Potraga za značenjem

Kritičko propitivanje značenja i smisla identiteta: Jaroslav Pecnik piše o novoj knjizi Nikole Petkovića

Jaroslav Pecnik



Naš ugledni književnik Nikola Petković, višegodišnji predsjednik HDP-a i profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci na odsjecima za filozofiju i kulturologiju, nedavno je i u izdanju agilne zagrebačke nakladničke kuće »Disput« objavio knjigu naslovljenu »O čemu govorimo kada govorimo o identitetu?«.


Već sama obrada naslovnice knjige (nalik kakvoj školskoj početnici, to jest osnovnoškolskom priručniku) upućuje da autor pokušava u jednom ležernijem tonu progovoriti o složenim fenomenima identiteta, to jest da mu je želja da to istodobno bude »ozbiljno« znanstveno djelo u kojem se zadana tema kritički propituje s različitih motrišta (a tomu u prilog govori i zahtjevan stil pisanja, način iskazivanja stavova, kao i teorijska aparatura i citirana literatura), ali i provokativno, aktualno štivo, čak angažiran tekst koji brojnim paralelama, prije svega s realijama naše političke, kulturne i ine zbilje, te intervencijama koje nas suočavaju sa svijetom i društvom u kojem živimo, želi na jednostavniji i lakši način uvesti u problematiku s kojom se autor očito duboko saživio i koju evidentno (pre)poznaje u svekolikoj njenoj širini i dubini.


Traganje za (be)smislom


Na neki način, ovaj bi se Petkovićev tekst mogao proustovski podnasloviti kao traganje za (be)smislom i značenjima pojma, to jest sadržaja, opsega i dosega identiteta, tako da se ovo djelo naslanja na njegovu ranije objavljenu knjigu »Identitet i granica« iz 2010. godine. Knjiga koju predstavljam ima širi filozofijski okvir istraživanja i u narativu o fenomenu identiteta u sebi sažima cijeli niz »pratećih«, ne manje važnih komponenti. Ujedno, to je i efektni kulturološki ekskurs koji se koketirajući s književnošću i sociologijom, praksom identiteta bavi kao znanstvenom poviješću, te se susreće s psihologijom i drugim disciplinama, jer ta famozna riječ »identitet« obuhvaća gotovo sve i upravo je stoga teško dokučiva, izmiče preciznom formuliranju, brani se od bilo kakvih stezanja i rastezanja, odnosno uklapanja u definicije; to je svojevrstan labirint koji mami svojom tajanstvenošću sadržaja, naizgled se čini jednostavnim i lako shvatljivim, ali jednom kada se u njega uđe, čovjek se brzo izgubi i zaluta.




Nikola Petković je kao intelektualac od formata bio svjestan svih tih opasnosti, ali hrabro se upustio u avanturu traženja i tumačenja identiteta, ne bi li ga identificirao u prostoru i vremenu, dobro znajući kako je i koliko je »fenomenologija viška identiteta« protočna, odnosno, čim se iskorači u novu, recimo et(n)ičku sferu, kao onu na koju primarno pomislimo kada se referiramo o identitetima, otvaraju se nova polja nepoznatog, a da bi se poput


Argonauta dokopao obala Kolhide, Petković je bio spreman izložiti se svim nedaćama i posljedicama takvog poduhvata. Aplicirajući teorijske pretpostavke za »čitanje« identiteta, oslonio se na radove Alexandera Maxwella, Rogersa Brubakera i Frederica Coopera, zatima na Caroll Rovane, Davida Hollingera, Johna Rawlsa, i ono što se meni čini najinteresantnijim, na koncept socijalnog identiteta Amartyja Sena i filozofiju identiteta Akella Bilgramija (profesora na Sveučilištu Columbia s kojim je autor surađivao u realizaciji određenih projekata).
Bilgramijevu filozofsku misao Petković je adoptirao, poslužila mu je kao misao vodilja pri definiranju fenomena identiteta, ali uvijek je svjestan da sve što se o tom pojmu kaže, treba uzeti cum grano salis, naprosto stoga jer je ta »ideja« nalik živom pijesku; ono što nam se činilo dominantnim, brzo se pokaže kao efemerno, a misao, koliko god se trudili obuhvatiti je teorijskom pedantnošću, uvijek izmiče punom razumijevanju. I tako nalik poznatoj priči o Ahilu i kornjači, veliki grčki ratnik nikad ne sustiže kornjaču; neprestano joj puše za vratom, ali budući da ona uvijek učini korak više, to što nam se činilo samorazumljivim, odjednom postaje problematično.



Demon identiteta


Identitet je svojevrsno poviješću »razbaštinjeno nasljeđe« svjetske kulture, (ne)poželjno dijete naše civilizacije, to je svojevrsna strukturalna kakofonija glasova/zvukova/simbola koji nas u najvećoj mjeri (pred)određuju, a čega bi se rado riješili. Međutim, ako (s)misao identiteta posvema odbacimo griješimo, jednako tako griješimo ako ga i u cijelosti usvojimo. Elaborirajući takozvani srednjoeuropski identitet, veliki mađarski književnik György Konrad, na samo njemu svojstven ironijski način, progovorio je i o tzv. mađarskom identitetu i tako na specifičan način »ispjevao« i requiem, ali i zdravicu in vino veritas, ovom fenomenu, ukazujući zašto nas i kako nas uništava, ali i strasno uzbuđuje


Petković upravo pokušava na sličan način razlučiti zašto nas »demon identiteta« opsjeda, kako mu se suprotstaviti, kako ga pripitomiti i stoga mi se čini kako je doza ležernosti s kojom piše i istražuje ovaj fenomen, posvema odgovarajuća zadanoj temi, a da pri tomu ne umanjuje snagu znanstvenog diskursa. Petković se već ranije bavio ovom temom, ali dvostruki standardi koji se na nacionalističkim razinama uporno primjenjuju su mu dozlogrdili i odlučio se šire pozabaviti ovom problematikom i tomu stati na kraj. Po mom skromnom sudu, u tomu je u potpunosti uspio; složenu je temu približio svakome tko se želi detaljnije upoznati »o čemu mi to govorimo kada govorimo o identitetu?«.


Sama riječ identitet (lat. identitas = istovjetnost), osjećaj je koji osobi omogućava da sebe samu doživljava kao posebnu i neovisnu ličnost, svjesnu svog tjelesnog stanja, seksualne zrelosti, kao i drugih ljudi i društva u cjelini, te vlastitog odnosa prema tim ljudima i takvom društvu.


Ovako shvaćen, identitet ima četiri osnovne dimenzije: humanost i osjećaj pripadnosti ljudskom rodu, seksualnost, odnosno osjećaj muškosti i ženskosti (kao i spolnosti, ali i rodnosti), individualnost tj. razlikovanje sebe od drugih kao posebnog i jedinstvenog bića, i na kraju, ali ne manje važno, stalnost svijesti da je u suštini uvijek ista osoba. Ličnost koja je uspješno ostvarila svoj identitet ima osjećaj unutrašnjeg jedinstva i cjelovitosti, tj. osjećaj zadovoljstva sobom i svojim radom. Osjeća se sigurno u udobnosti boravka »u vlastitoj koži«, može realno sagledati što jest, što drugi misle da ona jest, što se od nje očekuje i što ona stvarno može biti/(u)činiti. U širem smislu riječi, osjećaj identiteta omogućava nam da budemo ustrajni i sigurni u svojim opredjeljenjima i spoznajama, da znamo kamo i čemu stremimo, te kako posredovanjem identitetnosti postajemo od bića po sebi, biće za sebe. Međutim, kada naiđemo na prepreke u ostvarivanju identiteta i njegova funkcioniranja, javljaju se različiti vidovi kriza i dolazi do konfuzije identiteta (pojam koji je uveo Erik Erikson), a sve je to praćeno dubokim i stresnim oblicima straha i anksioznosti. Ova pozicija, čini mi se, privlači posebnu pozornost dr. Petkovića, ali puka psihologijska ili psihijatrijsko-patološka dimenzija urušavanja identiteta služi samo kao poticaj za promišljeno koncipiranje knjige koja je, bez sumnje, doprinos znanosti i filozofiji naše kulture.


Ideja slobode


Petković je svjestan kako je kriza identiteta izvor ozbiljnih psiholoških smetnji u sazrijevanju i razvoju osobe (patologijom postaje tek kada se kriza produbi) i upravo ovim »stezanjem i rastezanjem« fenomenologije identiteta, kada pojedinac, grupa ili zajednica nisu u stanju integrirati raznovrsne identifikacije, dolazi do »osiromašenja identiteta« i autor je nastojao proniknuti u uzroke, razloge, putove tih procesa.


U »The Oxford Dictionary of Philosophy« (u redakciji Simona Blackburna) kaže se kako u logici (a to je i Petkovićeva ishodišna pozicija) identitet može biti predstavljen (i) kao primitivni, posredovni izraz, odnosno može biti definiran kroz »neraspoznatljivost identičnosti«. Stoga je D. Davidson bio uvjeren kako ne postoji a priori razlog za očekivanje da je to istina, jer bi (po teoriji identiteta tip-top) uslijedilo da je svaki mentalni događaj identičan s nekim fizičkim događajem, a ova Petkovićeva studija nastoji pokazati zašto, »kada se netko zapita što identitet jest i što znači«, izravan odgovor u pravilu izostaje. Na početku svoje knjige Petković piše: »Osim što nastoji pokazati da se radi o površnom, neodgovornom i praznom konsenzusu, ova studija nastoji jasno reći što je »identitet«, koje su njegove granice i kada se, govoreći »identitet« zapravo misli na nešto na njega nalik. Nešto poput identifikacije, lojalnosti, solidarnosti, afilijacije…Ona još želi reći i potkrijepiti da kad god, primjerice u kulturi i politici govorimo o »identitetu«, mi zapravo govorimo o nečem drugom«.


Dakle, identitet zapravo ne postoji u onim oblicima i manifestacijama koje uobičajeno pretpostavljaju politički i kulturološki stereotipi; uostalom, brojni autori upozoravaju: kada primjerice govorimo o nacionalnom identitetu, moramo biti svjesni kako nema »dobrog nacionalizma«, a koji se u našoj ne tako davnoj prošlosti (koja u nama još uvijek intenzivno živi) opravdavao pojmom tzv. obrambenog nacionalizma, što je zapravo pojam nalik »drvenom željezu«. Stoga ne čudi kako smo s raznih strana mogli čuti različite bedastoće: sjetimo se samo glasovite izjave Milana Vukovića kako se u obrambenom ratu ne mogu počiniti ratni zločini.


U svojoj studiji Petković je konceptu socijalnog identiteta i promišljanjima indijskog ekonomista i filozofa Amartyja Sena poklonio veliku pozornost; istina, ovaj dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju (1998.), prvenstveno se bavio gospodarskim i društvenim problemima, ali posvema je izvjesno da je iz njegovih najznačajnijih ekonomskih djela (»On Economic Inequality«, 1973.; »Poverty and Famines«, 1982.; »On Ethic and Economics«, 1987. i »Rationality and Freedom«, 2002.) mnogo toga ugrađeno u knjigu napisanu 2006. naslovljenu »Identity and Violence«, kojom se istražujući fenomene identiteta dr. Petković (po)služio. Senova »evaluator relative theory« općenito se smatra jednom od najznačajnijih verzija tzv. konzekvencionalizma u kojoj autor utilitaristima prigovara kako se koriste vrijednostima, ali prvenstveno na instrumentalan način, te samim time nisu u stanju akceptirati »unutarnju vrijednost slobode«, pri čemu je razlikovao dva tipa slobode: well-being freedom i agency freedom, a ovu potonju nismo u stanju osmisliti ukoliko u obzir i razmatranje nismo uzeli ciljeve i obveze (odgovornosti) u širem značenju tzv. osobne koncepcije dobra.


Ideja slobode »posjeduje« unutarnji pluralitet, tako da razlikujemo dva osnovna elementa slobode koje Sen naziva (efektivna) moć i (proceduralna) kontrola, ali naglašava kako nije zanemariva niti vrijednost pravednosti bez koje osoba teško može na relevantan način »izabrati svoj način života«. I upravo na toj se točci Sen sudara s Rawlsom i njegovom teorijom slobode, o čemu je Petković tako instruktivno pisao kada govorimo o »partikularnim načelima pravednosti«. Po Senu, tzv. pozicija »agent-relative« omogućava konzekvencionalizmu izbjegavanje mnoštva problema o kojima su pisali njegovi kritičari; sloboda je u konačnici konstituirana elementima pravednosti. Međutim, dr. Petkovića prvenstveno interesira razumijevanje Senova koncepta socijalnog identiteta koji nije ništa drugo do aktivna svijest o Drugome. Ona predstavlja osnovnu odrednicu našeg modela razmišljanja; to je oblik individualne i kolektivne svijesti, koja bez svijesti o onom Drugom, zapravo ništa ne znači. Bez te aktivne svijesti »oslobođeni« smo etičnosti i moralnosti, a samim time niti možemo na pravi način razumjeti svijet oko sebe, ali i u nama samima.


Socijalni identitet


Ono što je posebno privlačno u Petkovićevom pismu su fusnote u kojima »aktualizira« i prispodobljuje teorijske modele na konkretnu društvenu praksu. Primjerice, referira se na knjigu dr. Antuna Vujića »Hrvatska i ljevica«, slažući se s njegovom tezom kako je u nas, u RH, ono etničko i nacionalno »progutalo« ono socijalno, a kada govori o propustima SDP-a (koji već duže vremena proživljava krizu identiteta), najveći grijeh vidi u tomu što je popustio liberalizmu i dozvolio mu da zauzme središnje mjesto i u njegovom programskom djelovanju (čovjek je potrošna roba), zanemarujući tako suštinske oznake socijaldemokracije. A, istodobno, pravo je pitanje, koje se tiče našeg identiteta: zašto smo tako radikalno odbacili nasljeđe bivšeg sustava, krenuli iz početka, od stoljeća sedmog, čime smo zapravo u ime povijesnog, imaginarnog kontinuiteta prekinuli kontakt s realnošću, nimalo ne mareći za logički galimatijas koji smo pritom proizveli.
Petković se pita: »Zar je baš sve iz sustava samoupravnog socijalizma bilo loše, pogrešno, ili su se i dobre stvari (a bilo ih je, nesporno) odbacivale iz čisto ideoloških razloga«. Sen tvrdi kako čovjek kao biće zajednice svoj identitet dijeli s drugima, pri čemu, naglašava Petković, ukazuje na nekoliko važnih pitanja: je li koncept socijalnog identiteta ispražnjen od sadržaja kada govorimo o normalnom ponašanju i je li se pojedinac pri odabiru što činiti, identificirao s bilo kim drugim? Fenomen socijalnog identiteta primarno se odnosi na identifikaciju sa sviješću o Drugome, bez koje u vrijeme velikih globalnih izazova (klimatske promjene, nestašice hrane i vode, epidemije, terorizam…) jednostavno nismo u stanju naš model razmišljanja staviti u funkciju otpora i bitnih promjena koje se tiču našeg opstanka kao ljudske rase.


Utoliko je socijalni identitet, piše Petković, istodobno aktivna svijest o sebi kao individui, ali i kao biću zajednice, tj. uloga socijalnog identiteta je »delineacijska«, što znači da se time ne samo osvaja, već i stvara prostor odabira i promišljanja. Ali, to ne biva jednom zauvijek, samim time niti su naši identiteti konačni i važno je naglasiti, o čemu je inspirativno pisao Sen, kako postoje granice onoga što biramo, mogućnosti izbora nisu neograničene. Opasnost nam prijeti ako se odlučimo odreći izbora, jer se time odričemo i mogućnosti uporabe razuma; nekritički prihvaćamo tradiciju, bez obzira koliko ona bila »više ili manje kvalitetna«. Odustajanje od izbora, oblik je odustajanja od slobode i tu se Petković slaže sa Senom da nema formule za identitet, treba ga istražiti, razumjeti i učiniti funkcionalnim, ali ukoliko pristanemo da se svi naši identiteti podvedu pod jedan zajednički (recimo nacionalni), tada podliježemo tzv. et(n)ičkom i epistemološkom separatizmu koji se u praksi manifestirao kao (neo)kolonijalizam, imperijalizam, ekspanzionizam i slično.


Gledište »prvog lica«


U završnom poglavlju, u kojem se bavio filozofijom identiteta Akeela Bilgramija, dr. Petković nam pregnantno obrazlaže »o čemu se radi kada govorimo o identitetu«. Za Bilgramija radna definicija identiteta glasi: to su »politički relevantne i snažno podržavane želje koje njihov posjednik reflektivno podržava i potvrđuje; primjerice, za marksiste identitet pojedinca je predodređen ulogom u ekonomskoj formaciji«, dakle klasno. Njegov koncept »fenomenologije viška identiteta« Petkoviću je iznimno važan, jer se može tumačiti i kao manifestacija funkcionalnih problema što i za sobom povlači sadržaj identiteta. Posebice pri demontiranju mitova (starih, ali i novoformiranih) koji se pri tomu neminovno rađaju. Tako na »fenomenologiju viška identiteta« gleda kao na iracionalnu tendenciju u životu kulture i zajednice i Petković zaključuje kako je važnost točke gledišta »prvog lica« za individualnu i kolektivnu samokreaciju presudna i svojevrsna je obrana od perspektive tzv. trećeg lica, jer »dokle god se o sebi ne možeš izjasniti s pozicije prvog lica…do tada o sebi kao subjektu nositelja radnje ne možeš (ni) misliti«.


Upravo stoga je, piše Petković: »Točka gledišta prvog lica od neprocjenjive važnosti za sve nas. Jedino ona može osigurati prostor introspekcije u kojemu će se artikulirati agens bilo koje potrage za identitetom. Jedino točka gledišta prvog lica može osvijetliti naša lica, a time i lice našeg prezenta. Samo točka gledišta prvog lica može rekuperirati nagrizeni subjekt »Druge Europe« i ponuditi modele za autentično samorazumijevanje…za konstrukciju novog subjekta koji, po obliku i sadržaju, po načinu poimanja svijeta i radnji u svijetu, neće biti reaktivan«.


Svojom novom knjigom dr. Petković je pokušao u naš javni (ne samo akademski) prostor instalirati temu koja nas (pre)dugo opterećuje, ali koja nije samo karakteristična za ove »naše« prostore; to je globalni fenomen koji se sve više otima kontroli. Sučeljavajući razne »identitetske prakse« pokazao nam je u čemu vidi problem i gdje se nazire rješenje. Identitet je fluid, ali ako ga se prati i propituje, ono pozitivno u njemu, u bitnome će nadvladati ono negativno i to onda može biti priča sa sretnim završetkom. Nalik završnoj sceni čuvenog filma »Casablanca« gdje se nagovještava početak jednog velikog prijateljstva između dviju tako sličnih, a tako različitih osoba/identiteta. Ali, čuvajmo se svake banalnosti, ipak se radi o prevažnim temama.