali su se tko će je pridobiti da igra u njihovim filmovima, odnosno zahtijevali da im bude partnerica.

Plavi anđeo

Ona je cijelim bićem, svakim pokretom, kako kaže Berndt Schulz, pokazivala i dokazivala kako ne pristaje na tuđa pravila, na muško-ženske stereotipe; velikom je hrabrošću razarala nametnute tabue i time je dokazivala koliko je »pametna, spretna, a istodobno drska i arogantna, a opet tako pristojna«. Ili, kako je o njoj opširno pisao već spomenuti Berndt Schulz (u knjizi »Plava Venera«, zapravo biografiji Marlene Dietrich): »Ona je u svakom pogledu bila atraktivna, nalikovala je anđelu privlačnosti koji vas magnetski privlači poput svjetla i sve to činilo ju je najpoželjnijom ženom svijeta«. Paradoksalno, koliko god držala do ljepote, mode, izgleda, jednako tako, činilo se da joj to uopće nije važno; u prvi plan je neprestano isticala svoju emancipaciju, naglašeno je inzistirala kako se ne želi trajno vezati niti za jednog muškarca, za razliku od uloga koje je glumila. Obično su to bile žene (»good bad girl«) mračne prošlosti i prekrasna izgleda, žene dobra srca koje traže muškarca svojih snova; međutim u privatnom životu nikome nije dopuštala da je posjeduje.

Čak i kada se zaljubljivala, kada bi joj se netko svidio, ona to nije skrivala; nije to bilo bahato ponašanje filmske dive, nego stav suvremene i samosvojne žene. Brojni obožavatelji, ali i kritika smatrali su kako Marlene »simbolizira ono vječno žensko, uvijek lijepo i prozračno, unatoč provokativnom nastupu i prikrivenoj erotičnosti, iza filmske šminke uvijek je bila žena tajnovita, ali dohvatljiva«. Na koncu, način odijevanja i ponašanja (u modu uvodi muške hlače, provokativno puši cigarete s cigaršpicom, a njene slike u korzetu pretvorile su je u mit ženstvenosti) govorio je kako se radi o jedinstvenoj i neukrotivoj femme fatale koja je »istodobno bila i nježna i snažna, lijepa i pitoma, djevojka i žena, samosvjesna, a ipak sramežljiva, poštena i istodobno proračunata, žena koja ne zaboravlja slabosti muškaraca«. Naprosto je bila osoba koja vlada situacijom i naravno da se takva osoba, »Plavi anđeo« kako ju je nazvao njemački sociolog i publicist Siegfried Kracauer, morala snagom svoje izražajnosti »pretvoriti u savršenstvo«, u glamuroznu američku filmsku zvijezdu i taj se imidž (pro)širio svijetom i zadržao do danas.

Kracauer dalje piše: »Postala je najpoželjnijom, ali ujedno svojom elegancijom, modom i garderobom, općenito uzevši glamurom, najdistanciranija žena svijeta.« Ima istine u tome da je čitavog života igrala uloge koje je za nju na početku karijere osmislio njen učitelj i mentor (jedno vrijeme i ljubavnik), veliki njemački redatelj Von Sternberg, ali iako je imala tipizirane uloge, u svakom novom filmu davala se na novi način, a snagu tih silnih i moćnih transformacija i kreativnosti sažeo je rečenicom: »Imala je lice provokativno, čeznutljivo i očaravajuće«, to je i bio glavni razlog zašto je tada nepoznatoj glumici na početku karijere namijenio glavnu ulogu u filmu »Plavi anđeo« (snimljen u Njemačkoj 1930.). Ta uloga kabaretske plesačice i pjevačice Lola-Lole, lijepe, ali i nemilosrdne prema svojim ljubavnicima oduševila je publiku i takve slične uloge Marlene će igrati gotovo u svim svojim filmovima. Ali, jednako tako i u stvarnom životu; jednostavno, ulogu femme fatale usvojila je kao sastavni dio svoga bića i igrala ju je i u privatnom životu, jednako uspješno kao i na filmu.

Protiv nacizma

Djevojka s Kurfürstendamma, kako su je zvali na početku karijere, rođena je u obitelji pruskog časnika Louisa Ericha Dietricha i Josefine Felsig (iz bogate zlatarske obitelji) i bila je odgajana čvrstom rukom, u duhu pruske vojničke discipline. Obitelj je odgoj povjerila guvernantama, tako da je sa starijom sestrom Liesel od malena učila francuski i engleski jezik, svirati klavir i violinu, plesati balet, a morala je usvojiti sve manire lijepog »damskog« ponašanja. Lena, kako su u djetinjstvu zvali Marlene, bila je poslušno dijete, ali nakon što joj je otac poginuo (u Prvom svjetskom ratu 1916. na Istočnom frontu) i kada se majka preudala za očeva prijatelja Eduarda von Loscha (koji je također ubrzo, 1917. poginuo), postala je svojeglava i naprosto više nije poštovala »kućni red«.

Kako bi je disciplinirala, majka ju je poslala u ženski internat u Weimar. Školski je program s lakoćom savladavala, ali nju je privlačila gluma i stoga se upisala na tečaj glume kod slavnog Maxa Reinhardta koji je odmah uočio i njezin talent, ali i izgled i dodijelio joj nekoliko manjih uloga. Ali, nakon što je u školi bila razotkrivena ljubavna romansa između učenice Marlene i njena profesora violine Reitza, morala je napustiti internat i vratiti se u Berlin, gdje je tijekom 1922. počela nastupati u manjim kazalištima i kabaretima, da bi ubrzo postala jednom od najprepoznatljivijih i najpopularnijih osoba noćnog Berlina. Glavni je grad Njemačke tih godina bio prijestolnicom europske dekadencije, frivolne zabave, a ona je koliko zbog stasa, toliko i zbog specifične boje glasa postala »traženom robom« u kazališnom svijetu. Međutim, unatoč popularnosti, shvatila je kako se ne može i ne smije opustiti, već mora vrijedno raditi na sebi, usavršavati se, to jest ukoliko želi napredovati, mora biti posebna i privlačiti pozornost.

Tako je počela vježbati sviranje na pili, što je kasnije, kada je tijekom rata održavala koncerte američkim i uopće savezničkim oružanim postrojbama u znak potpore njihovoj borbi protiv nacista, do ludila oduševljavala vojnike. Tijekom rata održala je 500 koncerata u znak potpore protiv nacizma i američka vlada ju je odlikovala najvišim civilnim priznanjem, Medaljom slobode, a istodobno joj je general Charles de Gaulle osobno uručio Legiju časti, a valja podsjetiti kako Marlene ima i svoju zvijezdu na holivudskom Bulevaru slavnih.

Izrazito empatična osoba

Znala je kako si u svojim nastupima, ponašanju i odijevanju ne smije dopustiti vulgarnost, ali da je mora znati odglumiti i u tome je uspijevala, šokirala je publiku, a da pritom nije ništa (iz)gubila od svoje »aristokratske uzvišenosti«. Odijevala je gospodska večernja odijela, a slika u fraku s bijelom leptir-mašnom i cilindrom (ponekad i monoklom) u zagrljaju s plesnim partnerom, obišla je čitav svijet i postala je živopisnim otjelotvorenjem nove epohe. A kad su je jednom (u)pitali odakle joj taj talent da svojim izgledom i ponašanjem diktira modu i modne trendove, ona je iskreno i ležerno odgovorila:
»Družeći se s transvestitima, jer oni jedini znaju izgledati, dotjerati se kako bi trebala stvarno izgledati seksi žena.«

Tijekom 1923., prilikom snimanja jedne manje uloge (naravno, žene iz polusvijeta), upoznala je simpatičnog Rudolfa Siebera, za kojeg se u svibnju iste godine i udala, a već iduće godine dobili su kćer Mariju Elisabeth. Iako su se relativno brzo rastali od stola i postelje, brak nikada nisu razvrgli, ostali su prijatelji sve do njegove smrti (1976.). Zajedno su se brinuli o kćeri, a kada je Hitler došao na vlast, pomogla je suprugu da sa svojom novom partnericom, ruskom plesačicom Tamarom Matul, emigrira u Pariz, a potom u Ameriku, gdje mu je kad god je mogla pomagala i namještala poslove. Uopće, Marlene je bila izrazito empatična osoba; brojnim njemačkim emigrantima, antifašistima i Židovima nesebično je financijski pomagala, a da to nikada nije »stavljala na velika zvona«. Jednostavno, bila je takva. Nažalost, imala je težak i osebujan odnos s kćeri Marijom (u drugom braku, kao Maria Riva objavila je opširne uspomene o majčinom životu i njihovom odnosu) koju je nesumnjivo voljela, skrbila se o njoj, ali se vremenom i otuđila, jer je vlastitu karijeru stavila u prvi plan što je rezultiralo sukobima i nesporazumima.

U knjizi koju je Maria Riva napisala o svojoj majci (»Moja mati Marlene Dietrich«) mnogo toga nejasnog iz njezina privatnog života postalo je razumljivije, demistificirala je brojne kuloarske priče i tračeve o njenim ljubavnim vezama, filmovima u kojima je igrala i pjesmama koje je izvodila, ali ujedno otvorila je i neka nova, do tada manje poznata pitanja koja su se vremenom pretvorila u nove zagonetke i mitove. Dok je Maria bila beba, Marlene je odbijala brojne pozive da glumi i gostuje izvan Berlina, ali kada joj je kći malo porasla i »očvrsnula«, uputila se u Beč gdje je danju snimala filmove, a uvečer nastupala u kabaretima. Tu je započela svoju novu ljubavnu vezu s glumcem Willyjem Forstom; naravno, suprug je za tu aferu doznao, ali joj nije zamjerio, na koncu, i sam je ulazio u razne izvanbračne avanture. Dogovorili su slobodan brak, i tako su se i ponašali.

Sve njene ljubavi

U Beču je nastupala u kabaretu »Dvije kravate«, gdje ju je (u)gledao veliki redatelj Josef von Sternberg koji je imao ugovor s američkom filmskom kompanijom Paramount i ponudio joj je da zajedno odu u Hollywood snimati filmove. Nakon što su u Njemačkoj snimili »Plavog anđela«, suprug ju je uspio nagovoriti da iskoristi priliku života i ode u Ameriku, a za to vrijeme on će se brinuti o kćeri. I tako je 1930. počela velika međunarodna karijera Marlene Dietrich kojom je obilježila jednu cijelu epohu filma, šansone, mjuzikla i plesa. Po dolasku u SAD s oduševljenjem je suprugu pisala o »Čarobnjaku Joeu«, tako su Amerikanci zvali Sternberga, tvrdeći kako joj je pomogao da u glumačkom smislu otkrije sebe samu i da je ona zapravo njegov »proizvod«.

U razdoblju 1930. – 1935. zajedno s njim snimila je svoje možda najbolje filmove kao što su »Plavi anđeo« (1930.), »Maroko« (1930.), »Šangaj express« (1932.), »Plava Venera« (1932.), »Grimizna carica« (1934.), »Đavo je žena« (1935.), a za ulogu u filmu »Maroko« bila je nominirana za Oscara, koji nažalost nikada nije dobila iako je izvjesno zaslužila.

Marlene je pratio glas velike zavodnice; među njezinim ljubavnicima spominju se Maurice Chevalier, John Gilbert, Orson Welles, Frank Sinatra, William Saroyan, a s Jamesom Stewartom je prilikom snimanja fima »Destry ponovo jaše« (1939.) zatrudnjela, ali odbila je roditi, kao i bračnu ponudu svoga partnera. Ipak, među njenim ljubavnicima treba spomenuti trojicu uz koje je bila posebno vezana. Nekoliko je godina bila u vezi sa slavnim piscem, njemačkim emigrantom Erichom Mariom Remarqueom (koji joj je posvetio svoj glasoviti roman »Trijumfalna kapija«), zatim je dugo živjela s velikim francuskim glumcem Jeanom Gabinom, ta je veza bila burna, ispunjena obostranim nevjerama, ali i dubokom emocionalnom privrženošću. Gabin ju je zaprosio, ali ona ga je odbila kao i tolike druge. Zajedno su snimili samo jedan film, »Martin Roumagnac« u režiji Georgesa Lacombea (1946.), ali nakon što je film doživio financijski debakl, njihova se veza raspala. Međutim, Marlene je o Gabinu uvijek govorila lijepo, njegovu je uramljenu sliku držala na stolu svoga pariškog stana sve do smrti, kao i pisma koja joj je pisao tijekom 1944. kada se kao pripadnik francuskog Pokreta otpora borio protiv nacista.

Nakon raskida s Gabinom, upustila se u novu strastvenu vezu s Yulom Brynnerom; ona koja cijelog života nevjeru nije smatrala grijehom, u novoj se vezi počela ponašati poput opatice, čak je pokušala i zatrudnjeti, ali tada je već bila blizu 50 godina i to joj nije uspjelo. Istodobno, nije krila svoju biseksualnost; recimo, bila je u vezi s Mercedes de Agostom, s Edith Piaf, a posebnu vrstu naklonosti, svojevrsne platonske ljubavi, gajila je prema Ernestu Hemingwayu s kojim se dopisivala do kraja njegova života. Marlene ga je iznimno cijenila, kao i slavnog kompozitora Burta Bacharacha koji je bio jedan od rijetkih koji nije podlegao njenim čarima, iako se po osobnom priznanju (o čemu je pisala o svojoj autobiografiji) svojski trudila. Godinama su surađivali, zajedno putovali i družili se i na koncu su postali odlični prijatelji; ona je često govorila kako ju je on naučio što je to glazba i kako treba interpretirati svoje šansone i šlagere. Posljednja ljubav M. Dietrich bio je Mihail Barišnjikov; naravno, tada je već imala 85 godina, ali je bila zadivljena njegovim baletnim talentom i plesačkim akrobacijama. Zamolila ga je da u njeno ime preuzme nagradu Američke udruge modnih kreatora (1986.), jer u to je vrijeme već bila nepokretna, što joj slavni baletan naravno nije odbio naglasivši kako mu je čast »da se najljepša žena svijeta upravo njemu obratila za uslugu«.

Američko državljanstvo

Kada govorimo o njenim ljubavima, naravno uz kćer, njena ljubav prema rodnoj Njemačkoj bila je strasna i neprekidna. U vrijeme kada je već živjela u SAD-u, upozoravala je svoje kolege, posebice Židove u Berlinu, kako će nacisti svojom suludom ratnom politikom strovaliti zemlju u provaliju, ali nitko je nije slušao i mnogi su raspojasani njemački antisemitizam držali prolaznom političkom pojavom koja će vremenom nestati. Ali, ubrzo se pokazalo da je Marlene bila u pravu; kasnije je govorila: »Onaj tko je htio slušati i gledati znao je da će nacisti osvojiti vlast i počiniti strašne zločine.« Prigodom jednog od posljednjih posjeta rodnoj Njemačkoj uoči Drugog svjetskog rata na jednom je prijemu upoznala nacističkog ministra propagande Josepha Goebbelsa (zaduženog za kulturu i film), koji joj je ponudio da ostane u zemlji, da će joj nacisti zaboraviti sve kritike koje je o njima iznosila i da uz više nego galantnu, izdašnu financijsku naknadu snima »domaće« filmove, na što je ona odgovorila: »Nikada, za vas i vama sličnima ne mogu i neću raditi.«

U oslobođeni Berlin vratila se tek svršetkom rata, zatekla je razrušenu i totalno uništenu zemlju, a zbog jasne i otvorene potpore saveznicima u borbi protiv nacizma, njeni su je sugrađani dočekali s prezirom tvrdeći kako ih je izdala. Nitko nije znao s koliko je novca pomagala brojnim njemačkim obiteljima, ali s gorčinom je priznala kako su je optužbe da je izdala domovinu teško pogodile. Međutim, svoju borbu protiv nacizma nikada nije smatrala pogreškom i jednom je prigodom o Hitleru rekla: »S obzirom na to da sam i sama Njemica i da poznajem Nijemce, znala sam da im je potreban vođa, ali iznenadila sam se kako su mnogi razmišljali poput Hitlera. Kada se pojavio taj strašni diktator, svi su u glas uzviknuli: »Divno, konačno imamo vođu…« Konačno se pojavio netko tko će nam reći što nam je činiti. Pa i sama sam tako odgojena i upravo sam se zbog toga i pobunila. Ali s Hitlerom? Ne, u tome ja nisam mogla niti željela sudjelovati«. Demonstrativno je 1939. uzela američko državljanstvo.

Pjevačka karijera

Nakon što je došlo do raskida između Sternberga i Paramounta i njegov nasljednik, njemački Židov, Ernst Lubitsch želio je snimati s M. Dietrich koja je jedno vrijeme razmišljala o povratka u Austriju, ali od te je ideje odustala nakon Anschlussa.
Nakon von Sternberga, počela je raditi i s drugim redateljima; 1935. snimila je film »Čežnja« (redatelj Frank Borzage), a s Ernstom Lubitschem film »Anđeo« (1937.). Početkom rata u režiji slavnog Renea Claira snimila je »Ljepoticu iz New Orleansa« (1940.), da bi nakon Drugog svjetskog rata snimila značajne filmove kao što su »Vanjski poslovi« (Billy Wilder, 1948.), »Trema« (Alfred Hitchcock, 1950.), »Ranč prokletih« (Fritz Lang, 1951.), »Monte Carlo« (Samuel Taylor i Giulio Macchi, 1956./57.), »Dodir zla« (Orson Welles, 1958.), »Suđenje u Nürnbergu« (Stanley Kramer, 1961.), »Kad Pariz cvrči« (Richard Quine, 1964.), a zadnji film koji je snimila 1978. bio je »Samo žigolo« u režiji Davida Hemmingsa. Valja napomenuti kako je 1983. Maximillian Schell snimio film »Marlene« kao možda do sada najbolji i najrelevantniji hommage njenom životu i djelu.

Uz glumačku, Marlene je bila posvećena i pjevačkoj karijeri, pa je posebice u zrelijoj dobi života (od 1960.), još uvijek privlačna i atraktivna nastupala diljem Amerike, ali i čitavog svijeta. Koncerti, kabareti, spektakli, snimanja ploča bile su »pozornice« njenih nastupa, a svojim začudno (ne)savršenim prigušenim altom davala je svakoj noti posebno značenje. Prve ploče snimila je još 1931. godine, a posebice je bila popularna njena izvedba melodije »Hot Woodoo« (glazba Ralpha Raingera i tekst Samuela Coslowa). Kompozicije je izvodila opušteno i suvereno i po osobnom priznanju uvijek je slijedila svoj instinkt: »Pjevaj, ali se distanciraj od pjesme, tako će govoriti o tebi, a ne o pjesmi.« S dvojicom emigranata: Peterom Kreuderom i Maxom Colpetom u Parizu je snimila ploču s kasnije slavnim šlagerima »Sama u velikom gradu« i »Gdje je muškarac«, ali nedvojbeno njena najpoznatija pjesma bila je i ostala »Lili Marleen«, iako se među neprolazne hitove ubrajaju i kompozicije rađene za mjuzikl »Nešto je u zraku« ili za filmove u kojima su soundtrack bile kompozicije »Reci gdje su cvjetovi« i »Svijet je bio mlad«.

Ali, iznad i prije svih skladatelja, Marlene je cijenila već spomenutog Bacharacha za kojeg je tvrdila kako joj je pomogao da maksimalno razvije svoj pjevački talent. A, kada je 1967. nastupila na Broadwayu, doživjela je ovacije, pravi trijumf kao nitko prije nje. Izvodila je svoj repertoar, ali i pjesme Bertolta Brechta, Friedricha Hollaendera, Gilberta Becauda, Petea Seegera, Boba Dylana i drugih.

Rodom Njemica, duhom Francuskinja

Međutim, sve te silne nastupe i snimanja trebalo je izdržati, a s godinama kondicija je popuštala; kako bi ostala u formi i mogla izvoditi svoj repertoar, počela se odavati alkoholu i drogama, tako da je 1973. prilikom nastupa u Montrealu pala s pozornice među orkestar i teško se ozlijedila. U Sydneyju je 1975. slomila nogu, ali kako nije imala vremena za adekvatno liječenje (imala je brojne potpisane ugovore koje je morala izvršiti), stanje se toliko pogoršalo i zakompliciralo da joj je na koncu prijetila i smrt. Tek intervencijom slavnog kirurga Michaela DeBakeyja uspjela se spasiti. Međutim, ponovo je 1979. slomila nogu, tako da je praktički od 1982. živjela gotovo nepokretna u svom stanu u Parizu, u koji se po dolasku iz Amerike u Europu preselila i koji je oduvijek smatrala svojim gradom. Iako je zarađivala silne milijune, bolest, raskošan način života, ali i velikodušnost u pomaganju prijateljima u nevolji, kao i brojne humanitarne donacije koje je dijelila ugroženima diljem svijeta, učinili su da je na koncu ostala bez novca, tako da se čak morao umiješati i tadašnji francuski ministar kulture Jack Lang i dodijeliti joj državnu potporu, obrazlažući svoju odluku kako je Marlene »rodom Njemica, ali duhom Francuskinja«.

U svom je stanu živjela povučeno, nikome, izuzev unuku Pierreu i kćeri Mariji nije dopuštala da je vide. Sa svima ostalima (osim ponekad s Maxom Copletom) razgovarala je iza zatvorenih vrata; živjela je u osami svojih uspomena, a stan je uredila poput filmskog muzeja. Umrla je 6. svibnja 1992. u Parizu, a uz najviše francuske i njemačke državne počasti bila je sahranjena u rodnom Berlinu na groblju Stubenrauch. Međutim, niti u rodnoj Njemačkoj, niti u Americi gdje je najduže živjela, filmski svijet je nije ispratio na dostojan način. Ali, zato su to učinili Francuzi; na festivalu u Cannesu priredili su joj hommage kao nikome prije i poslije nje. Kako u biografiji o M. Dietrich piše Berndt Schulz: »U velikoj palači festivalske zgrade na dan otvorenja ugasila su se svjetla. Kroz tamu dvorane začuo se Marlenin glas, pjevala je »Ne me quitte pas« Jacquesa Brela. Kad su se svjetla ponovo upalila, nazočni su bili potreseni… Predsjednik žirija Gerard Depardieu, i sam velika filmska zvijezda, izjavio je potresenim glasom: »Marlene Dietrich nije mrtva. Zvijezde nikada ne umiru.« Na koncu, na svečanom prijemu u Marleninu čast poznata njemačka pjevačica Ute Lemper pjevala je šansone iz njezina repertoara priznajući kako joj je M. Dietrich bila idol.

Dok su se mijenjali stilovi i mode, Marlene je uvijek bila ispred svoga vremena, njen osobni stil i izgled ostajali su uvijek prepoznatljivi. Bila je impozantna i veličanstvena osoba u svakom pogledu, ali kako kaže Berndt Schulz: »Teško da riječi mogu dočarati što je značila za generacije filmofila i ljubitelje šansone. Imala je neponovljivu karizmu koju je nosila kao nešto najnormalnije… Marlene je bila i ostala besmrtan idol. Bila je simbol cijele jedne epohe, jednog stoljeća. Nije ona bila tek estetski simbol i ikona filmskih hitova, nego i velika osoba, demokratski orijentirana Njemica koja je zračila dostojanstvom i otporom. Ušutkala je sve koji su joj predbacivali izdaju, jer radilo se samo o dosljednosti i hrabrosti. Nadilazila je moralne norme svoga doba i postavljala nove. A, povrh svega – bila je izvanredno lijepa. Od glave do pete zračila je erotikom, a ako takva žena još govori istinu i živi u skladu s njom, tada je njezina vječna slava zajamčena«.