Biblija hodača

Knjiga poznatog francuskog filozofa Frédérica Grosa pravi je mali biser razmišljanja o hodanju

Marinko Krmpotić

Riječ je o odi hodanju, knjizi koja govori o ogromnoj koristi od te fizičke aktivnosti za dušu i tijelo, djelu koje na dojmljiv način spaja fizičku i umnu aktivnost predstavljajući hodanje kao čin fizičke aktivnosti koji, ako mu se pravilno pristupi, dovodi do pozitivne usredotočenosti na samoga sebe



Postoje knjige koje na čitatelja djeluju poput zanimljivog razgovora s izuzetno pametnim čovjekom, koji puno zna i priča tako da ga je užitak slušati. »Filozofija hodanja« (Marcher, Une Philosophie) francuskog filozofa Frédérica Grosa upravo je takva, pa nije neobično što je u međuvremenu postala svojevrsna Biblija hodača.


Riječ je o odi hodanju, knjizi koja govori o ogromnoj koristi od te fizičke aktivnosti za dušu i tijelo, djelu koje na dojmljiv način spaja fizičku i umnu aktivnost predstavljajući hodanje kao čin fizičke aktivnosti koji, ako mu se pravilno pristupi, dovodi do pozitivne usredotočenosti na samoga sebe i svoje misli iz čega se mogu, kroz proces razmišljanja, analiziranja i bistrenja, itekako roditi nove inovativne ideje – od znanstvenih i tehničkih pa do filozofskih i umjetničkih. Naravno, Grosa kao čovjeka kojemu je filozofija poziv, najviše zanima to, kao i tome blisko područje književnosti pa nam kroz svoj 160 stranica opsežan rad predstavlja i nekolicinu književnika i filozofa kojima je hodanje bilo način života i služilo kao inspiracija za osmišljavanje filozofskih stavova, odnosno literarnih djela, ili barem nekog njihova dijela. Pritom se autor potrudio obraditi posebno one dijelove njihova života vezane za hodanja i putovanja, ponudivši čitatelju vrlo zanimljive – mnogima i nepoznate – podatke o nekima od velikane svjetske književnosti i filozofske misli.


Književnici i filozofi


»Ja sam samo pješak, ništa više.«, čuvena je rečenica francuskog književnika Arthura Rimbauda koji je prvi put od kuće, vođen nezajažljivom željom za kretanjem, pobjegao u šesnaestoj godini obilazeći pješke najrazličitije dijelove Francuske, Belgije, Italije te čak i Afrike, a skončao je amputiranog desnog koljena koje više nije moglo izdržati tolika kretanja! Uz njega predstavljeni su, također iznimno zanimljivim pričama, i kultni njemački filozofi Friedrich Nietzsche i Immanuel Kant, francuski književnici Jean-Jacques Rousseau, američki romantičar Henry David Thoreau i engleski William Wordsworth, grčki filozofi hodači (stoici, cinici, epikurejci) te čuveni mirotvorac i državnik Mahatma Gandhi koji je hodanje pretvorio u politički oblik borbe organizirajući i održavajući čuvene višednevne mirne prosvjedne marševe kojima je skretao pažnju na nepravde koje se nanose indijskom narodu te stekao naziv »hodočasnika u potrazi za istinom«, kako ga je nazvao njegov politički sljedbenik i nasljednik, indijski premijer Nehru.




Svakog od njih Gros analizira sa stajališta njegove sklonosti prema hodanju pa saznajemo, primjerice, kako je Nietzsche iznad svega volio alpske krajolike i vrlo zahtjevne i strme planinarske staze, njegov sunarodnjak Kant nije bio toliko avanturistički raspoložen ali je doslovce svakog dana, bez obzira na vremenske prilike, šetao sat vremena. Thoreau je svaki dan pješačio tri do pet sati, ali je sva ta hodanja provodio u šumovitim predjelima oko jezera Walden, nedaleko od Bostona, gdje je vlastoručno sagradio svoj drveni dom i osamio se, poput – ali samo u jednom dijelu svog života – i Rousseau, koji je u mladosti kao od šale pješice prelazio ture od Annecyja do Torina, od Solothurna do Pariza, od Pariza do Lyona… »Nikad nisam toliko mislio, toliko postojao, toliko živio, toliko bio ja, ako smijem tako reći, koliko onda kad sam putovao sam, i pješice (…) Raspolažem kao gospodar cijelom prirodom; moje se srce zaustavlja sad na ovome sad na onome, ujedinjuje se i poistovjećuje s onim predmetima koji mi gode, okružuje se dražesnim slikama, opaja se prekrasnim osjećajima.«, piše Rousseau u četvrtoj knjizi svojih »Ispovijesti«.


Hodočašća


Našlo se u Grosovim razmišljanjima i promišljanjima i mjesta za analize hodočašća (Rim, Jeruzalem, Meka, Santiago de Compostela…) kao posebnom dijelu filozofije hodanja, govori se o načinima na koje je najbolje hodati pri čemu, primjerice, Gros preferira hodanje kao individualni čin u kojem je najbolje biti sam (iako, kaže, nikada nisi sam, jer je s tobom priroda i tvoje misli), inzistira na hodanju koje ritmom odgovara osobi, ali nikako brzom hodanju i žurbi koja ubija uživanje i proces razmišljanja, smatra kako je jedino pravo hodanje ono u prirodi, a ne u gradu…«Razmišljamo hodajući, hodajmo razmišljajući«, poručuje Gros jer su baš to »dvije najprirodnije ljudske aktivnosti«.


Iako se na trenutak može činiti da Grosovi savjeti o hodanju/razmišljanju nude eskapistički odnos prema svijetu i životu, u svojoj su srži njegove poruke vezane za istraživanje vlastite osobnosti, otkrivanje onog baš mog ja te, ustvari, ulaženje u vlastiti duhovni svijet preko fizičke aktivnosti. Da je tome tako svjedoče i brojna hodočašća koja su dio svih religija i vjera te, očigledno, i temeljna ljudska potreba koja u Grosovoj analizi nema nikakvu vjersku konontaciju jer je u potpunosti okrenuta baš čovjeku bez obzira koje vjere, nacije, rase ili spola bio.


Jednostavno i razumljivo


Činjenica da je Gros jedan od trenutačno najistaknutijih francuskih i svjetskih filozofa i mislioca ne treba otjerati potencijalne čitatelje. Štivo koje on u ovom svom djelu nudi ne pati od dubokoumnih analiza i ideja teško shvatljivih prosječnom čitatelju. Nema u njemu ni zakučastih i visokoumnih filozofskih rasprava, kao ni filozofskog nerazumljivog rječnika. Naprotiv, sve što je napisano učinjeno je na vrlo jednostavan i razumljiv način (knjigu su prevele Mirjana Brabec i Vladimira Mirković-Blažević) pa se bez problema čitaju i oni dijelovi koji su u svojoj srži pravi mali eseji prepuni ideja izvedenih iz analiza. Frédéric Gros piše ne samo s puno znanja, načitanosti i intelektualne moći, već i s puno, puno ljubavi i prema hodanju i prema čovjeku i njegovoj biti pa je upravo stoga ova knjiga pravi mali biser razmišljanja, knjiga nakon koje je najbolje izaći van i krenuti – hodati.


O autoru


Frédéric Gros (1965.) jedan je od najpoznatijih francuskih filozofa srednje generacije. Profesor je filozofije na Sveučilištu Pariz XII i na Institutu za političke studije u Parizu. Bavi se poviješću psihijatrije, filozofijom nasilja i kazne te zapadnjačkim poimanjem rata o čemu je napisao nekoliko knjiga i monografija. »Filozofija hodanja« njegova je najpoznatija knjiga, koja je zabilježila velik međunarodni uspjeh.