Nedavna premijera »Regoča« redateljice Dore Ruždjak Podolski (Kazalište Trešnja) pokazala nam je ne samo korištenje, nego i promišljanje akrobatske joge u kazalištu, jer se figurama tijela glumci nisu služili dekorativno, već isključivo u funkciji pojačavanja dramskih sila pripovijedanja. Nažalost, akrobatska joga u »Gloriji« redatelja Saše Božića više je nalik koreografiji za suvremeni video spot na temu parodijskog služenja anglikanske mise, s mnogo pjevanja i rockerskih koreografija svećenstva kao »pratećih vokala« poznatih nam i sa šlagerskog repertoara šezdesetih godina prošlog stoljeća (izbor glazbe: Damir Šimunović), nego dubinskom odgovoru na teme Marinkovićeva komada. I premda ironijski ključ uprizorenja u prvi mah djeluje zabavljački skraćeno, zgusnuto i humorno profilirano, brzo se scenski istroši. Tim više jer su u izvornom tekstu Ranka Marinkovića, uz ironiju, prisutne i vrlo uznemiravajuća tragika te kritika svekolikog spektakla, koje u potpunosti izostaju iz najnovije predstave Teatra &TD. 

   Vladavina površnosti

Problem je u glavnoj ulozi Jagode/Magdalene/Glorije koju igra Nataša Dangubić u kombinaciji s akrobatskim partnerom Markom Antunovićem. Dangubićeva igra Gloriju na isti način na koji je u istom kazalištu postavila rolu Elektre ili ulogu Lucije u TV serijalu »Bitange i princeze«. Da, glumica nesumnjivo vlada pokeraškim osmijehom i sposobnošću siktanja u prizorima ljutnje, kao što je i vrlo spretno svladala zahtjeve akro joge, ali za Marinkovićevu je heroinu potrebno puno više od uličnog bravada i fizičke spretnosti. Sam završetak komada, u kojem Glorija pijucka svoje piće, očajnički se smijući (općem porazu vrijednosti) i pušeći posljednju cigaretu, ponovno je na razini suvremenih video spotova ili TV serija u stilu »histeričnog ženskog kraha«. Veoma smo, dakle, daleko od sposobnosti Marinkovićeve heroine da skoči u smrt jednako ozbiljno i ponosito koliko je »usredotočeno« pozirala u roli Bogorodice. Dangubić mnogo više nalikuje razbarušenoj Tini Turner koja bi vrlo rado zapjevala i zaplesala s ostatkom ekipe, nego liku ogromne unutarnje predanosti, pronicljivosti i samokontrole. To je, dakako, u najvećoj mjeri problem površnog redatelja, koji inzistira na seksualnim kontacijama »obožavanja« i »manipuliranja« ženskog tijela, uopće se ne udubljujući u Glorijin politički profil ili prokazateljski potencijal. 

 Estrada i stereotipi

Sat vremena Božićeve »Glorije« prolazi jednako neobavezno kao i sat vremena solidnog sportskog treninga, s ponešto namigivanja publici. Akrobatska vještina je tu vještine radi, dramski tekst prevrednovan je u skladu sa spotovskim principima što jednostavnije poante, glumci su uvježbani u tehničkom smislu, ali ne ostavljaju dojam kao da ih inspirira ili na bilo koji način duboko zaokuplja Marinkovića tema surove manipulacije. Crveni tepih u središtu prostora Teatra &TD najviše podsjeća na estetiku »Red carpeta«. Jasno je da estrada klade valja, ali šteta što je njezina bombastičnost i sarkastična ispraznost zavladala i prostorom kazališne igre. Marinkovićev tekst, u smislu scenskog partnerstva, traži više od podrugljivih gesti i grimasa. Komentirajući Dostojevskog, Marinković je zapisao da su ljudi drame u najelementarnijem smislu tog pojma, jer ljudi »nikad ne prestaju s iznenađenjima«. Kako je onda moguće da nas u kazalištu Ranka Marinkovića zateknu stereotipi, a ne dubine ljudskosti kao stalnih iznenađenja?