Dulce Maria Cardoso uložila je godine u pisanje romana »Moje saučešće«, što ga je nedavno došla predstaviti hrvatskoj publici. U prijevodu Nikice Talana, ovaj portugalski suvremeni roman autorice nagrađene prvom Europskom nagradom za književnost 2009. godine, objavljen je u izdanju »Disputa«. Taj višegodišnji rad na romanu Cardoso objašnjava nonšalantnim priznanjem: »Opsjednuta sam jezikom«. Kaže da poštuje muku prevoditelja koji su »Moje suosjećanje« prevodili s portugalskog: u izvorniku, taj zahtjevni, hipnotičko narativni tekst, povremeno slaman na komadiće, na sintagme i stihove, potpuno je izbjegao buduće vrijeme i kondicional, a s obzirom na priču kojom se bavi trebalo je upravo biti jezični virtuoz da se to izvede. 

   – Beskrajno mi je važno pronaći pravi jezik za priču. »Moje suosjećanje« priča je o pamćenju, o sjećanju, a sjećanja su uvjek rascjepkana, varljiva i fragmentirana – zato je u knjizi tako puno okrhnutih komada rečenica i bljeskovitih sintagmi – kaže Cardoso s kojom razgovaramo neposredno nakon njezina dolaska u Zagreb. 

   A priča je, ustvari, jednostavna: u jednoj olujnoj noći, vozačica osobnog automobila doživi prometnu nesreću, auto se prevrne i ona, pritegnuta pojasom, visi naglavačke i gleda kapljicu vode koja također visi i nikako da kapne. Ta je kapljica, kako objašnjava autorica, kristalna kugla u kojoj se na samrti vidi prošlost. 

  Kako ste došli na ideju da u romanu »Moje suosjećanje« sabijete čitav jedan život u maraton blic-epizoda? Što Vam je bila inspiracija?

   – U svim knjigama koje sam dosad napisala uvijek sam prvo odredila glavnu temu od koje je sve krenulo. U »Campo de Sangue« ta glavna tema je usamljenost, htjela sam pisati o tome jer, ako postoji jedna riječ koja opisuje sve nas ljude, onda je to usamljenost. U »Até Nó« htjela sam govoriti o moći. Moj posljednji roman »Povratak« donosi priču koja se preklapa s mojim životom, ali to nije autobiografija, to je priča o gubitku, a to je nešto s čime se svi mogu poistovjetiti, svi smo nešto ili nekoga izgubili, mislim da je to razlog zbog kojeg je »Povratak« tako dobro prihvaćen. A u »Moje saučešće« tema je sjećanje, i to je bilo ishodište od kojeg sam krenula. 

  U službi priče

Činilo mi se, ne znam jesam li u pravu, da je dobar »tajming« za bavljenje sjećanjem vrijeme pred smrt, zato sam svojoj junakinji dala zadatak da pred (moguću, izvjesnu) smrt pogleda unatrag i suoči se s onim što je iza nje, što je njen život. 

  Kritičari koji su se potrudili žanrovski i stilski definirati ovaj tekst, dobro su se namučili; taj divlji unutrašnji monolog pun je poezije i drame, a načinom na koji je pisan pokazali ste da je još uvijek moguće donijeti u književnost nešto sasvim novo.

   – Moja opsesija jezikom držala me uz taj tekst godinama, nisam se trudila pod svaku cijenu biti originalna nego sam ponizno radila u službi priče, htjela sam pronaći jezik koji će priči odgovarati. Razmišljala sam ovako: ako pišem o neizvjesnosti smrti, neću pisati u futuru jer smrt po definiciji krade budućnost, a nisam htjela pisati ni u kondicionalu – jer čitava je ta priča jedno veliko »što ako«. U prijevodima se taj trud ne vidi, ali ja sam bila mirna tek kad sam to izvela. 

  Rekli ste u jednom intervjuu da volite svoje likove i da vam je, kao spisateljici, ta ljubav važna. Ipak, u slučaju Violet, kao da ste namjerno pokušali učiniti junakinju odbojnom.

   – Nikoga od nas nije lako voljeti, zato i imamo ovoliko problema s vezama, dovoljno je pogledati u tuđe živote ili svoje vlastite… ali sve to prikrivamo maskama, naša vanjština naša je mimikrija, dok nas netko zbilja ne upozna, ne zna koliko smo zapravo sjebani. Ljudi koji nemaju tu privilegiju da ih vanjština štiti – oni koji su ružni ili debeli – danas su više diskriminirani nego crnci diljem svijeta, i mislila sam – da sam ja takva, pretila kao Violet, život bi mi bio sasvim drugačiji. Gradila sam njezin lik polako, ona je vodila loš život, zato jer je njezina obitelj nije ljubavlju osposobila za emotivno dobar život, to je spirala koja nas usisava, »kvaka 22«. 

  Završili ste studij prava. Bilo je riskantno odbaciti tu karijeru radi bavljenja pisanjem, no taj Vam se rizik isplatio s posljednjim romanom »Povratak« koji kod nas još nije preveden. On Vas je učinio književnom zvijezdom?

Ljuta na život

Odlučili su zbog svega toga otići u Angolu, između ostalog i da bi mojoj sestri i meni omogućili bolju budućnost. Ljuti na opresivni sistem koji je bio na snazi u domovini, nisu dolazili u Portugal ni za praznike. No, iz Angole smo se morali vratiti 1975. godine, nakon revolucije. Roditelji su me dali baki i djedu koje dotad nisam nikad vidjela. 

   Izgubila sam sve: obitelj, djetinjstvo, zemlju… Bio je to kraj mog svijeta. Tada, kao dijete, nisam bila svjesna da svjedočim velikom i važnom poglavlju u portugalskoj povijesti, ali to sam iskustvo podarila junaku romana »Povratak«, dječaku koji je proživio sličnu priču kao ja, kao mnoge obitelji iz kolonija. 

  U jednom ste intervjuu rekli da ste tada, kod bake i djeda, jedva preživjeli?

   – Bila sam ljuta na život. Moja je obitelj, kao i svi povratnici, ostala bez sve imovine pa su nas smjestili u Lisabon u hotel s pet zvjezdica, okrenut prema moru, u bogatoj četvrti, u kojemu nije bilo gostiju zbog revolucije. Bila je to apsurdna situacija – ljudi koji su bijesni na život, koji nemaju za egzistenciju, a žive u hotelu s pet zvjezdica. Roditelji su me dali baki i djedu da me sačuvaju od gladi. Bilo je to ekstremno iskustvo. 

   Da se spasim, psihički i emocionalno, postala sam svoj prvi književni lik. Puno sam plakala tada, ali onda sam shvatila da ne mogu plakati do kraja života. Čitala sam avanturističke romane i bjesomučno maštala o tome kako sam ja ta koja prolazi kroz te avanture, pronalazi izgubljeno blago… I život je postao podnošljiv. Nosila sam svoje priče svuda sa sobom, one su bile moja obrana od stvarnosti. Imala sam tada jedanest godina i odlučila sam postati spisateljica. 

  Ali put do ostvarenja tog sna bio je dug; prilično ste se kasno profesionalno posvetili pisanju.

Portugal se promijenio

  Skučenost patrijarhalne sredne odredila je vašu obiteljsku sudbinu. Kako je to biti žena u Portugalu danas?

   – Prošli smo dalek put od sedamdesetih kad je Salazar ograničio ovo naše društvo u tako puno pogleda, a osobito ženama. Portugal se promijenio, ali puno još moramo proći, dug je put pred nama. O tome govori i recepcija romana »Moje saučešće«; slavna kazališna redateljica Monica Calle prenijela ga je na pozornicu, pretvorila u predstavu koja je trajala sedam sati, a glumica je bila mršava do kosti, skinula se gola i dirala se… Da budem iskrena, bilo je to… mnogima je bilo neugodno, osobito muškarcima. Ali kad je bila pauza, u ženskom toaletu prišla mi je jedna gledateljica i duboko mi zahvaljivala na toj priči, rekla je da je prvi put netko probio granicu doličnosti ženskog ponašanja, ženskih žudnji. 

   Jedna novinarka u Nizozemskoj, kad sam tamo gostovala, stalno je inzistirala na tome da je Violeta prostitutka, i nikako joj nisam mogla objasniti da Violeta nije prostitutka, nego žena koja utažuje svoje seksualne žudnje izravno, kad ih osjeti, kao što to čine mnogi muškarci. Da je ona muškarac, ne bismo razgovarali u tim kategorijama, ne bismo se pitali je li on prostituka ili nije, a to je prilično precizan test patrijarhata. 

  Ipak, Portugal je od krute, tradicionalne zemlje danas postao društvo legalno otvoreno istospolnim brakovima, za razliku od Hrvatske.

   – Roman na kojem radim bavi se s obitelji. Koncept obitelji u zapadnoj civilizaciji radikalno se mijenja, a mi toga nismo svjesni i to ne želimo prihvatiti. Kao da se ne možemo odreći bajke o momku i curi koji su se zaljubili, vjenčali, dobili djecu i ostali jedno drugome vjerni do kraja života. Ali to je fikcija, takav brak u praksi gotovo da ne postoji, mi smo žrtve te fikcije koja nas stalno puni krivnjom jer ne uspijevamo ispuniti očekivanja, jer ne možemo biti vjerni, jer nismo monogamni, jer smo na kraju krajeva ljudi… To je naša priroda, a sistem koji ne uvažava prirodu nije dobar sistem i treba ga mijenjati.