Devetog travnja, navršila se 200. godišnjica rođenja francuskog pjesnika i kritičara Charlesa Baudelairea, koji pripada među najveće i najznačajnije književne pojave 19. stoljeća. Rođen je 1821. u Parizu, iste godine kad i Gustave Flaubert. Smatra se da nijedan francuski pjesnik nije izvršio tako snažan i trajan utjecaj kao Baudelaire, postavši pretečom pjesničkog moderniteta – od simbolizma do danas.

Već u dobi od šest godina Baudelaire ostaje bez oca koji je bio obrazovan čovjek obuzet idejama prosvjetiteljstva i ljubitelj slikarstva. I sam slikar, ostavio mu je u nasljedstvo duhovno bogatstvo. Godinu dana nakon očeve smrti njegova se majka preudala za zapovjednika bataljuna Aupicka. Budući pjesnik neće nikad oprostiti majci tu preudaju, a časnik Aupick utjelovljuje u njegovim očima sve što čini prepreku onome što voli: majku, poeziju, san… Izbačen 1839. godine iz liceja zbog neke sitnice, Baudelaire izabire život suprotstavljen građanskim vrijednostima utjelovljenim u majci i očuhu. On ga pak, smatrajući život svog pastorka »skandaloznim«, odlučuje poslati na putovanje u Indiju. Putovanje će Baudelaire skratiti, ali će ono natopiti njegovu imaginaciju (ljubav prema moru, egzotične vizije).

Po povratku u Pariz zaljubio se u Jeanne Duval, mladu mulatkinju s kojom će upoznati čari i gorčine strasti. Prezaduženi kicoš stavljen je pod sudsko skrbništvo i upoznaje od 1842. mizeran život. Tada počinje pisati pjesme koje će se naći u »Cvjetovima zla«. Godine 1848. sudjeluje u bitkama na pariškim barikadama, govorilo se da bi pobudio ustanike na strijeljanje – Aupicka. Kasnije dijeli mržnju Gustavea Flauberta i Victora Hugoa prema Napoleonu III. Već u ranoj dobi priključuje se pariškim literarnim kružocima gdje, između ostalih, upoznaje Balzaca i Gautiera. Prvi je prevodio Edgara Allana Poea, a bio je i jedan od prvih Francuza koji je upozorio na Wagnerov genij. Pisao je eseje i rasprave od kojih se i danas visoko cijeni »Romantična umjetnost«.

Nakon punoljetnosti naslijedio je očev imetak te tijekom tog razdoblja počinje zalaziti u klubove gdje se puši hašiš, neprekidno se opija, a sve rastrošniji način života tjera ga da se sve više zadužuje, dok istodobno piše »Cvjetove zla«. Objavljeni su 1857. godine, a zbirka je dijelom osuđena »zbog vrijeđanja javnog morala i pristojnog vladanja«. Novo izdanje 1861. bit će obogaćeno i restrukturirano, ali također, zabranama suca Pinara, umanjeno za pjesame »Dragulji«, »Onoj koja je previše simpatična«, »Lezbos«, »Proklete žene« i »Preobražaji vampira«. Svoje »bolećive cvjetove« Baudelaire je posvetio Théophileu Gautieru, s kojim je dijelio ideju da je umjetnost »bitno nekorisna« i »apsolutno nedužna«, to jest da treba biti autonomna te da je ona uvijek »čedna« kad je autentična, pa i onda kad ide do krajnjih granica u hrabrom i bestidnom »razgolićavanju srca«. Baudelaire se udaljava od romantičarskih izljeva emocija u korist sugestivnog simbolizma i iskrenog izražavanja. Treće izdanje »Cvjetova zla« objavljeno je godinu dana nakon što je Baudelaire umro u kolovozu 1867. Po njegovoj smrti njegovo literarno nasljeđe prodano je na dražbi. Presuda iz 1857. godine neće biti revidirana, niti Baudelaire rehabilitiran prije 1949. godine.

Kako navodi Hrvatska enciklopedija, seksualnost, razmahana tjelesnost, rubna iskustva poput napasti samoubojstva, opijanja i droge, sadističko bavljenje smrću i rastočnim učinkom vremena na tijelo i zanose, pretaču se u dotad neviđene moćne i šokantne slike. »Pjesnička namjera da se prošire granice iskustva usporedna je s težnjom da se iskaže trajna napetost između egzistencije i umjetnosti koje, drži Baudelaire, idu uvijek na štetu jedna drugoj u naizmjeničnoj ulozi žrtve i mučitelja, istodobno nerazdvojne i nepomirljive. Pjesnik će izlaz zato potražiti u alegoriji, koja jedina može obuhvatiti raznorodne krhotine života i pisanja u mrežu »univerzalne analogije«, a to povezuje »prirodu« i »kulturu«, čulnost i duhovnost: »Sva priroda hram je gdje…/Put čovjeka vodi kroz same simbole…« (»Suglasja«). Nasuprot tome, još u biti romantičarskomu idealizmu (odjeci Platona, Swedenborga, Hoffmanna, Poea), njegov je tragični »sadizam« bez iluzija o čovjekovoj sudbini: smrt je crna sjenka svih zanosa i želja, a vrijeme paklena alkemija…«

Iako Baudelaire slavi kult Ljepote, ona je kod njega mnogo modernija i nema gotovo nikakve veze s antičkim idealom parnasovaca… Ni klasično ni romantičko, nego već moderno, u dijalogu između Juga i Sjevera, poganstva i kršćanstva, tjelesnosti i intelekta, njegovo je pjesništvo odraz trajnoga sučeljavanja suprotstavljenih polova: Boga i demona, ljepote i rugobe, uzvišenoga i trivijalnoga… Baudelaire je pjesnik ontoloških dihotomija, ali i proročki vjesnik njihovih metamorfoza i tajne komplementarnosti. On je otvorio novo razdoblje povijesti pjesništva, u poeziju unio više novih motiva nego ijedan pjesnik u 19. stoljeću, otvorio vidike i bitno proširio mogućnosti pjesničkog izraza, piše u natuknici o Baudelaireu.

U »Povijesti francuske književnosti« (Pariz, 1909.) Gustave Lanson naglašava motiv smrti kao dominantan kod Baudelairea. Napisao je još zbirku pjesama u prozi »Spleen Pariza« 1862. te brojne eseje, književne i likovne kritike, prikaze i članke. U njima se potvrđuje da se pod ekshibicionizmom dandyja i sotonizmom »palog anđela« krije osviješteni stvaralac i teoretičar moderne estetike: Baudelaireov simbolizam je koherentan, usmjeren, dinamičan i autopoetički. I kao pjesnik i kao kritičar on svjesno radi na transformaciji ontološkog i jezičnog modela (sugestivne metafore, simboli i oksimoroni dijalektiziraju u osnovi nedijalektički jezik i metafiziku).

Obilježen kao bludnik i odbacivan kao simbol boemstva i nemorala, svojim je pjesmama proširio područja poetskog, otkrio suvremenicima čitave predjele novih ljepota i grozota. Ni za života, ni prvih desetljeća nakon smrti, nije stekao zasluženo priznanje. Danas priznat kao vrhunski pisac francuske poezije, Baudelaire je postao klasikom. Barbey d’Aurevilly vidi u njemu »Dantea jedne posrnule epohe«. Kako u knjizi »Cvjetovi zla« (Matica hrvatska, 1971.) navodi Ivo Hergešić, »mode prolaze – Baudelaire ostaje«. Hrvatske prijevode potpisuju Ante Jurević, Vladislav Kušan, Dunja Robić i Tin Ujević, a objavljeni su i eseji Tina Ujevića i Miroslava Krleže.