Engleski književnik Joseph Conrad preminuo je na današnji dan, prije sto godina, 3. kolovoza 1924. u Bishopsbourneu u Engleskoj. Najpoznatiji je po djelu »Srce tame«, na temelju kojeg je snimljen američki ratni film »Apokalipsa sada« redatelja Francisa Forda Coppole iz 1979. godine. Radnja filma odvija se za vrijeme Vijetnamskog rata, a događaji u filmu su slobodna interpretacija Conradova »Srca tame« (»Heart of Darkness«).

Pod pravim imenom Józef Teodor Konrad Nalecz Korzeniowski rođen je 3. prosinca 1857. u Ukrajini, u Berdičevu, tada u sklopu carske Rusije. Podrijetlom je iz poljske vlastelinske obitelji. Kao dijete otišao je s obitelji u progonstvo u Vologdu u sjevernoj Rusiji, jer mu je otac, književnik i prevoditelj Apolo Korzeniowski, bio uhićen (1861.) u Varšavi kao suradnik poljskih ustanika protiv ruskoga cara. U progonstvu je majka umrla, a on se s ocem (1869.) smjestio u Krakovu.

Ubrzo umire i otac te ga ujak s ruske strane granice šalje u Marseille, jer je Conrad zarana želio postati pomorcem. Plovidbe na francuskim brodovima i mladenački doživljaji – nedopuštena trgovina oružjem, političke veze s radikalnim krugovima, naročito anarhistima – trajali su do 1878., kad se prvi put ukrcao na brod britanske trgovačke mornarice u kojoj će provesti šesnaest godina.

U početku je znao samo nekoliko engleskih riječi, ali mu to nije smetalo da u šesnaest godina službe prijeđe put od običnog mornara do kapetana trgovačke mornarice. Pritisnut bolešću, flotu napušta u trideset i šestoj godini i, zbog materijalnih neprilika, posvećuje se pisanju, i to na jeziku koji je upoznao tek s dvadeset godina.

Time je jedan od rijetkih pisaca koji je postao majstor izražavanja na nematerinjem jeziku. Do kraja života se lakše izražavao na francuskom, svom drugom jeziku. Plovidbu napušta 1894. zbog narušenog zdravlja, posvećuje se književnosti i sljedećih 30 godina živi na jugu Engleske.

Javio se u književnosti razmjerno kasno, u 37. godini, mučen slabim zdravljem i neimaštinom. Daleki i egzotični svijet njegovih romana (Kongo, Malajsko otočje, Južna Amerika) zapravo je svijet njegovih osobnih doživljaja, transponiran u samosvojne izražajne strukture.

Kao znalac jezika Conrad u svojim prozama ostvaruje neku vrstu romantičkog realizma: splet okolnosti, odnosa i osoba u kojem se stapaju tajanstvenost i svakodnevnost.

Uveo je osobitu pripovjednu tehniku u kojoj događaje ne iznosi ni u prvom ni u trećem licu, nego pripovjedač s glavnim likom uspostavlja poseban odnos u kojem ga nikada do kraja ne upoznaje, ali shvaća njegovo djelovanje i psihološke dileme koje ga pokreću. Utemeljitelj je proze modernizma, a kasnije je naročito zanimljiv teoretičarima i kritičarima postmoderne.

Mnoga se Conradova djela, počevši s prvim romanom »Almayerova ludost« (1895.), zbivaju u egzotičnim krajevima. Njegovi su junaci europskog podrijetla, a nalaze se među domorocima s kojima imaju malo zajedničkoga, pa osnovna tema ima moralno-simbolički karakter, iako se radnja i okoliš podudaraju s konvencijama pustolovnih priča.

Međutim, pisac istodobno razvija vlastitu pripovjedačku metodu. Najčešći je primjer iskusni pomorac Marlow, koji je ponekad samo promatrač, a u nekim djelima, poput »Srca tame« i »Lorda Jima«, biva upleten u zbivanja koja ga mijenjaju tijekom radnje.

Po tome, te po slobodnom miješanju kronologije i pripovjednih razina, a osobito po problematiziranju motiva ponašanja i djelovanja likova, Conrad je, unatoč isticanju moralnih načela odgovornosti i solidarnosti sa zajednicom, radnom i profesionalnom – što je usvojio živeći među poljskim plemstvom te na engleskim brodovima – predstavnik modernizma u književnosti: primjeri su »Srce tame«, »Lord Jim«, »Slučaj« i »Pobjeda«.

Epizodu s belgijskim brodom na rijeci Kongo prikazao je u »Srcu tame« (prvo izdanje 1902.), simboličkoj pripovijesti o učincima kolonijalizma, poglavito na eksploatatore. Radnja se zbiva u Africi i prikazuje kolonijalno ugnjetavanje i pljačku kako ih je Conrad upoznao za kratkog boravka na rijeci Kongo.

Za to se poslužio likom starog pomorca Marlowa koji prijateljima okupljenima na palubi broda u Engleskoj pripovijeda o svojim doživljajima. Afrika je za viktorijansku Britaniju bila »tamni kontinent«. Conrad se u cijeloj knjizi koristi tom idejom tame – primjerice, govori kako Rijeka Temza vodi prema »srcu strašne tame«. A i London je »jedno od najtamnijih mjesta na zemlji«.

Djelo tematizira rastakanje bića i put u ništavilo Kurtza, karizmatskoga kolonijalnog istraživača koji je u dubinama prašume izgubio moralno-civilizacijske okvire i dospio u samo srce tame. Radnja se odvija u ozračju malevolentne afričke prašume koju pripovjedač Marlow raspoznaje kao simbol kaosa i entropije u samome srcu bitka, neprijateljskoga ljudskim vrijednostima i humano ustrojenoj zajednici.

Nerijetko čitano kao antikolonijalistički manifest, »Srce tame« je izraz Conradove percepcije naravi svijeta. Sam okvirni dio romana tematski najavljuje pričanje Marlowa i daje mu šire povijesne dimenzije, ugrađene u univerzalnu prirodnu simboliku višeznačnog mraka i svjetla: priroda – društvo, iracionalno – organsko prema civiliziranom – artificijelnom.

U »Lordu Jimu« (1900.), pak, dominiraju prešutno prihvaćena, a jasno formulirana pravila ponašanja određene, ali univerzalne zajednice: mornarice, svijeta konstruktivne odanosti, službe. Tražeći novu proznu tehniku i što primjereniji izraz svojemu iskustvu, Conrad u romanu »Lord Jim« vješto premješta odnose prostora i vremena, razmješta naratore tako da se bitni moment osvijetli s više strana i uz različita gledišta, a njegov se jezik kreće od impresionističkog izobilja slika do aforističke zaoštrenosti.

Naizgled romantični i egzotični okoliš Conradovih pripovijesti i romana djeluje istodobno kao simbolični eho i aktivacijska sila destruktivnih elemenata u čovjekovoj naravi. Temeljne vrijednosti ljudskoga postojanja: čast, solidarnost, vjernost i iskrenost, su u ekstremnim situacijama načete, podvrgnute mučnom samoispitivanju i unutarnjoj borbi za očuvanje integriteta njegovih junaka. Borba nerijetko završava samoubojstvom ili porazima druge vrste.

To je još zornije u piščevim političkim romanima, prvim uistinu modernim, a sigurno vrhunskim ostvarajima toga žanra. Takav je u prvom redu »Nostromo« (1904.), Conradov najbogatiji roman i jedan od najvećih romana engleskoga jezika, u kojem se prate uzbudljive povijesne mijene u izmišljenoj južnoameričkoj zemlji Costaguani, temeljenoj na kombinacijama okolnosti u više autentičnih država toga kontinenta i koji se vrti oko srebra i kapitalističko-kolonijalne eksploatacije.

U »Nostromu« je pisac stvorio mikrokozmos esencijalno grabežljivoga ljudskoga društva, a višeslojnost i kompozicijska kompleksnost djela čine ga jednim od uzora suvremene proze.

Jetki »Tajni agent« (1907.) zbiva se među anarhistima u Londonu i svjedoči o Conradovom skepticizmu spram politički radikalnih ideologija. »Pred zapadnjačkim očima« (1911.) je priča o tragediji studenta Razumova, o izdaji i okajanju; radnja se događa u policijskoj carskoj Rusiji i među političkim emigrantima u Švicarskoj.

Roman ne bi bio moguć bez djela Dostojevskoga, pisca koji je Conradu bio ideološki, pa i estetski odbojan, no s kojim je nedvojbeno dijelio neke značajke. Conradova sposobnost opisivanja prirodnog okoliša kao i života na brodu bliska je impresionizmu; predočavanje nevolja s olujama i s tišinama bez vjetra najizrazitija je u dugačkim pripovijestima »Crnac s ‘Narcisa’« (1897.), »Mladost« (1902.), »Tajfun« (1903.) i »Pojas sjene« (1917.)

U kasnijem je razdoblju, otprilike od početka Prvog svjetskoga rata do smrti, piščeva umjetnost pokazala znakove slabljenja: često se navodi roman »Šansa« (1913.), kao primjer melodrame u kojoj jezična inventivnost i barokni izričaj zastiru emocionalno i spoznajno siromaštvo djela.

No, uzevši u cjelini, Conradov opus je zasigurno ostvarenje kojega su rijetki prozaici engleskoga jezika 20. stoljeća dosegli, a nitko ga nije premašio. Joseph Conrad je možda jedinstven među piscima – moreplovcima koji nije tek epskim patosom iskazao plovidbu kao pustolovinu života.