Razgovor

Nataša Govedić: ‘Tamo gdje nema poezije i žive riječi, doslovce nema ni unutarnjeg života’

Davor Mandić

Jedino što želimo je puno, puno budućnosti u kojoj ljudi prihvaćaju da umjetnost nije luksuz, nego nasušna potreba - Nataša Govedić / Foto DAVOR KOVAČEVIĆ

Jedino što želimo je puno, puno budućnosti u kojoj ljudi prihvaćaju da umjetnost nije luksuz, nego nasušna potreba - Nataša Govedić / Foto DAVOR KOVAČEVIĆ

Ne postoji samo »ludost« jednog izbora, pravog ili krivog, nego postoji i neprestana etička dvostrukost izbora. Pjesnički aktivizam po pitanju zlobra traje još od Heraklita, koji je napisao da je »skrivena sjedinjenost moćnija od bjelodane razlike«



Tekstovi Nataše Govedić čitaju se posvećeno, bilo da je riječ o kazališnim kritikama koje ustrajno objavljuje u Novom listu, humanističko-znanstvenoj i esejističkoj prozi, umjetničkoj prozi za odrasle i djecu, a odnedavno, ili barem odnedavno u obzoru onih koji prate ono što Govedić objavljuje, i o poeziji. Knjiga moćno zaigranog naslova »Zlice i vilice« objavljena je u izdanju Frakture, urednica joj je Monika Herceg, i donosi nam Natašu Govedić koju smo možda naslućivali, ali koju nismo mogli do kraja domisliti. Nećemo to moći, naravno, ni nakon čitanja ove knjige, ali ona nam je savršeno poslužila kao povod za razgovor o – poeziji.


Teško je ne početi otpočetka. Naime pjesma »zlobro«, koja otvara zbirku, postavlja temelj onoga o čemu govori i bilješka urednice knjige Monike Herceg, a to je da je pitanje dobra i zla pitanje izbora. Kaže pjesma da smo zlobri, odnosno dli, i nikad iznad »rajklene/zlobrote«. Umjereni pesimist rekao bi da smo sivi, no vi ste aktivistica, u širokom smislu shvaćanja ove ponekad prezrene riječi, a aktivisti si ne smiju dozvoliti prevladavanje pesimizma, pa je zato pitanje dobra i zla, pretpostavljam, pitanje izbora. Jesam li na dobrom tragu?


– Ne postoji samo »ludost« jednog izbora, pravog ili krivog, nego postoji i neprestana etička dvostrukost izbora. Pjesnički aktivizam po pitanju zlobra traje još od Heraklita, koji je napisao da je »skrivena sjedinjenost moćnija od bjelodane razlike«. Nema smisla čamiti u zatvorskim podjelama na crno ili bijelo, mlado ili staro, domaće ili strano, muško ili žensko, kad se u stvarnom svijetu uvijek zbiva neka dijalektika, neko miješanje visokog i niskog, neko stapanje onog unutra i onog vani. U tim »čistim« mitskim dihotomijama, kako veli Danilo Kiš, »neznanje je tupo kao batina« i točno se zna tko su naši, a tko njihovi, jer batina po tom principu i mlati. A zapravo se nikad ne zna. Čiji je Tesla? Hrvatski, srpski, američki, ničiji, svjetski? Što je sve Rijeka? Mediteranski ili kontinentalni, lučki ili turistički grad? Je li Adamićeva? Ili Kamovljeva ili Fabrijeva ili Gervaisova ili Rijeka rogobori protiv same ideje »čiste kulture« u tekstovima Daše Drndić? Bi li Rijeka mogla nositi logo glumice Olivere Baljak? A zašto ne skupine LET 3? Ili je Supilova, u značenju osnivača Novog lista, no možda je i Supilova u značenju mnogo manje glamuroznog lika iz Krležinih »Zastava«?


Ili jedan školski primjer: likovi Dostojevskog, egzemplarno knez Miškin iz »Idiota«. Je li u pitanju maničar, depresivac, manični depresivac, vizionar, izgubljena duša, unutarnje središte čitave zajednice, najzdraviji altruist? Etički, mi smo svi košnice, rojevi kontradikcija, batine s dva kraja. Ozbiljni problemi počinju čim netko tvrdi da može jasno razdijeliti žito od kukolja. Koliko bi bilo jednostavnije da imamo udžbenik etike koji se zove »Žikolj« (žito+ kukolj), a to znači da smo sazdani malo od finog uzgoja i malo od otpada i da među korovima ima itekako ljekovitih trava. Uvijek sam mislila da sve zbilja odgovorne poslove, kao sudstvo, školstvo i medicinu trebaju obavljati etički poligloti, ljudi koji govore puno jezika razumijevanja. Inače će nekome na liječničkom stolu, u sudnici ili učionici odletjeti glava samo zato što nije dovoljno »čist« – i to u sustavu u kojem čistoća definitivno ne postoji (osim kao represivna fikcija).


Što može poezija


Evo upravo smo »proslavili« Prvi maj, praznik rada, obično plandujući i skupljajući proljetne alergije po prirodi. Što bi trebali proleteri, zapravo, ujediniti se, kao što kaže naslov jedne aktivističke pjesme, koja upućuje da djelovati valja lokalno, a i da od velikih narativa često nema ništa?




– Zanimljivo mi je koliko se književnost i umjetnost u 21. stoljeću nastoje ograditi od bilo kakvog rada. Recimo i kritički i čitateljski zapaženi roman »Moja godina odmora i opuštanja« (2018.) njujorške autorice Ottesse Moshfegh prati junakinju koja odlučno ne želi raditi ništa osim spavati. Jer iako zakonski imamo osmosatno radno vrijeme, za što su se ti prvomajski radnici zbilja krvavo izborili u prethodnih sto trideset godina, činjenica je da radimo mnogo više od osam sati na dan, u mnogo nesigurnijim uvjetima, a i u sustavu koji je daleko birokratiziraniji. Političku pozadinu romana stoga čini kontekst svjetskog prekarijata (novog proletarijata socijalno i ekonomski veoma ranjivih zaposlenika koji privređuju u nestandardnim i nesigurnim oblicima zaposlenosti), čija je temeljna emocionalna kvaliteta kronična iscrpljenost. Nema političkih programa koji bi stvarno stabilizirali i promijenili uvjete prekarnog rada. Utoliko su i prvomajske parade puka dekoracija. A komunalnost o kojoj pišem u pjesmi je suprotnost tom licemjernom, izrabljivačkom, koliko i birokratskom odnosu prema ljudskim bićima. Jako je konkretna. Kao kad vam netko zbilja stisne ruku s poštovanjem. I još vas pogleda u oči.


Što doista može poezija u svemu tome?


– Poezija može i prodavati mobitele i rušiti vlade. Inače nitko ne bi pričao o poetskoj dubini slavne kompjutorske jabučice i njezina dizajna, niti bi Staljin i Putin zabranjivali poeziju. Tamo gdje nema poezije, žive riječi, doslovce nema unutarnjeg života.


Problem zla


Vi ste doista svestrana kulturna radnica u jeziku; osim što vas ima u iznimno relevantnoj humanističko-znanstvenoj i esejističkoj prozi, ima vas u razornim kazališnim kritikama, a zapravo pravim malim teatrološkim studijama i/ili aktivističkim analizama suvremenog teatra, umjetničkoj prozi za odrasle i djecu, a evo vas sada i u poeziji. Otkud i otkad poezija, i koje mjesto (diskurzivne) razlike ona nosi u kontekstu vašeg pisanja?


– Ne bih rekla da pišem razornu kritiku, kao ni razornu poeziju, ali rekla bih da me u oba slučaja zanima neki oblik »dizanja zastora«, rasanjivanja, razbijanja iluzije. Tiče me se probijanje opne društvene laži i traženje načina na koji se razbijaju vrata ili zidovi nekog klaustrofobičnog, pretijesnog, represivnog prostora. Poezija jako voli rezanje redaka, kao i rezanje onoga što današnje generacije nazivaju »bulšitanjem« isprazne komunikacije. Govorimo li o vremenu u kojem pišem poeziju, taj rad doslovce traje od djetinjstva (»neću mak, hoću ljutić«, da malo polemiziram iz zone djetinjstva s Vesnom Parun). Ali ispalo je da možete imati »vlastitu sobu« (kako traži Viriginia Woolf za sve umjetnike) u kojoj dekadama pišete poeziju i da tu privatnost možete zlorabiti, jer ste u njoj zapravo izolirani od čitatelja. Odluka da poeziju pretvorim u javno mjesto ima veze s potrebom da razorim i neko svoje mjesto lažne »zaštićenosti«, zatvorenosti, začahurenosti.
Sama zbirka »Zlice i vilice« nije kolekcija svega što sam kroz godine pisala, nipošto nisam hrčak u pisanju, nego je nastala kad sam problem zla u igri riječima spojila s nečim tako neotuđivo konstruktivnim kao što je pribor za jelo. Ne u stilu »ovo će biti zbirka o dobru i zlu«, nego baš ludički: ajmo otvoriti jedan novi prostor igre zlica i vilica. Htjela sam pogledati što sve mogu biti vilice iz posuđa za jelo, vile seoske, vile magične, ludina kapa s tri šiljka, vilice glazbene, trozupci Posejdonovi, moji vlastiti dlanovi koji također podsjećaju na neku vrstu bešteka, vile bagerske i tako dalje. Moglo bi se reći da čitavu zbirku gradim kao »etimološku figuru« (stilsko variranje neke osnove), ali toga sam postala svjesna tek kad je zbirka bila gotova. Što je još jedna prednost objavljivanja. Ako napustiš rukopis, ako odustaneš od njega iz bilo kojeg razloga, nema ovog zrenja koje donose uvidi NAKON objavljivanja.


O aktivizmima


Iz vaših tekstova pršti aktivizam, ali nikako onaj potrošeni, pamfletistički, već onaj aktivizam intelektualke duboko zabrinute nad civilizacijskim putanjama suvremenog čovjeka. Daša Drndić jednom je rekla da ne razumije pitanje o njezinu spisateljskom aktivizmu, da pisanje koje nije aktivističko nema smisla. Naravno, nitko ne misli da je dobro kada aktivizam »pojede« umjetnost, što se ponekad dogodi, no kako vi gledate na pitanje aktivističkog u umjetničkom radu? Koliko u toj odrednici ima i »trpanja« u ladice?


– Kako bi bilo da malo zastanemo i zapitamo se što je točno aktivizam. Jesu li jedini aktivisti našeg društva novinari? Koliko vidim, jedino oni zahtijevaju poštovanje pravde i dižu glas protiv nepravde. Kao, svako malo se čuje da je »novinarstvo u 21. stoljeću mrtvo«, ali onda upravo u novinama i na portalima bude raskrinkan neki privredni i državni kriminal. Znači da baš nije posve preminulo, to naše aktivističko novinarstvo. Tome nasuprot, naše stranačke oporbe, pa i one profesionalne, jako su tihe i neutjecajne. Nijedna stranka nije samokritična. Ili su aktivisti ljudi koji švercaju sirijske izbjeglice u svojem automobilu na nekoj od granica? Ili su aktivisti građani koji su u svoje domove prihvatili ukrajinske izbjeglice? Ili u prave aktiviste spada svatko tko posvoji »otpisanu« životinju iz Dumovca? Ili su aktivisti umjetnici koji deklarativno protestiraju protiv neke diskriminacije? Ili terapeutkinje koje volonterski rade na Plavom telefonu?
Očito je da danas ima puno vrsta aktivizama, ali da sve te prakse nisu dovoljno medijski vidljive i objedinjene da ih prepoznamo kao neko demokratsko središte našeg društva. Tim više jer smo u potezu od osamdesetih godina do danas doživjeli puno lažnih pluralizama i isto toliko istinskog licemjerja i klikaštva (u čemu Internet nije nimalo pomogao). Postoji i mračna strana samog aktivizma, u smislu desničarskih preuzimanja lijevih protestnih praksi radi zabrane abortusa, pojačavanja cenzure i oduzimanja ljudskih sloboda, a postoje i destruktivne podjele na ljevici na one koji su »ispravniji« i »manje ispravni«, gdje zapravo nitko nije dovoljno dobar i dovoljno »čist« i angažiran.
Kad govorimo o kazališnim aktivizmima, posebno o ljudima koji vremenom postanu profesionalni aktivisti, mnoge protestne akcije su izvedbeno plitke i propagandistički jednodimenzionalne, dok su prave prijelomne predstave, mislim na one koje zaista imaju aktivističku agendu mijenjanja pravila društvenih igara, predstave koje su u stanju priznati i istražiti etičke ambivalencije te raditi s njima na slojevite načine. Zbog svih tih dimenzija aktivizma, mene najviše zanimaju ljudi izvan ladica koji su sačuvali svoj idealizam i pragmatičnu potrebu da budu tu za drugog čovjeka. To mogu biti vozači kamiona, novinari, pjesnikinje, profesori matematike koji s djecom stvarno zajednički misle na satu, čelistice posvećene izvođenju Bacha ili ljudi koji samoinicijativno skidaju bršljan s drveća. Aktivizam oko etičkih ideala me uvijek može »pokupiti« u svoje redove. I ne bih ga mijenjala ni za kakav cinizam. Mislim da ideale preziru samo budale, zato što nisu svjesni da im jedino ideal puni i uspravlja kičmu. Pri čemu bih rekla da se moj aktivizam ne zove jedino idealizam, nego se zove i analitičnost. Kad slušam pjesnike koji ništa nisu u stanju reći o tome što pišu, najradije bi samo naručili još jedan pelinkovac, pitam se kako smo postali kultura koja se srami mišljenja kao takvog. Puno mi je onda draži Ivica Prtenjača koji iz tjedna u tjedan artikulira kriterije pjesništva u svojoj radijskoj emisiji »Metafora« i ne fejka da je umjetnost tobože potpuno nesvjesno »kanaliziranje emocionalnog kaosa«, nego i vrlo, vrlo pažljiva organizacija jezičnog i osobnog iskustva. Ovo Prtenjačino je zreli, profesionalni stav pjesnika prema svojoj vokaciji. A pelinkovci su pubertetski, ponekad i infantilni folkor domaće književne scene.


Inspiracija


Vaša zbirka pjesama pokazuje puno smjerova jezičnog promišljanja naših stvarnosti, ima u njoj i stošićevskog mantričnog ludizma, slamnigovske jezične zaigranosti, konkretističkog grafizma, ali i pripovijedanja karakterističnog za tzv. stvarnosne modele pjesmopisanja. Predivna je pjesnička konstatacija subjekta-majke, koja svojem djetetu kaže: »ti si meni kao poezija/sve smiješ/i svuda si dobrodošla«. Kako nastaje vaša pjesma, kako krči svoj put kroz gustiš mogućih izbora?


– Sad ću zvučati arhaično, ali koga briga: iz inspiracije. Nešto izazove obustavu svih mojih drugih djelatnosti, kao kad se naglo zaustavite i zagledate u jednu točku, sve prestane postojati osim te točke, iz koje polako izbija jezik stiha. To može biti na bilo kojem (nezgodnom) mjestu, u bilo koje (nepraktično) vrijeme. U stripu bih to nacrtala kao »freeze frame« u kojem nešto nadire i čovjek to sluša, kao posve mirni kameni svat, kao spužva na koju polako pada kiša. Inspiracija definitivno nije stvar »izbora«, a kamoli racionalne odluke. Poslije se pjesma mijenja, uređuje, kao recimo u prevođenju, ali uvijek postoji ta »prva ruka«. Koja je samo primanje signala. Samo upijanje.


U zbirci su i Marko Pogačar, i Monika Herceg, i Danijel Dragojević, i Evelina Rudan i Krešimir Bagić, navodima iz njihovih pjesama, Slamnig u naslovu jedne, Milena Benini u posveti, Olja i Saška (misli se na Olju Savičević Ivančević i njezin heteronim) opet i u naslovu i u tekstu o dvojništvu… Jesu li to i svojevrsne lektirne upute? Što vam znače ovi pjesnici?


– Nedavno sam objavila knjigu o stilu u umjetnosti, znanstvenu, pa samo zahvaljujući njoj mogu bar pokušati odgovoriti na ovo pitanje: sugovornici u književnom tekstu nisu nužno ona imena koja su nam najdraža, nego ona koja imaju visoki koeficijent dijalogičnosti. To su obično jaki glasovi osporavanja, promišljanja pravila igre, osporavanja postojećih konvencija. U tu grupu sigurno spadaju u mom slučaju Dragojević, Pogačar, Bagić, Herceg. Ali visoku dijalogičnost mogu postići i glasovi s kojima stvaramo dramski element »zajedničkog stola«, dijeljenja bitaka. Ovdje su to Slamnig, Rudan, Savičević Ivančević, Benini. U oba slučaja, nešto se duboko raspravlja, zato su unutra pjesnici koje navodite. Ja ih konkretno imenujem jer im na taj način iskazujem i respekt. Mnogi skrivaju taj svoj unutarnji dijaloški zbor. U ovoj zbirci on se uspostavlja i na okosnici same teme: odnosa prema zlu. Svi uključeni pjesnici misle o zlu i samostalno i zajedno sa mnom.


Klub poezije


Zašto je važna priča o Louisi May Alcott, koju donosi jedna vaša narativna pjesma?


– Kad je književnost u pitanju, posebno kad je pišu žene, još uvijek ima puno gejtkipera ili »čuvara ulaza« koji unaprijed znaju da će tekst biti »malo lošiji« ako ne dolazi iz pera muškog autora. Alcott je danas klasik, ali u vrijeme kad je napisala »Male žene«, bila je predmet uredničkog ismijavanja. Njezina odluka da izdrži i porugu i prezir učenih ljudi svog vremena i ustraje u tome da bude pisac zbilja je otvorila vrata mnogim suvremenim autoricama. Kad dan danas uđete u sveučilišnu učionicu i obratite se grupi studenata, gotovo je sigurno da će »dozvolu da imaju svoje mišljenje« prva tri mjeseca imati samo osobe muškog roda i da će djevojkama u učionici trebati puno podrške da se usude istupiti kao samostalni glasovi. To nam govori da feminističke bitke nisu dobivene. I jako mi je zanimljivo kako se LGBTQ+ scena osnažila u borbi za svoja prava (svaka im čast), a tolike žene i dalje šute. Kao što i Društvo pisaca 2022. godine šuti o tome da obavezni lektirni naslovni za maturu iz hrvatskog jezika ni ove godine ne uključuju nijednu ženu.


Na Akademiji na kojoj predajete vodite i jedan pjesnički projekt. Kako mladi s kojima ste u kontaktu reagiraju na poeziju i kako, malo šire od ovoga prethodnog pitanja, vidite budućnost poezije ili poeziju u budućnosti?


– Klub poezije pod nazivom »Drugi Lipnja Tritisućite« osnovali smo kolega glumac Ivan Jurković i ja, želeći da postoji mjesto neke kontinuirane budućnosti u kojem će svi zainteresirani studenti i profesori Akademije dramske umjetnosti (filmaši, fotografi, glumice, dramaturginje, montažeri, kazališne redateljice itd.) govoriti što je kome poesis, u doslovnom smislu te grčke riječi: stvaranje. To znači da razgovaramo o poeziji filma, poeziji proze, poeziji kazališnih izvedbi i puno o samim stihovima. Često imamo gošće i goste pjesnike (Miroslav Kirin, Ana Brnardić i Jelena Miholjević samo su neki od njih). Mogu vam reći da ni profesionalci ni amateri stvaralaštva ne govore lako o svom radu. Već i samo čitanje poezije je neobična stvar, jer naš neposredni odgovor na pjesmu često bude zamišljena šutnja, a ne živi razgovor. Ali onda se polako otvaraju prostori glasnog razmišljanja, kao da se »diže magla« i bolje vide koordinate susreta. Za razliku od uobičajenih pjesničkih večeri, gdje se uglavnom naglas govori poezija (red čitanja, red pljeskanja), ovdje je fora u tome da o stvaranju pričamo iznutra, iz svog iskustva oblikovanja umjetničkog djela, pa i iz prepreka koje idu uz to. Internistički pričamo. Kao kod doktora: preslušavamo pluća. Rekla bih da to spada u najteže i najdraže mi stvari koje radim na Akademiji. Mislila sam da će to biti lagano: svatko će donijeti nešto svoje i usporedit ćemo bilješke. Ispalo je da čak ni profesionalni umjetnici ne govore »spremno« o svojim procesima. I to mi se baš u tom formatu internističkog kluba jako sviđa. Svi zajedno učimo govoriti i svoje i tuđe jezike – i to bez »zaštitne mreže« nekog ideologijskog i estetičkog zajedničkog programa. Jedino što želimo je puno, puno budućnosti u kojoj ljudi prihvaćaju da umjetnost nije luksuz, nego nasušna potreba.