Iako je još vrlo mlada, osječka književnica Paula Rem (rođena 1995. godine) iza sebe već ima respektabilan književni opus; do sada je objavila dva romana i zbirku priča. Objavivši svoj prvi roman u trinaestoj godini života postala je najmlađom hrvatskom spisateljicom. Uistinu, izgleda začuđujuće da se netko u ranoj adolescentnoj dobi prihvati pisanja knjiga, ali ako znamo kako Paula potječe iz slavonske književne »dinastije Rem«, onda to i nije iznenađenje. Naime, njezin djed Vladimir Rem spadao je među najcjenjenije autore s prostora istočne Hrvatske; njegov sin Goran (Paulin otac) ugledni je pisac i sveučilišni profesor književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku i autor većeg broja znanstvenih studija, stručnih knjiga, eseja, a napose zbirki poezije, tako da se čini posvema logičnim da se i Paula okrenula literaturi.

Diplomirala je komunikologiju i mediologiju, te judaistiku i hebrejski jezik na sveučilištu u Beču, a godinu je dana provela i na studijama na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu. U svakom slučaju Paula Rem više je nego interesantna i provokativna autorica, koliko svojim podrijetlom, obrazovanjem, životnim putem, tako i dosadašnjim književnim ostvarenjima, ali i sudjelovanjima u raznim konceptualnim akcijama i međunarodnim multimedijskim projektima, te svakako zaslužuje daleko veću recepciju od one koju je od književne kritike, ali i publike dobi(va)la.

Distopijski roman

Paulin roman »U ime kapitala«, u izdanju uglednog zagrebačkog Meandra, specifičan je miks naizgled različitih, a opet tako bliskih sadržaja; osobno, moram priznati, budući da između autorice i »njenog kritičara« postoji ogromna, pedesetogodišnja generacijska razlika, taj je evidentni jaz u početku djelovao i na konzumaciju ponuđenog teksta. Činilo mi se kako je tekst teško prohodan; iako tu ništa nije, barem ne na prvi pogled, zamršeno i zakučasto, nesumnjiva slojevitost rukopisa traži pozornost i snalaženje u prepoznavanju simbola i paradigmi o kojima Paula Rem piše. Budući da se radi o osobi koja se nesumnjivo dobro snalazi na području judaistike, nameće se paralela sa svojevrsnom nenametljivom, a prisutnom kabalističkom simbolikom koju je trebalo dešifrirati; međutim, dodatni je problem bio u tome što se ovo djelo na neki način nadovezuje i na njezine ranije uratke, što je tražilo da ih upoznam kako bi se i sadržajno i značenjski ušlo u trag njezina teksta.
Roman je to o liku i djelu triju Paulinih junakinja; Čuvarici, Umjetnici i Komunikologinji koje se pokušavaju snaći u obezličenom svijetu u kojem su se i formirale; osvijestiti svoju poziciju u društvu koje je premreženo različitim političkim, idejnim, ekonomskim, kulturološkim i inim društvenim interesima u kojem dominira mega-kapital kao alfa i omega svih postojećih vrijednosti (pitanje je koliko su zbiljske), a svako »iskakanje« iz te zadane strukture duha i svijesti doima se kao bunt, neodgovorna avantura koja i ne može drukčije svršiti do fijaskom. Paula Rem se u velikoj mjeri u ovom distopijskom romanu referira na veći broj reprezentativnih autora svjetskog ugleda (u širokom rasponu od Orwella i Hlebnjikova do Kafke i Dostojevskog) sjajnom ih tehnologijom povezuje; ne skriva se iza njih već ih koristi kao poticaj za ono što misli reći, kako bi to što preglednije istaknula i inkorporirala u svoj naizgled fragmentaran i iskidan tekst, a u biti jedninstvenu i cjelovitu priču koja ima čvrstu unutrašnju logiku. Ako tome dodamo poigravanje apsurdom, (samo)ironijom, pa i blagim sarkazmom, to je ujedno i priča o naporu njezine tri junakinje da se oslone na (ne)postojeće, vlastite identitete, a za koje zapravo nisu ni sigurni koliko su stvarni. Zapravo, u tom su naporu, nalik mitu o Sizifu, osuđeni na neuspjeh, ali zar u konačnici to nije usud svih (nas) koji o promjena više sanjamo negoli što smo spremni uložiti u akciju i odvažiti se na traženje puta iz bezizlaza u kojem se nalazimo.

Naopako društvo

Dakako, roman je nedvojbeno jasna i oštra osuda kapitalističkog svijeta (ne i nužno građanskog društva) kakav danas planetarno dominira svijetom; iako se zapravo radi o svijetu daleke budućnosti gdje su razlike ekstremno zaoštrene, one su i danas, sada i ovdje, više nego prepoznatljive. Razlike između šake enormno bogatih i milijardi besprizornih siromaha sve je veća; Pauline junakinje su toga svjesne, ali uključivši se u svijet strogog (raspo)reda i discipline, tražeći svoje mjesto pod suncem (p)olako zaboravljaju ono o čemu su ranije snatrile, o čemu su maštale, što su željele i čemu su stremile.
Revolucionarka zaboravlja na svoje prevratničke ideje, nevoljko se adaptira ali ipak prihvaća unaprijed zadane »vrijednosti« kojih se do jučer grozila, kao što se i licemjerna konzervativka prilagođava svakoj promjeni »općih pravila igre«, prihvaćajući ih kao da su oduvijek tu, a ne da su tek jučer instalirane. Umjetnica je opsjednuta vlastitim problemima i pokušava svim sredstvima svoje stvaralačke ideje oblikovati u nekakav prilagodljiv, smisleni izričaj; prezirno gleda na Čuvaricu i Komunikologinju, ali i sama zapravo priznaje vlastitu nečistu savjest; iako jasno spoznaje da za razliku od njih (još) ne pristaje na političku i društvenu »normalizaciju« i zanosi se kako tome može izbjeći, ali što te zaludne iluzije duže traju to će njeno suočavanje sa sirovom i bezličnom realnošću biti bolnije.
Zapravo, sve tri su svojevrsna rezultanta kapitalom određenih društvenih (ne)prilika, nepravdi, do neba vapijućih laži, ali naravno tu je politika koja zarad (p)održavanja privida programira nepostojeću toleranciju, nivelira normalizaciju odnosa i tako se rađa defektno, »naopako« društvo u kojem zločin više nije zlo, već herojsko djelo, ovisni samo o kutu kako se na to gleda. Preciznije rečeno: tko na to gleda. Ili kako piše Paula Rem u poglavlju naslovljenom »Cijena prihvaćenosti«: »Fokus se prebacuje na kratkoročnu dobit. Nacional-kapitalizam želi inertne subjekte, da prihvate Kapital kao jedinu prirodnu silu…Većina ljudi ne zna razlikovati dobro od lošeg, a uzimaju si za pravo suditi o tome…Živimo u svijetu privremenog hedonizma… Užitak koji ne traje iluzoran je. Čovjek mora imati stalnu motivaciju za konzumiranjem jer nikada neće biti sretan. Samo nesretan potrošač je dobar potrošač. Cilj svih navedenih metoda je proizvodnja nesretnog prtrošača.«

Kabalistička tradicija

Iza ove nedvosmislene i otvorene kritike kapitalizma kao sustava kojeg se ne bi postidio niti jedan zagovornik dijalektičkog materijalizma, »krije se« i drugi, složeniji sloj koji je čitatelju teže dokučiv, naprosto stoga jer malo tko od tzv. običnih ljudi komunicira i dolazi u dodir s judaističkom, odnosno kabalističkom tradicijom. Paula je na jedan suptilan način »nameće«, ali to je logično, u tom prostoru se jako dobro snalazi, uostalom tako je obrazovana, to joj je struka i razumljivo je, budući da je vezana za ove teme da se na njih oslanja kako bi svoj roman i na simboličkoj razini »ojačala«. Upućivanje na kabalističku simboliku služi joj da se bolje i preciznije izrazi, da povuče prepoznatljive paralele između simbola svijeta u kojem živi, ali i s onim kojim duhovno komunicira. Tih neizgovorenih i tek naznačenih veza ima sijaset; primjerice vidljiv je u dolasku premijera (Mesije) koji obećava da će nas odvesti u obećanu zemlju, žrtvovanje Zlatnog teleta i uopće u povezivanju bitno različitih osoba i fenomena unutar nametnute raznorodne trijade, a sve to upućuje na ambiciju da svoj tekst dodatno obogati sadržajima »židovskog prosvjetiteljstva« i tako nas još bolje i instruktivnije uputi u uzroke i razloge svekolikog postojećeg društvenog i moralnog rasapa biblijskih razmjera koji nam se iz dana u dan sve više »otvara« pred očima.
U tom smislu prepoznatljivo upire prstom u Zohar, kabalističku knjigu svjetlosti koja »skriva« nekanonske knjige koje se nalaze izvan hebrejske Biblije. Jer, Tora i unatoč svojoj sveobuhvatnosti i nepojmljivoj kozmičkoj širini »ipak govori jezikom čovjeka«, a to nasljeđe Paula s poznavanjem ugrađuje u tkivo svog romana. Oslanjajući se na kabalističku tradiciju, želi naglasiti kako riječ ne smije kapitulirati pred šutnjom (iako Thomas Carlyle kaže: »Riječi pripadaju vremenu, a šutnja vječnosti«), niti pred opasnom demagogijom koja se služi raskošnom, ali ispraznom retorikom.

Nekritičko mišljenje

U autokratskom, a kapitalističko je društvo upravo tako sazdano, podanici su temelj tjeskobne pozicije cijele zajednice u kojoj je važnije tko, a ne što se govori. Uostalom, zar već Karl Mannheim nije zorno pokazao kako je autokracija »nezakonito kopile demokracije«. To je koliko paradoksalna, toliko i točna opservacija jer nas »primorava« na toleranciju, zapravo privid tolerancije, naprosto stoga jer ona u takvom sustavu stvarno ne egzistira, niti može egzistirati, već je to igrokaz lišen sadržaja kojim treba zadovoljiti tek puku formu. Pristati na nekritičko mišljenje, a Čuvarica, Umjetnica i Komunikologinja bez obzira na različiti pristup sagledavanja stvarnosti to čine, trivijalizacija je života, vodi sveopćem konformizmu i do pristajanja na život u banalnosti. Društvo u kojem usprkos ogromnim socijalnim razlikama nema suštinskih sukoba (radničke pobune i demonstracije samo su demokratsko kazalište u nekoliko činova s unaprijed poznatim epilogom) mrtvo je i defetističko društvo. I gdje smo tu onda mi, pita se Paula Rem? Na margini našeg otupjelog (nesnalaženja) u kojem se borimo protiv vlastitog Ja, u kojem nam je Ti, samo stoga što je izvan nas, vječiti neprijatelj i u toj opreci subjekt-objekt o kojem je Martin Buber maestralno pisao kreće se interes naše autorice.
Tabloidna, pragmatična zavodljivost »linearnog« dijaloga, izraz je posvemašnjeg primitivizma koji može imati čak i formu sofisiticiranog intelektualizma, ali u kojem se sve svodi na vječitu (o)poziciju Ja-Ti, Za-Protiv, dakle na ekskluzivnu isključivost i onda dolazimo na teren stvarne autocenzure koja nije ništa drugo do »krotiteljica slobodnog duha«, a to je uvijek kupovina karte u jednom pravcu, bez povratka i nade. To je put straha, tjeskobe i strepnje. Mržnja i frustracije postaju modus operandi, način životnog aktivizma; možda mislimo, umišljamo si da vodimo ne znam kako pametne dijaloge, ali to su samo eha naših monologa i što više galamimo, to se manje čujemo i razumijemo. Ali, Kabala posredovanjem Sfirota, Božje emanacije (manifestira se u deset oblika: mudrost, spoznavanje, prihvaćanje…), dakle prihvaćanjem Božjih atributa kroz lik prvog čovjeka (Adam kadman) simbolizira sve ono što je bilo, što će biti, pa čak i ono što ne možemo ni zamisliti da će biti. Taj božanski plan, Zohar, božansko svjetlo (često nazivano »Biblijom kabalista«) izlaže sve o problemima zla, snagom svog mističnog duha zahvaća sve Megorašime (Židovi u dijaspori), sve Marranose (židovski konvertiti »rođeni u Portugalu i Španjolskoj u 15. stoljeću), kao i kršćanske kabaliste koji strasno žele »stupiti u Vrt« (Pardes) u kojem se krije značenje Božje riječi i stvaranja.
Do sada je to uspjelo samo četvorici izabranika: Ben Azaiju, Ben Zumi, Asheru i Akivi, dakako ne bez posljedica: prvi je umro, drugi je teško ranjen, treći je postao heretik, a samo je četvrti »prošao« bez vidljivih posljedica. Za sada. Ali, kako se tvrdi u Tikunu (mističnoj koncepciji pravila lurijanske Kabale, »rođene« u Safedu u 16. stoljeću) svaki je Židov (dakle čovjek) sposoban ustrojiti molitvom i meditacijom idealni svijet, a proces usavršavanja (tikun-ha-olam) dijalektički je princip koji vodi totalnom iskupljenju.

Književnost i filozofija

U svijetu kapitala totalni preobražaj svijeta posredovan revolucijom uvijek ima i svoje dramatično i krvavo naličje. Stoga je Marx bio posvema u pravu kada je u tezama o Feuerbachu naglasio kako su filozofi, do sada samo svijet tumačili, a radi se o tome da ga se promijeni. Zar sve to nije biblijska prispodoba, bolje rečeno varijanta suvremene Marxove kritike kapitala i upravo je Paula Rem povezujući židovsku tradiciju i marksizam (uostalom i Marx je židovskih korijena) osjetila i prepoznala tu povijesnu simboliku. Utoliko i inzistira na višeslojnoj artikulaciji svijeta koji s pravom krtizira.
Paula Rem se nenametljivo poslužila židovskom tradicijom kako bi ojačala »metodologiju« svoje književne analize nepravednog svijeta, koji iz dana u dan postaje sve zlokobniji i inklinira slici budućnosti o kojoj nam je pisala u svom romanu. Jednako tako romani poput »Mi« Jevgenija Zamjatina, »Vrli novi svijet« Aldousa Huxleyja, »1984.« Georgea Orwella, »Mehanički klavir« Kurta Vonneguta, »Zjapeće visine« Aleksandra Zinovjeva, »Fahrenheit 451« Raya Bradburyja i mogli bi još nabrajati, samo su »začini« distopiji o kojoj na samosvojan i suveren način piše. Njezin je roman nedvojbeno interesantan, to je tekst koji je, kako bi to rekao Richard Rorty, »mjesto na kojem se međusobno sporazumijevaju književnost i filozofija«. Paulino književno pismo nije nekakvo programatsko usklađivanje hipotetičkih istina s unaprijed nametnutom metodom (raz)otkrivanja (be)smisla, već ona želi živi kontakt sa svojim imagiranim čitateljem i od njega očekuje ne samo da knjigu pročita, već da se oko nje i potrudi kako bi shvatio intenciju njezinih misli i osjećaja. Književnost unutar koje »divljaju« oluje, kataklizme i potresi mora biti izvan naših nemira, ali ne i naše bespomoćnosti i zbunjenosti, a čini se da upravo Paula Rem samouvjereno i odvažno stupa tim putem. I utoliko s nestrpljenjem valja očekivati objavu njezinog novog rukopisa; hoće li ga nadograditi ili će krenuti u neku novu avanturu samo njoj poznatim stazama, to ćemo tek vidjeti. Ali, uvjeren sam da s talentom koji posjeduje, koji joj je Bog podario, ima sjajnu budućnost o kojoj je na koncu i sama tako upečatljivo pisala u romanu koji zdušno preporučam za čitanje.