U studenome ove godine navršit će se 100. godišnjica rođenja američkog književnika Kurta Vonneguta, čije je najpoznatije djelo »Klaonica pet« (Slaughterhouse-Five, 1969.), jedan od najsnažnijih antiratnih romana uopće. Vonnegut je bio vojnik u Drugom svjetskom ratu te ratni zarobljenik 1944. u Njemačkoj, gdje je svjedočio savezničkom bombardiranju Dresdena 1945. godine. Ondje je preživio u podzemnom skloništu za meso čija je adresa upravne zgrade bila Schlachthof Fünf, što je postalo naslovom njegovog romana. U »Klaonici pet« stvorio je začudnu mrežu međusobnih odnosa i prikazao sav užas ratovanja, što njegovo djelo, nažalost, čini aktualnim i u današnje vrijeme.

Ispripovijedan prividno jednostavnim stilom kratkih rečenica, roman svoju složenost izgrađuje u nelinearnom nizanju epizoda, koja vrhunce radnje, uključujući i smrt glavnog junaka, prikazuje već na prvih nekoliko stranica. Upravo je ta strukturalna složenost, koja balansira između autobiografskog i fantastičkog, ono što izdvaja Vonnegutov stil i čini ga prepoznatljivim. No, kako smatraju kritičari, Vonnegut nije samo vrhunski stilist: duboki humanizam koji prožima njegova djela, kombiniran s preciznom i dubokom karakterizacijom, njegove likove postavlja u položaj koji nadilazi njihovu neospornu simboličku vrijednost.

Osim društvene, roman »Klaonica pet« pruža i profinjenu psihološku sliku katastrofalnih posljedica ratnih razaranja, istovremeno razotkrivajući i šire stanje ljudskog duha, njegovu imanentnu osamljenost i sveprisutnu potrebu za povezivanjem. U tom smislu, ovaj roman, jedno od ključnih djela američke i svjetske književnosti, jedinstven je kao pojava, te je utjecao na brojne književnike koji su stvarali nakon Vonneguta. Njegova »Klaonica pet« ključni je primjer spekulativne proze i nadrealne političke satire. Stapa putovanje kroz vrijeme i njegove paradokse, izvanzemaljska stvorenja i poluautobiografske bilješke o piščevu sudjelovanju u Drugom svjetskom ratu. Rezultat je kritika ratnih strahota, izdavačke industrije i položaja književnosti te promišljeno, gotovo komično, razmišljanje o smrti i smrtnosti.

Kurt Vonnegut rođen je u Indianapolisu 11. studenoga 1922. godine, a preminuo je 11. travnja 2007. u New Yorku. Studirao je na sveučilištima Cornell i Chicago. Bavio se neko vrijeme novinarstvom, a od 1950. živio je od pisanja. Ratno iskustvo vidljivo je i u nekim drugim njegovim djelima, kao i potreba da progovori o različitim društvenim i političkim pitanjima. Kako navodi mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije, sklon satiri, antiutopiji te znanstvenoj fantastici, što je pokazao već u prvom romanu »Mehanički pijanino« iz 1952. godine, svojim je eksperimentalnim, autoreferencijalnim i parodijskim postupcima te crnim humorom stekao popularnost i kod široke i kod akademske publike, osobito 1960-ih i 1970-ih. Uz parodiranje konvencija znanstvene fantastike, primjerice u romanu »Titanske sirene«, često je parodirao i konvencije špijunskoga romana (npr. »Majka noć«, dok je u romanima prožetima elementima pop-kulture i metafikcionalnim postupcima (»Kolijevka za macu«, »Bog vas blagoslovio, gosp. Rosewater«, »Doručak šampiona«) projicirao mračnu viziju ljudske prirode i tijeka povijesti. Iste značajke dijele i njegovi kasniji romani »Zatvorska ptičica« i »Galapagos«. Pisao je i kazališne komade, kratke priče te eseje. Fantastičnim elementima koristio se kako bi jasnije ocrtao stvarnost, a ne kako bi od nje pobjegao. Besmisao ratnih stradanja i komična nesuglasja suvremenoga svijeta samo su neke od tema karakterističnih za njegov raznolik opus.

Vonnegut je stekao ugled pisca koji se već šezdesetih godina udaljava od tada vladajućeg elitizma uvođenjem književne tehnike kakva će nešto kasnije obilježiti postmodernizam. U knjizi »Papirnati labirinti – Vodič za autostopere kroz američku metafikciju i njezinu okolicu« (HENA COM, 2001.) slovenski autor Andrej Blatnik piše o »Hocusu Pocusu« (1990.), jednoj od zadnjih knjiga Kurta Vonneguta. Kako navodi Blatnik, Vonnegut u toj knjizi nastavlja one crte u djelima koje su ga od anonimnog pisca znanstvene fantastike pretvorile u jednog od najznačajnijih američkih prozaika, a znanstvenu fantastiku od manje vrijedne zabave u cijenjenu književnu vrstu. I ova je knjiga, što je karakteristično za njega, sarkastična varijanta negativne utopije koja, više nego o budućnosti, progovara o sadašnjem vremenu.

Radnja je smještena u Ameriku 2001. godine, što je naravno aluzija na kultni Clarkov roman i Kubrickov film.

»Glavni junak, nakon što kao sveučilišni profesor studentima kaže istinu o Vijetnamskom ratu, gubi posao i kao učitelj se seli u zatvor koji poslovno vrlo uspješno vode Japanci, jer su ti »okupatori u poslovnim odijelima« do trenutka u kojem se priča događa, kupili već skoro čitave Sjedinjene Države. Ali ni tamo ne nalazi mir; kad dođe do zatvorske pobune, proglase ga duhovnim vođom. Tako roman piše u zatvoru, zaražen tuberkulozom… Usput, pisac po romanu raspodjeljuje velik broj aluzija na povijesne događaje i književna djela, od Salingera do samoga sebe…«, napisao je Blatnik.

»Galapagos« (1985.), jedanaesti Vonnegutov roman, može se shvatiti kao apokaliptička satira Darwinove teorije evolucije. Ljudski mozak, tu općeprihvaćenu »krunu evolutivnog procesa«, autor proglašava glavnim uzročnikom globalne katastrofe. Na otočju Galapagos, »rodnom mjestu« Darwinove teorije, Vonnegut kreira uvjete u kojima je veliki mozak ljudi prije smetnja nego prednost u borbi za opstanak. Preživljavanje ostatka ljudske vrste moguće je zahvaljujući tome što je nekolicina slučajnih turista ostala izolirana na tom otočju od posljedica svjetskog rata. Odvojen od kulturnih poticaja i izložen beskompromisnom biološkom determinizmu, ostatak ljudske rase na otočju Galapagos prolazi svojevrsni devolutivni proces u kome kultura, glavni »adut« ljudske vrste, biva odbačena kao suvišan i štetan teret.

Spomenimo i roman »Modrobradi« iz 1987. godine, autobiografiju Raba Karabekiana (1916. – 1988.). Riječ je o fikcionalnoj autobiografiji nepostojećeg slikara Raba Karabekiana i njegovoj ulozi u povijesti američkoga apstraktnog ekpresionizma. Rabo Karabekian, koji je slikao s Rothkom i Pollockom, ipak nije zabilježen u povijesti umjetnosti, jer je boja koju je upotrebljavao za svoje radove nakon nekog vremena – otpala, ostavljajući galerijama djevičanski čista platna. I sada, u poznim godinama, u miru ogromne vile koja mu je ostala iza smrti druge supruge, Rabo ispisuje svoju autobiografiju…

Ta imaginarna autobiografija zapravo govori o Vonnegutovu satiričnom obračunu s modernim slikarstvom; u njoj se na intrigantan način promišljaju pojmovi slave, umjetnosti i individualnog talenta. U romanu, ipak, ima i dosta stvarnih autobiografskih motiva: Vonnegut je i sam bio u njemačkom zarobljeništvu za Drugog svjetskog rata, bavio se slikarstvom i kiparstvom, otac mu je doživio financijski krah u vrijeme Velike depresije… Prema autorovim riječima, »Modrobradi« je »lažna autobiografija koja se pretvorila u dnevnik«.

U njoj Vonnegut piše: »Umjereno talentiran pojedinac, koji bi prije tisuću godina još bio blago svoje zajednice, danas se mora ostaviti umjetnosti i posvetiti nečemu drugom jer njega ili nju moderni oblici komunikacije iz dana u dan prisiljavaju da se natječe s ni više ni manje nego svjetskim prvacima. Čitavom planetu posve je dovoljno dvanaestak prvaka iz svakog područja ljudske nadarenosti. Umjereno talentiran pojedinac mora potiskivati svoj dar dok se, metaforički rečeno, jedne večeri ne napije na vjenčanju i ne zapleše step na stolu kao Fred Astaire ili Ginger Rogers…«