Vijest je, kao što to obično biva, štura i ne kaže ništa, a kaže sve. Tonko Maroević je umro. I kao toliko puta do sada: iznenada, prerano… Bio je Tonko u 79. godini života, ali to koliko je on bio živ, fasciniralo je sve one koji su ga poznavali.

Kad ste ga pitali na čemu radi, krenula bi bujica: priprema tekst za izložbu ovog, piše kritiku knjige onog, slaže antologiju, a možda posloži i svoje pjesme pa objavi nešto… i da, baš je i opet čitao Ariosta i Hektorovića, a što je rani Dragojević važan… Umirovljenik? Baš.

Pa i preksinoć, je li mirovao u svome Starom Gradu na Hvaru? Nipošto, predstavljao je knjigu, planirao govoriti i o svojim »Svjetlacima«, velikoj i važnoj antologiji hrvatskog pjesništva trećeg poraća, zaključno s 2019. godinom.

I onda kraj puta za ovog rijetkog erudita, svestranog, renesansnog čovjeka širokih interesa, no koji ga nisu omeli u izvrsnosti, kao što to znade biti s intelektualcima opće prakse. No imao je Maroević recept; ništa internet. Znao je reći da je on Gutenbergovo dijete, a internet, iako koristan, dapače, odvlači pažnju. Pa koliko je još knjiga za pročitati…

«Razlogovac«

Tonko Maroević, akademik, književnik, ponajprije pjesnik, povjesničar umjetnosti i prevoditelj rođen je u Splitu 22. listopada 1941. godine. Studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti završio je 1963. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1976. doktorirao temom Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas (što je objavljeno kao knjiga 2007. pod naslovom »Napisane slike«).

Od 1965. do 1970. bio je asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti, a od 1970. do umirovljenja 2011. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Bio je redoviti član HAZU-a od 2002.

Javio se zbirkama pjesama u prozi »Primjeri« (1965.) i »Slijepo oko« (1969.), kao »razlogovac«, a objavio je i knjige »Motiv Genoveve«, 1986.; »Trag roga, ne bez vraga«, 1987.; »Četveroručno«, 1992.; »Sonetna struka«, 1992.; »Black & Light: versi od prigode«, 1995.; »Redak mulja, redak pjene«, 2013. Kao književni kritičar sustavno je pratio suvremeno hrvatsko pjesništvo, a bavio se i starijom hrvatskom književnošću te talijanistikom; eseje, kritike i prikaze skupio je u više knjiga (»Dike ter hvaljenja«, 1986.; »Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga«, 1989.; »Klik!: trenutačni snimci hrvatskog pjesništva«, 1998.; »Pohvala pokudi«, 1998.; »Družba da mi je: domaći književni portreti«, 2008.; »Skladište mješte sklada«, 2010.).

Sastavio je antologije hrvatskog pjesništva »Uskličnici« (1996.) i već spomenuti »Svjetlaci« (2019.), kao logični nastavak »Uskličnika«, te antologije katalonskoga pjesništva »Bikova koža« (1987.) i »Riječi za jedan lapidarij« (2018.).

Drag i skroman

Istraživao je suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost; objavljivao likovne kritike i rasprave u stručnim časopisima i novinama, pisao predgovore katalozima i grafičkim mapama te brojne monografije.

Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2013. te nagrade Goranov vijenac za pjesnički opus 2018. godine.

Tonka Maroevića će, i izvan ovih iznimnih biografskih postignuća, pamtiti svi koji su ga poznavali; drag, vispren govornik, prepun znanja i skromnosti, uvijek posvećeniji drugome nego sebi, blag i miran, u potrazi za lijepim i uzbudljivim u umjetnosti, ali strog i jasan po pitanju kriterija.

Tko bi u to sumnjao, može pogledati društvene mreže ovih dana; koliko samo topline iz smjera sviju mogućih generacija, od onih najstarijih, koji s njime dugo dijele staze, do onih najmlađih, za koje se on pravdao da ih ne razumije uvijek najbolje.

Nama se nekako na kraju ipak čini da ih je razumio još i bolje nego oni sami sebe razumiju. Mirno more knjiga, dragi Tonko.

Ervin Dubrović: Tonko, moj učitelj i prijatelj

Tonka Maroevića sam upoznao prije više od četiri desetljeća na studentskom putovanju u Provansu u Francuskoj, kada smo obilazili antičke i srednjevjekovne gradove i spomenike Orangea, Arlesa, Nimesa, Avignona, Aix-en-Provencea… Tom nam je zgodom upravo on držao najzanimljivija izlaganja o provansalskoj trubadurskoj lirici, o Petrarki i Lauri…Tijekom minulih četiri desetljeća susretao sam ga i u Zagrebu i u Trstu i u Puli i u Brseču i na Grobniku i u Kastvu i u Rijeci, pa čak i na Velebitu u veselom planinarskom društvu.

Nazivao bih ga i da pročita rukopis gotovo svake moje knjige, da prije objavljivanja čujem njegove primjedbe, kao i da mi napiše pogovor ili održi slovo na promociji.

Kad god bismo se susreli imao sam dojam da nas povezuje bliskost kakvu čovjek doista osjeća samo s članovima vlastite obitelji. Ne radi se samo o profesionalnoj povezanost i zajedničkim interesima…. S punim sam ga uvjerenjem zvao učiteljem i prijateljem. Divio sam se njegovoj erudiciji i intelektualnom stavu, njegovoj literarnoj i umjetničkoj senzibilnosti, lakoći, spontanosti i uvjerljivosti kojom je pristupao svemu oko sebe…

Prijatelji iz mladosti zvali su ga Mrvica i doista je ostao i do kraja izgledao kao pomalo razbarušeni dječarac; uvijek tako mladalački brz i užurban. Svaki novi susret s njim uvijek je bio jednostavan i lak, dvije tri riječi i pozdrav, kao da smo se jučer zadnji put vidjeli i kao da ćemo se ponovno vidjeti sutra.

Od svih njegovih silnih zanimanja najviše me privlačilo njegovo bavljenje »ićima«, kako je on nazivao talijanske pisce hrvatskoga porijekla. On ih je prvi tumačio kao sponu između jadranskih obala.

U vremena uzajamnih napetosti i gorčine mnogi su se doticali hrvatsko-talijanskih tema, no jedini je Tonko, u skladu sa svojom dobrodušnošću, iskrenošću i intelektualnom superiornošću, s lakoćom premošćivao kulturne barijere i gradio prve mostove.

Velimir Neidhardt: Ikona hrvatske kulture

Hrvatska je izgubila jedno od najvažnijih, najvrednijih i najistaknutijih lica hrvatske književnosti i kulture uopće – akademika Tonka Maroevića. Gotovo nijedna važnija izložba u likovnoj umjetnosti ili prezentacija nekog novog književnog djela nije prošla bez akademika Maroevića, koji je uvijek dao specifičnu polituru; njegova riječ koja je duhovna, znanstvena, poetična i nadahnuta je zaista nezaboravna.

Njegovi nastupi i predavanja bili su uvijek zapaženi i jedinstveni, po izričaju, po dubini znanstvene podloge, po kompoziciji rečenice i kombinaciji kulture i umjetnosti, povijesti, no i sadašnjosti. Takvi individualci koji plijene pažnju svojim nastupom i svojom riječju, kao što je to bio Maroević, rijetki su na našim prostorima.

Kao osoba, bio je neobično dobar čovjek, uvijek srdačan i uvijek optimističan. Cjelokupna akademska zajednica te Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti izražava žaljenje zbog ovog velikog gubitka. Maroević je ikona hrvatske kulture. Kroz njegov nastup i govor, bilo je jasno da hrvatska kultura postoji, ona je značajna i dio je europske kulture.

Velimir Visković: Lucidni sugovornik i prijatelj

Tonko je bio vitak, pokretljiv, čovjek koji je uvijek radije pješačio nego se vozio tramvajem i taksijem. Sugovornik brze misli, s bujicom riječi, mnoštvom neugaslih interesa, bez obzira što se približio osamdesetoj, činio mi se vječitim dječakom, čovjekom koji će sigurno doživjeti stotu.

Tonko je bio dobar pisac: vrstan pjesnik, likovni i književni kritičar, prevoditelj, ali iznad svega bio je pasioniran čitatelj, strastven, senzibilan, obrazovan, duboko i iskreno zaljubljen u književnost i pisce. Pripravan da im služi potiskujući sebe, baš samozatajno.

Nisam u ovih svojih gotovo pola stoljeća bivanja u književnosti susreo čovjeka toliko zaljubljenog u književnost i umjetnost, toliko spremnog da entuzijastično podrži svakoga tko ima zeru talenta.

Nedostajat će taj dobri i pametni čovjek našoj književnosti i kulturi, a meni osobno i moj drug, moj lucidni sugovornik, suradnik s kojim sam 35 godina zajednički uređivao prvo Republiku, pa Književnu republiku.

Toliko razgovarao o knjigama i piscima, a u nekim posebnim trenucima i ispovijedao mu se, češće nego on meni. Posljednji zagrljaj, moj dragi prijatelju…

Monika Herceg: Šjor Tonko, Čitatelj

Malo je ljudi koji su bili toliko veliki i među nama toliko rasprostranjeni da je teško bilo što reći. To je naprosto Tonko Maroević, šjor Tonko. Tonko čije kritike čitate, koji strastveno razgovara o književnosti, koji lagano kao oblak hoda Gajevom.

Moram priznati da je velik dio mene vjerovao da je on ono vječno od naše kulture, vrsta renesansnog čovjeka koja se opire i vremenu. Zato nas nikad ni neće napustiti, toliko je toga ostavio svima koji požele tražiti i naći.

Zadnji put sam ga srela u Puli na Sajmu i pričali smo o čemu drugome, nego o poeziji. Malo je ljudi koji su čitali tako predano, temeljito, koji su spašavali poeziju na toliko načina i davali joj šansu, kao pjesnici, ali prije svega kao Čitatelji.

Tonko je bio Čitatelj i to je ono što je naša kultura izgubila; ne samo pjesnika i književnika, erudita, kritičara, prevoditelja već i predanog, otvorenog, srčanog, inteligentnog, uvijek u knjigu zaljubljenog Čitatelja.

Ervin Jahić: Nepovratno smo siromašniji

Odlaskom Tonka Maroevića hrvatska književnost i kultura postaje siromašnija, prostija i uskogrudnija za cio jedan svijet. Svijet koji joj je davao duh i širio uvide, koji se trsio da razumije njezine traume i nevolje, vrhove i dolove, njezine paradokse i slaba mjesta, posrtanja i uspone.

Odlaskom Tonka Maroevića hrvatska književnost ostala je bez pjesnika najdragocjenije i sve rjeđe klasične kulture, naobrazbe i intuicije – pjesnici bez pjesnika koji će ih nadahnuto tumačiti, sve oskudnija kritičarska sekcija pjesništva bez jednoga od najpredanijih i najagilnijih.

Odlaskom Tonka Maroevića hrvatska likovna umjetnost uskraćena je za mjerodavnog i serioznog pratitelja. Odlaskom Tonka Maroevića nepovratno smo siromašniji za jednog od najelokventnijih i najumnijih govornika koji su obilježili našu književnu i likovnu scenu u nekoliko posljednjih dekada.

Ukratko, ostali smo bez ni s čime usporedivog svijeta koji ne možemo ni s čime odmijeniti i zamijeniti.

Iako smo obojica dijelili ideju o smrti koja je možebitni početak a ne kraj, rastanak s Tonkom više mi je od gubitka. Pravo budi rečeno, smatrao sam ga familijom po srcu, svojim izabranim didom koji je gospodstvenošću i otmjenošću bio iznad svake provincijske zamisli kulture, njezinih ograničenja, sebeljublja i uskogrudnosti, njezine bijede i čamotinje.

Tonka se ticao svaki Božji stvor, bio je širokogrudna i plemenita duša, odlučan da služi umjetnosti, ljudima i dobru. Posvetih mu pjesmu iz koje izdvajam: »Imao je dječačku nevinost/U oku, imao je tako drevnu, davnu blagost u glasu,/Pričao je o poeziji zaneseno kao derviš u vrtnji,/O odlascima i krajnjim točkama…«

Kad ne bih vjerovao da nas budućnost već sustiže, kad ne bih naslućivao da rastanci nisu krajnje točke, ne bih se ni nadao idućem sastanku. Zato osjećam da ljudi poput Tonka nisu za nestajanje.

Marina Vicelja-Matijašić: Intelektualac »renesansne širine«

Posljednji put sam s Tonkom Maroevićem dugo razgovarala na dodjeli nagrada Društva povjesničara umjetnosti u lipnju 2018. godine u Zagrebu. Dotaknuli smo se brojnih tema i problema naše struke – i akutnih i kroničnih.

To je bio razgovor u kojem je sugovornik netko koga slušate s napetom pozornošću, fascinirani prepletima misli i povezivanja na kojima se grade stavovi i mišljenja. Maroević je bio intelektualac »renesansne širine«; sve ga je zanimalo i sve je mogao staviti u neki kontekst ili odnos, o svemu je mogao dati svoj sud otvoreno, iskreno, bez straha i dodvoravanja.

Njegove su misli, kao i njegove riječi, bile uvijek brze i pune; naprosto je oduševljavao načinom na koji je i najjednostavniju temu pretvarao u poeziju. Tako je pisao i o likovnoj umjetnosti. Uvijek sa stavom, prepoznajući važne elemente, ali istovremeno s emocijom i strasno, povezujući djelo s njegovim autorom i poštujući talent i rad.

I on je bio veliki radnik, koji je ostavio brojna djela i radove, ali i ogromni društveni kapital. Istinski je privilegij bio poznavati ga i podijeliti s njim poneku misao u brojnim susretima koje ću pamtiti s radošću.