Roman je također i pametan te na trenutke urnebesno duhovit i montipajtonovski pomjeren što je, pak, zasluga ne samo Svirčevih literarnih sposobnosti, već i naše sulude stvarnosti
povezane vijesti
ZAGREB – »Sve je žicanje i korupcija«, kaže jedna od kumica koje prodaju na placu zagrebačkog Dolca, prisluškujući razgovor autora ovog romana s književnim kritičarom Zdravkom Zimom. Riječi te priproste kumice direktno određuju temu ovog djela, a odabir riječi koje izgovara baš ta »mudra seljanka« u skladu su s otkačenošću romana »Moj život s Milanom«, djela koje će mnoge nasmijati, a bit će i onih koje će jako naljutiti. Milan iz naslova je pokojni, svima znani zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, a Pavle Svirac pravim je imenom Željko Špoljar, hrvatski književnik koji iza sebe – pod jednim ili drugim imenom – ima već niz objavljenih vrlo zanimljivih knjiga. »Moj život s Milanom« uklapa se u tu odrednicu i nedvojbeno će ga mnogi zamijetiti.
Brak s Vedranom Rudan
Središnja priča romana temelji se na strahu Branka Slivca da će mu, nakon smrti gradonačelnika Bandića, one, kako ih naziva »komunjare iz Možemo!«, konfiscirati gradski stan koji mu je negdje u Dubravi kao »zaslužnom piscu Zagreba« darovao Bandić. Istina, stan je dobio – zna on to dobro – samo zato što je napisao pjesmu o Bandićevom psu Rudiju, ali i to je nešto, jer ima onih koji ni to nisu napravili! Da mu se ne bi dogodila katastrofa gubitka stana nužnog njemu kao književniku, Slivac kreće u brojne aktivnosti »žicanja i korupcije« ne bi li uspio stan zadržati u svom vlasništvu. A to znači da mora spletkariti, ulizivati se, ogovarati, kritizirati ili hvaliti (ovisno o tome tko je u pitanju), odnosno razgovarati s bezbroj ljudi koji mu mogu pomoći.
Pritom Slivac ne izmišlja likove, već nam nudi paletu stvarnih osoba pa tako stranicama ovog romana defiliraju, primjerice, Dario Juričan (on mu je smrtni neprijatelj i stalno ga želi istjerati iz stana!), Berislav Jelinić, Zdravko Zima, Joža Manolić, Milana Vuković Runjić, Milan Ljuština, Pavle Kalinić, Natalija Prica, Sandra Perković, aktualni ministar Filipović…
Svi se oni javljaju u različitim epizodama i trenucima, pri čemu su neke od tih scena upravo urnebesne. Primjerice, trenutak kad je »okupio« na cijepljenju protiv korone Viktora Žmegača, Igora Mandića, Ivana Aralicu, Jimmyja Stanića, Terezu Kesoviju i Ćiru Blaževića. Ili kad se u grmlju pred Bad Blue Boysima sakriva sa Zdravkom Mamićem! Ili kad ide na proslavu Oluje u Kninu s koje ga potjera vlastiti otac, ili kad ide na Brijune da bi vidio predstavu »Nosorog« Kazališta Ulysses…
Izlet u Pariz
Roman nudi i priču u priči. Naime, knjiga počinje opisom višednevnog zajedničkog izleta u Pariz u kojem uz autora sudjeluje i književni kritičar Tomislav Čadež. Svirca je nakladnik poslao na sedam dana u Grad Svjetlosti kako bi na temelju tih iskustava – napisao roman. Svirac zaista kreće u tu avanturu. I to uz pomoć Victora Hugoa koji ga u obliku utvare progoni za tog boravka u Parizu pa Slivac počinje pisati triler koji kombinira s čuvenim Hugoovim »Jadnicima«. |
Uhljebi s nepoderivim ugovorima
Ipak, vrhunac je kad stupa u brak s Vedranom Rudan (inače, s njom osjeća najviše »poetsko srodstvo«) koju odlučuje oženiti samo zato jer ona ima dosta nekretnina. No plan mu ne uspije jer ga Vedrana ismije i pokaže kako je sve bila njezina lukava igra! Eto ti, Slivče!
Naravno, na posljednjoj stranici knjige (ne na prvoj, što je uobičajeno) piše ono čuveno »Ovo djelo je plod fikcije. Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna«. Baš. No, dobro, ljutiti se previše nitko ne bi trebao jer roman zaista jest duhovit i prvenstvena mu je namjera ismijati koliko je to god moguće hrvatsku stvarnost. Kritičke oštrice, ponajprije ironično-sarkastičnog karaktera, usmjerene su prema svima i svemu, što je i logično s obzirom na ovaj hrvatski ne kazališni, već stvarni teatar apsurda koji je oslikan kroz brojne epizode ili direktno iznošenje kritike. Tako, primjerice, govoreći o ogromnom broju uposlenih u zagrebačkoj gradskoj upravi, Svirac kaže: »Bandić im je svima napravio nepoderive radne ugovore. Ako im tko pokuša dati otkaz, oni će se odmah tužiti na sudu. Nova vlast morala bi im plaćati odštete. A tih uhljeba s nepoderivim ugovorima ima toliko da bi nova gradska uprava odmah bankrotirala«, kaže Svirac.
Nedvojbeno, »Moj život s Milanom« je sarkastičan, direktan i provokativan roman, također i pametan te na trenutke urnebesno duhovit i montipajtonovski pomjeren što je, pak, zasluga ne samo Svirčevih literarnih sposobnosti i nadarenosti, već i naše sulude stvarnosti koja mu tijekom svakog dana daje itekako puno materijala za »krojenje« knjige kojoj nisu strani ni elementi farse i groteske i koja, možda, nudi i jedan od najpametnijih načina na koji treba prihvaćati ovu bedastoćama impregniranu našu stvarnost. Jednostavno, treba se smijati, smijati, smijati – sebi i drugima. Svima.
