Nakon dva vrlo uspješna romana (»Kristalni kardinal«, 2014.) i »Stanzia Grande«, 2016.), Damir Zlatar Frey, hrvatsko-slovenski dramski i operni redatelj, koreograf, dramski pisac, kostimograf, scenograf te utemeljitelj i ravnatelj kazališta i festivala, i trećim je svojim romanom pokazao raskoš i raznovrsnost svog umjetničkog talenta.

»Istarska Lady Macbeth« korak je naprijed u njegovom proznom radu, djelo koje nakon provokativnog i za mnoge skandaloznog »Kristalnog kardinala« i dojmljive »Stanzie Grande« potvrđuje kako Zlatar Frey i na polju proze slijedi put koji je već savladao na kazališnim daskama, a to znači da se razvija i napreduje.

Roman u romanu

Novi Freyov roman bogata je i raskošna dvostruka, čak i trostruka priča u priči, svojevrsni roman u romanu kroz koji se autor vrlo uspješno poigrava mogućnostima koje mu pružaju osmišljeni okviri priče koja polazi od kronike naseljavanja Istre nakon Drugog svjetskog rata, prerasta u pripovijedanje o snimanju filma o tom događaju, da bi na kraju prerasla u psihološki i društveni roman u kojem je po mnogočemu najbitniji dio vezan uz smisao umjetnosti u životu umjetnika. Temeljnu priču Frey gradi oko života i lika nesretne Agneze Balta, djevojke koja prve poratne godine s područja Kupresa stiže u istarski gradić Brtoniglu s nedavno rođenim djetetom, plodom višestrukog silovanja koje su nad njom izvršili partizani.

Agneza se uskoro udaje za trideset godina starijeg Cisa Barnabu te uskoro svojim radom njegovo zapušteno imanje podiže na razinu najbogatijeg dobra tog dijela Istre. No, Agneza je u brak ušla čvrsto vjerujući Cisu i njegovom obećanju kako dio njihovog braka neće biti seks. Nažalost, ali i naravno, Ciso dogovor ne poštuje, odnosi su sve gori jer on do Agnezinog tijela dolazi silom, a kad u igru uđe i njen ljubavnik Nurija, onda je kraj logičan i vrlo krvav – Agneza i Nurija ubijaju Cisa i njegovu majku, policija ih ulovi, a njen sin Ivan život nastavi u udomiteljskoj obitelji…

Filmska priča

Tom je pričom opsjednut redatelj Rene koji, nakon što je uspio osigurati sredstva za snimanje filma, slučajno u Zagrebu nailazi na Annu Veble, djevojku koja frapantno sliči liku koji je on zamislio razmišljajući i maštajući o Agnezi. Iako Anna studira slikarstvo, on je uspijeva nagovoriti da prihvati ulogu u njegovom filmu koji će se zvati »Istarska Lady Macbeth«, a njihovo intenzivno druženje uskoro dovodi i do emocionalne i seksualne veze koja na dramatici dobiva ulaskom u priču talijanskog glumca Fabiana koji u filmu glumi njenog ljubavnika. Filmska se priča u sve većoj mjeri počinje poistovjećivati sa stvarnošću, a i kraj je također takav – tragičan, krvav i poguban za Renea i Annu koja završava na psihijatriji.

Zanimljivost i dojmljivost priče pojačana je zahvaljujući – ponavljanju. Priču, naime, prenesenu u temeljnim okvirima autor potom dodatno razgrađuje, obogaćuje i detaljizira opisom snimanja određenih filmskih scena zahvaljujući čemu čitatelj još dublje ulazi u likove i sadržaj, a također je tim postupkom pojačan i dojam prožimanja prošlosti i sadašnjosti, fikcije i stvarnosti. Posebno se to odnosi na lik Anne koja bez potrebnog zanatskog glumačkog znanja pristupa oživljavanju lika Agneze s toliko strasti i želje da se uskoro i u svojoj stvarnosti počinje poistovjećivati s likom koji glumi gubeći, što vrijeme više ide, granicu između stvarnosti i realnosti. Tome, nažalost, pripomažu i zbivanja iz njene svakodnevice pa tako redatelj Rene u sve većoj mjeri preuzima onu ulogu koju je u životu Agneze imao Ciso, a glumac Fabijan od filmskog postaje njen stvarni ljubavnik. Naravno, košmarni koloplet tih zbivanja, posebno njihov intenzitet, poguban je za senzibilnu umjetničku dušu Anne koja iz dana u dan sve više klizi u ludilo koje na kraju završava i surovim ubojstvom Renea.

Dijalozi o umjetnosti i životu

Priču u priči Damir Zlatar Frey ispričao je majstorski, pri čemu je posebno dobar u prikazu psihe glavnih likova Anne i Renea. Njihovu ovisnost o umjetnosti te nedvojbeno neuobičajeni pogled na svijet (kod Anne slikarsko promatranje svijeta, kod Renea traženje srži i istine u svemu što nas okružuje) autor koristi za brojne dijaloge o umjetnosti i životu, a budući da njihov odnos raste i u sfere ljubavnog česta su i promišljanja o ljubavi, seksu, tjelesnosti, prolaznosti… slična područja, mada s ne tako jakim emocionalnim i intelektualnim nabojem, obrađuju i dijalozi Anne i Fabiana, dok su njeni monolozi pak klasičan primjer stanja svijesti i psihe osjetljive umjetničke duše kojoj, u ovom svijetu nasilja i muškaraca, sve teži problem predstavlja činjenica što je – žena.

Uz brojne i često barokno raskošne dijaloge i monologe, koji bi dijelu čitatelja mogli i zasmetati svojom opširnošću, Frey je vrlo zanimljiv i dojmljiv i pri pripovijedanju gdje mu je jak adut povremeni naturalistički pristup koji u scenama seksa i nasilja može djelovati šokantno, a u opisima ubojstva ide čak i do razine horora budući da su egzekucije opisane detaljno i vjerno, a izbor načina smaknuća (»zakucavanje« Renea sjekirom, polijevanje Cisa kipućom vodom, rezanje jezika Cisove majke koja je sina i usmjerila ka silovanju Agneze) nedvojbeno ima baš scenski (filmski ili kazališni) potencijal pa bi u tom obliku – za razliku od većine dijaloga – mogao i vrlo uspješno zaživjeti.

Jezična raznovrsnost

Stilsku raznovrsnost novog Freyevog romana svakako pojačava i činjenica da priču o Agnezi pripovijedaju različiti likovi (njena davna prijateljica Fiorella, žene s Kupresa, Rene… što dovodi i jezičnu raznovrsnost pa uz štokavicu Kupresa imamo i slovensko-hrvatsko-talijansko istarsko narječje, a dodaju li se svemu tome vrlo česti lirikom natopljeni dijelovi teksta, onda je jasno da je riječ o složenom književnom djelu koje je zanimljivo s različitih gledišta.

Nedvojbeno, »Istarska Lady Macbeth« ima svoju mračnu i oporu privlačnost kakvu istinske tragedije uvijek sa sobom nose, a istodobno je i vrlo dobar roman o položaju žena nekad i danas (nije se puno toga promijenilo!), odnosno uspješna studija idejnog, duhovnog i emocionalnog svijeta umjetnika, svijeta toliko krhkog da istodobno može nuditi nepatvorenu umjetničku ljepotu, ali i isto toliko čisto pravo ludilo.