Svijet je jedna vrsta knjige iz koje smo pročitali samo prvu stranicu, ukoliko smo vidjeli samo svoju zemlju. Pročitao sam ih prilično velik broj i našao da su sve jednako loše, riječi su Kozmopolita koje uvode u spjev »Hodočašće Childea Harolda« Lorda Byrona. Ove godine, 19. travnja, navršit će se 200. godišnjica smrti engleskog pjesnika Georgea Gordona Byrona koji je u dobi od 36 godina preminuo 1824. u Missolonghiju u Grčkoj.

Byron je rođen 22. siječnja 1788. u Londonu u aristokratskoj obitelji. Od rođenja je bio hrom na jednu nogu. Njegov otac John Byron vukao je podrijetlo od stare normanske obitelji, a čiji je najstariji poznati član Ralph de Buron zajedno s Villiamom Osvajačem došao u Englesku.

Byronov otac prvi put se oženio 1778. godine s Lady Conyers, markizom od Camarthena, nakon što ju je zaveo, te se ona razvela od supruga. Zajedno su imali dvije kćeri, od kojih je jedna preminula, dok je preživjela Byronova polusestra Augusta. Prva žena Byronova oca umrla je dvije godine nakon poroda, a John Byron oženio se Byronovom majkom, Catherinom Gordon od Gighta.

Nakon završetka školovanja u Harrowu, od 1805. do 1808. godine Byron studira u Cambridgeu na Trinity Collegeu. Godinu dana prije završetka školovanja objavljuje zbirku »Sati dokolice«, prepravljenu verziju mladenačke zbirke »Juvenile Poems«. Byronu je tada 18 godina.

Zbirku je potpisao pseudonimom Maloljetnik (A Minor). Knjiga je doživjela oštre kritike tadašnjih kritičara. Godine 1809. postaje član Gornjeg doma. Iste godine, kao odgovor na loše kritike upućene njegovoj prvoj zbirci, Byron piše satiru »Engleski pjesnici i škotski kritičari«. U lipnju odlazi na put po Portugalu, Španjolskoj, Grčkoj, tadašnjoj Albaniji i Bliskom istoku.

U Janini počinje pisati »Childea Harolda«. Prilikom odlaska iz Engleske u jednoj je opatiji priredio pijanku na kojoj je kao pehar služila lubanja nekog odavno preminulog fratra. U stihovima namijenjenim toj lubanji Byron hamletovski naglašava da je mrtvacu draži dodir usana nego dodir crva.

Godine 1811. Byron se vraća u Englesku gdje je stigao dan nakon smrti njegove majke. Iste godine nastaju »Natuknice iz Horacija« i »Minervino prokletstvo«. Mladi se lord 1813. godine upoznaje s Annom Isabellom (Annabellom) Milbanke i prosi je prvi put.

Godinu dana kasnije objavljenja su mu djela »Gusar«, »Oda o padu Napoleona Bonapartea« i »Lara«. Byronova popularnost zahvaljujući tim djelima vrtoglavo raste. U Londonu se te godine u jednom danu prodalo 13.000 primjeraka »Gusara«. Iste godine Annabella Milbanke prihvaća Byronovu bračnu ponudu.

Sljedeće godine (1815.) ženi se svojom izabranicom. U studenome iste godine na svijet dolazi Augusta, Byronova kći. Neposredno nakon njezina rođenja Byrona napušta supruga optužujući ga za incestuoznu ljubav s polusestrom Augustom. Godinu dana nakon zaključenja braka (1816.) Byron se razvodi od supruge i pod pritiskom javnosti 25. travnja napušta Englesku te odlazi u Švicarsku.

Na Ženevskom jezeru sreće P. B. Shelleyja koji tamo boravi sa svojom nevjenčanom suprugom Mary Godwin i njezinom polusestrom Jane Clairmont. Ona je još u Londonu čeznula za Byronom te mu je iste godine rodila kćer Allegru.

Byron se nakon toga nastanio u Veneciji gdje se prepušta čarima razuzdanog života tog grada. Zbog svoje privrženosti i suradnje s karbonarima protjeran je iz Pise te je 1822. godine prešao u Genovu. Iste godine, pored ostalih djela, nastaje »Viđenje Strašnog suda« – parodija na istoimenu pjesmu Byronova suvremenika Roberta Southeyja koji u uvodu svoje pjesme »A vision of Judgement« (1821.) traži od engleske vlade da zabrani Byronove knjige, a Byrona naziva osnivačem i poglavarom sotonske škole. Nakon 14. srpnja 1823. Byron kreće u Grčku i 4. kolovoza iskrcava se u Kefaloniji kako bi se pridružio grčkim ustanicima.

Umrijet ćemo ovdje ili marcijalno ili močvarno, pisao je tada Byron. Tu je proveo pet mjeseci, a zatim se u Missolonghiju pridružio vođi grčkog ustanka Maurocordatu. Godine 1824. Byron umire od groznice, u taboru ustanika. Njegovo tijelo preneseno je u Englesku.

Pokopan je u Hucknellu, malom selu blizu Newstead Abbeyja. Njegova polusestra Augusta na grob mu je postavila ploču na kojoj, između ostalog, piše: »Umro u Missolonghiju u Zapadnoj Grčkoj dana 19. travnja 1824. U plemenitom pothvatu. Da ponovo uspostavi put drevnoj slobodi. I proslavi je.«

Premda hrom, zbog privlačne vanjštine i nesputane osobnosti bio je miljenik društva. Brak sa sestričnom i brza rastava uznemirili su englesko plemstvo krutih nazora, a pratile su ga klevete i politički skandali. Nazivali su ga: tobožnji Leandar, šepavi Apolon, lijepi demon i pali anđeo.

Iskazivao je, kao i svi pjesnici njegova vremena, zanimanje za gotsko, sablasno, krvavo, bizarno, egzotično, egzaltirano, strastveno, neobuzdano, divlje i iskonsko. Bio je romantičar svojim životom i najvećim dijelom svoga opusa. Ovaj neukrotivi buntovnik volio je samotnu i divlju prirodu.

Byron je najistaknutiji engleski romantičar, ujedno i simbol europskog prevratničkog romantizma. Utjecaj njegova pjesništva i života širio se Europom kao novi osjećajni odnos prema stvarnosti, a to su pratile i goleme naklade njegovih djela.

U svojim pjesmama i dramama Byron idealizira autentičnost primitivnih, ljepotu netaknute prirode, borbu jakog pojedinca za vlastitu samobitnost nasuprot općim težnjama industrijalizacije i komercijalizacije građanskog društva.

Isprva pod utjecajem formalne jasnoće europskoga klasicizma, Byron u svoje pjesništvo sve više unosi dotad nepoznate elemente izravne strasti, »demonskoga« i sudbonosnoga«, kao i melankolični osjećaj »svjetske boli« i poraza u sukobu s objektivnim svijetom.

Utjecao je na romantičare poput Puškina, Mickiewicza i djelomično na Goethea. Po njemu je stvoren i pojam bajronizam kojim se mnogi povjesničari književnosti koriste da označe određeni tip romantičarske književnosti. Bajronizam je ponašanje i duhovno stanje mnogobrojnih mladih europskih intelektualaca i književnika u duhu Byrona.

Svojim djelima, ali i životnim stilom, on je izgradio lik sumorna i osamljena junaka, kojega izjeda osjećaj da je svijet prema njemu nepravedan i zao, ali i svijest o vlastitoj – nedefiniranoj – krivnji prema društvu.

Bajronistički je lik razmažen, svojeglav, ciničan i duhovit, ali istodobno muževan, neodoljiv ljubavnik, za kojim su čeznule mnoge žene iz najviših krugova, ali i one iz puka. Byronovi doživljaji s putovanja po zemljama Sredozemlja te autobiografski poticaji kod kuće u pozadini su raznolikih pobuda toga izvanredno popularnog lika, koji je našao mnogobrojne oponašatelje u odjeći i fizičkom izgledu, u romantičarskim motivima i u lirskom tonu.

To ga je povezivalo s oslobodilačkim idejama s kojima je pristupao potlačenima, kako u domovini, tako i u zemljama koje je posjetio. Stvarajući lik Euphoriona u svojemu »Faustu« J. W. Goethe imao je na umu upravo tip bajronskog junaka. Likovi Childea Harolda i Don Juana prethodnici su suvišnog čovjeka u ruskoj književnosti, a Mary Shelley nadahnuće za »Frankensteina« našla je upravo u svojim razgovorima s Byronom.

Kritika danas najviše cijeni spjev »Don Juan«, ponajviše zbog miješanja romantične sjete s ironičnim odmakom, duhovitošću i britkom satirom. Treba izdvojiti i »Hodočašće Childea Harolda«, lirsko-epski spjev koji se sastoji od četiri pjevanja, odnosno od ukupno 495 strofa (sjajan prepjev na hrvatski napravio je Luko Paljetak, Znanje, 1988.).

Ovo djelo je nezaobilazno za poznavanje europskog romantizma. Sva pjevanja ovog spjeva nisu nastala u isto vrijeme, pa je vidljiva razlika u stilu pripovjedača. Ovaj lirsko-epski spjev zapravo je putopis koji čitatelje vodi u Portugal i Španjolsku, preko Grčke i Albanije, a onda opet kroz Švicarsku i Italiju do Rima.

Prva dva pjevanja napisana su 1812. godine, 1816. je napisano treće pjevanje, a 1818. godine četvrto pjevanje. U njima je Lord Byron pokušao povući granicu između sebe i lika kojeg je stvorio, Childea Harolda, ali kasnije, u četvrtom pjevanju priznaje: »Uzaludno sam tvrdio i zamišljao da sam povukao crtu između autora i hodočasnika; i sama želja da održim tu razliku te razočaranje u otkriću da mi je to bilo uzaludno, toliko su slomili moje snage pri pisanju da sam sve to zajedno odlučio napustiti.«

Childe Haroldov »Laku noć« najpoznatiji je, najviše spominjan i najčešće prevođen lirski fragment ovog spjeva koji na neki način sadrži sukus romantičarskog pogleda na svijet. Osnovna je Haroldova misao da samo slobodan čovjek može biti sretan.