RIJEKA  U prepunom prostoru Antikvarijata Ex libris, u Rijeci je – nakon Zagreba i Pule – predstavljen najnoviji roman Daše Drndić »Belladonna«, u izdanju Frakture. 

    Iako je rekla da prekida sa stranim riječima u naslovima svojih knjiga, riječ »belladonna«, osim što dobro zvuči i asocira na lijepu ženu, nametnula se i kao metafora. Belladonna su naime bile atropinske kapljice, koje su koristile žene u posebnim prigodama kako bi im zjenice bile veće i svjetlucave, ne hajući što pritom imaju zamućen vid… 

   Daša Drndić, međutim, želi vidjeti svijet oko sebe jasno, a onda o viđenom govoriti, pisati, po mogućnosti kritično. Uvjerenje je to s kojim živi i koje je na listovima njene najnovije knjige ponio Andreas Ban – intelektualac koji, silom zakona, odlazi u mirovinu. Ima 65 godina i nikome više ne treba. Pritom ga, kao i većinu ljudi njegovih godina, hvataju bolesti…

   Dostojanstvo

Autorica je na početku predstavljanja knjige »Belladonna« pročitala jedan ulomak koji je otkrio kakvim se mislima bavi Andreas Ban. Njegove su opservacije okrutne, kao što je okrutan život prema ljudima treće dobi, pogotovo ako pripadaju siromašnom sloju stanovništva. A u našoj zemlji uglavnom smo siromašni svi kad odemo u mirovinu, bez obzira što smo radili i koji su bili naši interesi do umirovljenja. 

   Osim što su potresne, Banove su opservacije u tom pročitanom ulomku i cinične, bez imalo samosažaljenja. On je svjestan, kao što je i Daša Drndić svjesna, da živi u maloj zemlji, u malom gradu, s mirovinom koja mu ne omogućava život kakav bi želio, nema novaca da putuje, pa nastavlja putem koji je odabrao: živi okružen knjigama, razgovara s mrtvim piscima i filozofima, šaptačima s polica… Dok ne poludi. 

   Urednika knjige, Seida Serdarevića koji je vodio razgovor s autoricom, zanimalo je kako je bilo »ući pod kožu« muškarca. Daša Drndić pak tvrdi, a nedavna istraživanja to i potvrđuju, da nema velike razlike između ženske i muške psihe: 

Tajne

I u ovoj knjizi Daša Drndić se bavi kolektivnim stradanjima – Europa je sva načičkana logorima i mjestima gdje se ubijalo – tako da i Andreas Ban nailazi na takva mjesta, susreće se s »tajnama drugog svjetskog rata« koje još uvijek nisu isplivale na vidjelo. 

   – Fascinantno je, kaže Drndić, kako se na kraju sve ipak sazna. Makoliko mi šutjeli o tome. Podaci kojima se bavim i priče ljudi naprosto nalaze mene. U tim sam situacijama dirnuta i potresena, ali i počašćena što su svoju tajnu rekli baš meni. Većina pristane da nešto od toga uvrstim u svoje knjige. 

   Jako je važno govoriti o stradanjima ljudi, donositi popise ubijenih, jer iza svakog imena je ljudska sudbina… 

   I u džepovima »Belladonne« su popisi ubijenih Židova u Zasavici kod Šapca (o čemu se gotovo uopće ništa ne zna), kao i spisak 1700 djece, ubijene u Haagu… Nakon što su popisali njihova imena, Nizozemci su otkrili da ih je ubijeno još 500… Djeca između 6 mjeseci i 18 godina. 

   Neki ljudi govore o tome, a ja pišem… zaključila je Daša Drndić.