Nova knjiga

“Kamen, cvijet i amen” Borisa Škifića: Bolna priča o odrastanju na dalmatinskom otoku

Marinko Krmpotić

HENA.COM

HENA.COM

Autor je roman osmislio kao trodijelnu cjelinu s kratkim uvodom »Poglavlje izvan okvira«, da bi potom u kratkom prvom i trećem dijelu progovorio iz perspektive sadašnjosti, a najopsežniji drugi dio vezan je uz prisjećanje na djetinjstvo



ZAGREB – Postoje u sjajnom romanu »Kamen, cvijet i amen« Borisa Škifića brojne poveznice s, primjerice, čuvenim talijanskim filmskim neorealizmom. No, dok se kod talijanskih prvaka tog pravca (De Sica, Fellini, Visconti te kasniji nastavljači kao Bertolucci) u njihovim divnim filmovima (»Kradljivci bicikla«, »Čistači cipela«, »Paisa«, »Dvadeseto stoljeće«…) često probija nostalgija i nježnost, pa čak i dašak romantike, kod Škifića je to sve jako sakriveno (nije da ne postoji, ali…) i njegova je priča o odrastanju skupine dječaka i djevojčica na nekom dalmatinskom otoku tamo negdje osamdesetih godina prošlog stoljeća brutalna, žestoka, pesimistična i bolna. A ništa bolja nije ni stvarnost iz koje nam, vraćajući se u djetinjstvo, o prošlosti pripovijeda glavni junak Andrija Bandit Ribar, jedan od članova Bande velikih pušača, skupine dječaka i djevojčica osnovnoškolskog uzrasta koja prkoseći siromaštvu i uskogrudnosti sredine u kojoj odrasta, potajice osniva spomenutu »bandu« kojoj smisao postaje na javnim mjestima ili od svojih roditelja ukrasti cigarete te potom uživati u pušenju na sakrivenim mjestima, buneći se tim postupcima protiv nametnutih strogih pravila patrijarhalnog i rigidno vjerskog načina života ljudi na tom otoku.


Banda velikih pušača


Naravno, kroz te krađe i njihova druženja uz cigaretu, na plaži, u školi ili nekom drugom kutku tog zaboravljenog otoka ne otkrivaju se samo odnosi među njima, već se prati i bitan dio njihova ranog tinejdžerskog odrastanja, ali – što je još i važnije – život ljudi tog otoka, njihove navike, međusobni odnosi i način života. A ta slika definitivno nije nimalo lijepa. Uskogrudnost te sredine, čak i surovost s primjesama zla čitatelju je prenijeta kroz nekoliko bolnih epizoda vezanih uz tragične likove, mahom žene (nesretna Cvitača, ružna Manda, djevojčica koju siluje kepec..), a i inače je život tih ljudi prepun gladi, patnje, boli, poraza i smrti pri čemu posebno strašno djeluje to da na patnju i bol pojedinaca zbog tragičnih gubitka najmilijih sredina najčešće odgovara brutalnim ismijavanjem i proglašavanjem takvih nesretnica i nesretnika ludima. Nigdje empatije, susjećajnosti, ljudskosti… Nedostatak sposobnosti pružanja, ali i primanja ljubavi pomalo je i šokantan i teško da ga se može opravdati siromaštvom ili teškim uvjetima života na otoku gdje se turizam još nije razvio, a zemlja je škrta i daje jako malo. Upravo stoga oni koji s otoka odu – ne vraćaju se. Ili poginu tamo gdje su krenuli, ili se, poput Maje i Britve, vrate samo da bi prodali starinu i netragom otišli.


U takvim prilikama i uvjetima odrasta Banda velikih pušača koju čine dječaci Amigo, Kenjac, Berto, Britva, Bracek i Andrija te djevojčice Maja, Nina i Filomena. Uz roditelje i ponekog člana rodbine te svećenika, u tim im je godinama bitna jedino njihova poprilično slobodoumna učiteljica Zlata pod čijim utjecajem za himnu svoje »bande« odabiru predivnu Kristoffersonovu »Me and Bobby McGee« (naravno, u izvedbi nenadmašne Janis Joplin) te skaču iz događaja u događaj pri čemu su neki tipični za tu životnu dob (komično pijanstvo u crkvi, tragikomično uprizorenje Isusova uskrsnuća), drugi uobičajeni za prostor i vrijeme gdje žive (ljetna kupanja, prve ljubavi..), a dio ih je i krajnje tragičan (samoubojstvo Andrijinog brata Antuna, silovanje Filomene, ubojstvo silovatelja) te u velikoj mjeri određuje i njihove živote i po odlasku s otoka.


Rane iz djetinjstva




Priču o odrastanju na otoku priča nam Andrija kojeg na početku romana upoznajemo kao nezaposlenog stanovnika nekog dalmatinskog grada. Sa suprugom Matildom i sinčićem koji još nije za školu živi kao podstanar u predgrađu, a povremeno radi kao prodavač srećki na tomboli (!) da bi napokon dobio posao u tvrtki koja se bavi opremanjem i gradnjom plastičnih brodova. Taj posao stabilizira im život i sve je u redu dok jednog dana ne stigne čudni telegram iz Zagreba, telegram nakon kojeg Andrija, usprkos protivljenju supruge i suzama sina, odluči otići u Zagreb i napraviti ono što mora. Taj sudbinski čin je ubojstvo koje će i izvršiti, a naravno da je ono vezano baš uz doba odrastanja, uz dane Bande velikih pušača. Time je Škifić na inteligentan način vezao prošlost i sadašnjost potvrdivši još jednom onu psihološku teoriju kako rane iz djetinjstva moraju svoj odraz, u većoj ili manjoj mjeri, imati i u odrasloj dobi svakog čovjeka koji proživi traume kakve su proživjeli neki od članova Bande velikih pušača.


Autor je roman osmislio kao trodijelnu cjelinu s kratkim uvodom duhovito nazvanim »Poglavlje izvan okvira«, da bi potom u kratkom prvom i trećem dijelu progovorio iz perspektive sadašnjosti Andrije Bandita Ribara, a najopsežniji i stožerni dio knjige, drugi dio, vezan je uz prisjećanje na godine djetinjstva na otoku pri čemu sjećanja ne teku linearno već su motivirana nekom scenom iz stvarnosti. Primjerice, dok on i supruga gledaju film o Janis Joplin, on se vraća u prošlost i sjeća se trenutka kad su za himnu odabrali pjesmu »Me and Bobby McGee«. Isto čini kad sinu kupuje japanke i sjeti se svojih dječjih žutih japanki. Prošlost i sadašnjost obično su odijeljeni različitim fontom slova pri čemu sadašnjost gotovo uvijek ima prednost jer je »okidač« za buđenje sjećanja i povratak u prošlost. Pri tome taj nelinearni način pripovijedanja nimalo ne smeta. Štoviše, pretvara se i u jedan od jakih pripovjedačkih aduta, pogotovo kad je riječ o zbivanjima u sadašnjosti jer čitatelj saznaje da je Andrija počinio zločin, ali ne i kakav te zbog čega. To će se tek polako otkrivati i otkriti na završnim stranicama.


Sjajni opisi prirode


Svakako je vrijedan pažnje i Škifićev odnos prema opisu pejzaža. Uobičajeno je pojam jadranskog otoka vezati uz nešto lijepo, sunčano i mirisno. No, kod Škifića malo je takvih ljepota. Na njegovom otoku uglavnom puše jaka bura ili ništa slabije jugo koje probija do kosti, a sunca i kad ima ono peče tako (»Sunce urla…« kaže na jednom mjestu) jako da ne pruža nikakvo zadovoljstvo. Naprotiv. Očigedno, slike pejzaža u funkciji su mračne strane cijele ove odlične priče pa i najtoplije ljeto ne donosi ljepotu. Jer, piše Škifić: »Ljeti je otok slika užarene okrutnosti u svijesti prepune isparavanja i nepodnošljive vrućine, nepomičnost je u pokretima, u koracima, u svemu. Ništa se ne događa…«


Na svu sreću prevlast brutalnosti i sirovosti ne znači da nema emocija. Dapače, podosta je lirskog u cijelom ovom romanu, od sjajnih opisa prirode pa do opisa likova od kojih oni najbitniji – a to su Andrija i njegova majka – znajući gdje žive ne samo da skrivaju osjećaje, već ih, a sve da bi zaštitili sebe i ne dozvolili okolini da ih proglasi ludima, nastoje zatomiti i što im se rjeđe prepuštati. Tako divan lik Andrijine paćeničke majke sina nakon što odraste i tek se povremeno vraća kući dočeka tek blagim osmijehom i bez puno riječi, a sam Andrija itekako pazi da javno ne pokaže svoje osjećaje, mada u svojim mislima daje puno prostora ljubavi prema voljenoj majci i njezinoj žrtvi, kao i nesretnom bratu Andriji te Maji koju naziva indijanskim imenom Cvijet Koji Hoda. Tako se mora jer takva je sredina u kojoj žive. Surova i škrta s tek ponekim tračkom ljepote i sreće. Ili kako to majstorski govori poetski naslov ovog romana – kamen, cvijet i amen.


O autoru


Boris Škifić rođen je 1957. na otoku Zverincu. Završio je Filozofski fakultet u Zadru. Priče, drame i pjesme objavljivao je u časopisu Matice hrvatske Zadarska smotra i časopisu Fantom slobode. Dosad su mu izašle zbirke priča »Adios amigos« (2013.), »Let leptira« (2008.) i roman »Priča o četiri čempresa« (2003.) i »Pisma iz Vinogradske« (2022.). Živi u Splitu i radi kao gimnazijski profesor hrvatskog jezika.