Odabrati pravi način i okvir pripovijedanja zna za pisca, pa i čitatelja, biti velika prednost. I baš je takvu prednost u svom novom romanu »Dnevnik prakse« ostvario hrvatski književnik Nebojša Lujanović.

Riječ je o jednostavnom, ali efektnom rješenju koje autoru omogućava različite oblike izražavanja, a čitatelju pruža jasne i razumljive okvire kroz koje prati znimljivu priču.

Jer, »Dnevnik prakse« baš je to što mu naziv kaže, dakle – dnevnik prakse. Konkretnije rečeno, radi se o dokumentu koji kao dio svoje stručne prakse tijekom njezinog trajanja moraju stvoriti učenici srednjih trgovačkih škola.

Naš glavni neimenovani junak nije polaznik trgovačke škole, već gimnazijalac. Dolazi iz siromašne obitelji koju čine njegova rastavljena majka i mlađi brat.

Kao i svaki tinejdžer i on je željan svega, ali novaca je malo i kad mu propadne mogućnost kupnje košarkaškog dresa omiljenog mu NBA kluba, on odlučuje ljeto provesti radeći u jednoj splitskoj trgovini, a od zarade će, obećaje sam sebi, pola dati majci, a ostatak zadržati za sebe i tu će se naći dovoljno i za kupnju dresa Seattle Supersonicsa.

Posao u željenoj trgovini dobiva bez problema, ali već prvi dan nailazi na problem u vidu svog vršnjaka Boška, učenika trećeg razreda trgovačke škole, koji mu prilično neuvijeno naređuje da umjesto njega vodi dnevnik prakse.

Jer, Bošku se to baš ne da raditi, nema baš ni rječnik ni znanje, ali ima umjesto sile argumenata argumente sile pa naš neimenovani gimnazijalac mora prihvatiti tu obvezu.

I tako smo dobili okvir kroz koji će nam glavni lik pripovijedati što se sve zbilo od 21. lipnja do 9. kolovoza vrućeg splitskog ljeta dvije tisuće dvadeset i neke godine…

Kvartovska trgovina

Budući da naš pripovjedač voli književnost i u gimnaziji je iz hrvatskog jezika jako dobar, a uz to je i prilično načitan, bar kad je o lektirama riječ, on u dnevnik prakse kreće baš na školski način, a to znači da nam opisuje mjesto radnje, vrijeme u kojem se sve to događa, likove, zbivanja…

Budući da mu njegov jači vršnjak nije pobliže odredio što to u dnevniku prakse treba pisati, naš se gimnazijalac pri pisanju – koje mu se sve više sviđa – u sve većoj mjeri oslobađa pa čisto školski opisi brzo bivaju zamijenjeni dobrim opisima zbivanja, potretiranjem likova, poredbom događanja s nekim u okviru lektire pročitanim knjigama te, na koncu, i iznošenjem vlastitih stavova, procjena i analiza koje, bez obzira što stižu od mladog i još očigedno neiskusnog pojedinca, itekako imaju svoju vrijednost i zanimljivost.

Štoviše, njegovi zapisi i njegov prisilno vođeni dnevnik prakse postaje dodatno zanimljiv dokument nakon što njihova kvartovska trgovina privuče pažnju šire javnosti i završi u vijestima brojnih portala, televizijskih postaja i novina.

Zaslužne za tu pažnju su trgovkinje koje su iznervirane ponašanjem kupaca, šefa i firme za koju rade došle na genijalnu ideju – radit će u kupaćim kostimima! Jer, ako kupci mogu u trgovinu doći polugoli, zašto i trgovci ne bi mogli tako »odjeveni« obavljati svoj posao!

Ideja se uskoro s razine vica širi na društvene mreže, za priču se zainteresiraju i mediji pa ponašanje nekolicine trgovaca prerasta u svojevrsni protest protiv sustava koji ne štiti radnike, plaća ih izuzetno slabo za jako puno rada, dozvoljava da su kupci u pravu i kad nisu…

Sve što prati ta zbivanja, a to znači i reakcije javnosti, ali i pritisak koji vlasnici trgovina i naredbodavci vrše na takav oblik bunta, prati naš gimnazijalc vješto opisujući zbivanja i predočavajući nam što se to u tih pedesetak dana zbivalo u toj gradskoj trgovini.

Dnevnički zapisi

Kroz svoje dnevničke zapise mladi nam neimenovani pripovjedač nudi opise, pripovijedanja i dijaloge pri čemu su elementi duhovitosti (sam kaže kako piše »kao neki humorističan tekst«) česti, a iskrenost i blago nezadovoljstvo stanjem i o odnosima u društvu još češći.

Do spoznaja o nepravdi splitski sedamnaestogodišnjak dolazi i kroz literaturu povezujući likove i zbivanja iz poznatih mu djela gimnazijske lektire (Balzacov »Čiča Goriot«, Zolina »Thérèse Raquin«, »Čiča Tomina Koliba« H. B. Stowe…) sa svijetom u kojem živi.

No, do još više spoznaja doći će promatrajući žene koje rade u toj trgovini što će ga, kao i život njegove obitelji, navesti na konstataciju kako, kad je riječ o socijalnom statusu, »postoje dva svijeta« pri čemu je za većinu ljudi »najveća sramota biti siromašan«, mada ti siromašni često nimalo nisu krivi za položaj u kojem se nalaze.

Tako će splitski tinejdžer polako iz neobavezno duhovitog pistupa stvarnosti polako kretati prema jasno uočljivoj kritici društvenih negativnosti i nepravdi, a ta će promjena i sam roman iz blago humorističnog pretvarati u društveno kritički.

Dobro oslikani likovi

Naravno, glavnu ulogu u toj priči imat će vrlo dobro oslikani likovi trgovkinja (Luce zvana Mrgud, Mare zvana Nevolja), koje zbog prijetnji otkazom njihovoj kolegici Zori, čiji je krimen to što je stalnom kupcu prodala rajčice iz svog vrta, izmišljaju originalan oblik prosvjeda.

Odlično su prikazani i likovi mladih budućih trgovaca (Boško zvani Balvan i Branka), kao i mladi filipinski radnik Mo te šef Pave koji je spreman u ime mjesta rukovoditelja i veće plaće za razne podlosti.

Nepravda kao pokretač bunta jasno je i direktno iskazana kroz ovu priču koja uz zanimljivu »štoriju« nudi i vrlo uspješno poigravanje mogućnostima književnog izražavanja.

Tako pripovjedač kreće od školskih postavki pisanja i pripovijedanja da bi se polako razvio u kvalitetnog korisnika riječi i rečenice. Nadalje, iako je riječ o čisto proznom tekstu, činjenica je da se radnja u cijelosti odvija u zatvorenom prostoru.

To pak pruža idealne mogućnosti za pretvaranje ovog teksta u dramsku predstavu, čak i gorko-duhoviti film. Bilo bi to itekako korisno i dobro jer bi do ove dobre priče došao puno veći krug ljudi od današnje majušne količine hrvatskog čitateljstva. A »Dnevnik prakse« nedvojbeno zaslužuje što širi krug onih koji će se upoznati s njegovim sadržajem.

O piscu

Nebojša Lujanović (1981.) diplomirao je komparativnu književnost i sociologiju na Filozofskom fakultetu (radom o Andrićevim pripovijetkama) te politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Poslijediplomski studij komparativne književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma u Zagrebu dovršava 2012. obranom disertacije »Između nacionalnih književnosti – identitet i pozicioniranje autora od Andrića do Jergovića«.

Predavački i znanstveno djeluje u području teorije književnosti, sociologije književnosti, kulturalnih studija i suvremene hrvatske književnosti. Nakon tridesetak znanstvenih radova iz navedenih područja, objavio je znanstvenu knjigu »Prostor za otpadnike – od ideologije i identiteta do književnog polja«.

Prikaze znanstvenih i publicističkih naslova objavljuje u Bibliovizoru (Treći program Hrvatskog radija). Ujedno se kontinuirano bavi spisateljskim radom; piše kratke priče (»S pogrebnom povorkom nizbrdo«), romane (»Godina svinje«, »Orgulje iz Waldsassena«, »Oblak boje kože«, »Južina«, »Maratonac«), eseje (»Fatalne simetrije«), scenarije itd.

Knjige su mu recenzirane, predstavljene i prodavane diljem regije. Aktivan u sferi kulture: održava književne promocije i tribine, sudjeluje u različitim kulturnim projektima, vodi festivale (umjetnički voditelj Pričigina, splitskog festivala pričanja priča).

Niz godina vodi radionice kreativnog pisanja u različitim gradovima; nakon stečenog iskustva objavio priručnik za kreativno pisanje »Autopsija teksta«. Surađivao je s nekoliko fakulteta kao vanjski suradnik (Split, Zadar, Zenica). Trenutačno zaposlen kao docent na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Živi u Splitu.

Izdavač o knjizi

Na maloj mediteranskoj pozornici, obojenoj toplinom, duhovitošću i živopisnim likovima, razvija se dirljiva i duhovita priča koja, unatoč svojoj lokalnoj ukorijenjenosti, postaje snažno ogledalo univerzalne stvarnosti…

Sve što će se dalje odviti priča je o promjeni društva, ali i o osobnoj promjeni kroz koju prolazi pripovjedač. One su nam predstavljene kroz dnevnik prakse koji je dječak prisiljen pisati.

Njegove stranice su premrežene grubim spoznajama o svijetu koji nas čeka, ali i idejama o mogućim svjetovima; sve je to pak ispunjeno komičnim obratima i toplinom životnih likova koji su smješteni na malu mediteransku pozornicu koja u kratkom trenutku postaje ogledalo svijeta.