Charles Baudelaire nesumnjivo je jedna od najvećih i najznačajnijih pjesničkih figura u povijesti francuske literature; on je istinski kulturološki fenomen i svojim genijalnim, prevratničkim djelom zasluženo se našao na vrhu književnog Olimpa, ne samo nacionalne, već i svjetske lirike, a po brojnim teoretičarima umjetnosti, njegova je poezija inspirativno i bitno utjecala na niz njegovih suvremenika, ali i budućih generacija pisaca, kao i na brojne slikare i glazbenike.

Superiorno je (su)kreirao razne umjetničke škole i stvaralačke pravce, posebice s početka 20. stoljeća, a danas se smatraju prepoznatljivim kulturološkim točkama u povijesti naše civilizacije. Baudelaire se tako pretvorio u spomenik, ne samo moderne, već i čitave postmoderne epohe; dakako, prije svega zahvaljujući njegovoj fascinantnoj zbirci poezije »Cvjetovi zla« (Les Fleurs du mal). Međutim, ništa manje nisu značajna i ostala njegova djela, prije svega mislim na književne, likovne i glazbene kritike, koje gotovo sve nose pečat zadivljujuće originalnosti i slobode propitivanja samih izvora ideala ljepote kroz koje se pokazuje kako i ružno može biti lijepim, tj. kako ti ideali nisu samo produkt božanskog, već i demonskog, kako ljepota očarava i uznosi »nebeskim visinama«, ali i vodi u sunovrate, u ponore užasa, a sve te metamorfoze sastavni su dio čovjekova bića, njegove duše i srca.

Kritičko propitivanje ideala ljepote put je od raja i(li) pakla do čistilišta, stoga ne čudi da se Baudelaire, koristeći se biblijskim pojmovnikom, često znao (po)služiti alegorijama, kako bi »slikom približio ono što izmiče riječima«. U jednom je tekstu zapisao: »Želim crvene livade i plavo drveće«, a zar upravo Max Beckmann, Vasilij Kandinski, Marc Chagal, Salvador Dali, Max Ernst i brojni drugi nisu pedesetak godina nakon toga upravo tako i slikali. Njegovi su stihovi anticipirali ekspresionizam, a iz pjesnikova supernaturalizma, drugi velikan francuske poezije Guillaume Appolinaire formirao je početkom 20. stoljeća svoj nadrealizam. A kada govorimo o glazbi, dovoljno je da se danas osvrnemo na genijalno djelo Arvoa Pärta, koji je upravo svojim zvukom najupečatljivije »oslikao sazvučja Baudelaireve misli i riječi«.

Nema tabua

Moderne, suvremene poezije, to danas jasno vidimo, ne bi bilo bez Baudelairea, ili barem ne na način kako se razvijala u posljednjih 150 godina. On je otvoreno, bez zadrške, do samih granica (s)poznavanja pisao o tokovima (pod)svijesti, intimnim ljubavni(čki)m ushitima, kao i općim društvenim razočaranjima, a svojom je provokativnošću želio pobuditi žestoke reakcije u javnosti ne bi li se probudila iz laži snova i obmana. Smatrao je kako radikalna kritika, do dna otvorena i bez ograničenja može razotkriti ništavilo i bijedu građanske egzistencije i osuditi jalovu, stereotipnu banalnost buržoaskog licemjerja, malograđansku hipokriziju koja pod krinkom zaštite javnog morala donosi regule koje sama ne poštuje i u privatnom ih životu, zarad vlastitog zadovoljstva ruši, kako bi ih hedonistički konzumirala. Za njega nije bilo tabua i upravo je to bio razlog zašto je njegovo djelo nailazilo na tolike otpore. Baudelaire je smatrao kako se ne treba kukavički skrivati ili bježati od istine ma koliko ona traumatična bila, već je treba, svatko na svoj način proživjeti u punini.

Čežnju za nesputanim životom smatrao je legitimnom; ljepota i ružnoća, istina i laž, ljubav i mržnja, dobro i zlo nisu nekakve formalističke, metafizičke dihotomije i ontološke kategorije, već pozicija egzistencije koja se jednakom snagom u svakom od nas manifestira, a to su ujedno i društvene silnice koje se na bezbroj načina transformiraju i stoga bi se svekolika Baudelaireova poetika mogla nazvati metamorfozama užasa (i) ljepote, čije labirinte nikada do kraja nećemo istražiti, niti dokučiti granice. Život, čovjek, njegova misao i riječ vječita su tajna, a da bi joj se približili moramo nastojati razumjeti »sadržaje homogenog pjesničkog stvaralaštva«. Dakle pjesnik je inzistirao i na formalnoj i na sadržajnoj savršenosti pjesničkih (p)ostvarenja; njegova je poetska tehnika bila majstorska, bogata ritmom koji sjedinjuje pokušaje form(ul)iranja harmonijske cjeline u kojoj je svaka riječ i univerzum i simbol za sebe.

Na koncu, čemu se čuditi, ako znamo da je Baudelaire »Cvjetove zla« pisao gotovo dvadeset godina, mijenjao ih i dorađivao, proširivao i skraćivao kako bi realistički oslikani stihovi zadržali i iskazali »osjećajnost stvarnosti« u kojoj se svakodnevno sudaraju smrt, žalost, trpljenje, ali i radosti života. Njegova je poezija himna užasima ljepote i ljubavi i kritičari njegova doba nisu ga bez razloga imenovali »ocem dekadencije i simbolizma«, a kako bi u javnom životu još više pojačao taj dojam, nije se libio svojim ponašanjem, oblačenjem i načinom života skandalizirati pariško društvo u kojem je izmjenjivao različite uloge: bohema, buntovnika i(li) dendija. Međutim, francusku malograđansku sredinu nije provocirao samo ponašanjem, još i više književnim djelom, a kada je objavio prvo izdanje »Cvjetova zla« (1857.), književna i kulturna, uopće građanska se javnost zgražavala napisanim tako da su na koncu i knjiga i autor završili na sudu koji je donio odluku kako se radi o nečuvenom bogohuljenju i vrijeđanju javnoga morala, te je pisac dužan platiti kaznu od 300 franaka. Paradoksalno je da je ova presuda opstala sve do 1949., kada će doći do službene rehabilitacije pjesnika.

Prokleti pjesnici

U novinama njegova doba naprosto su se natjecali tko će ga više i jače izružiti i »popljuvati«; njegove su pjesme bile okarakterizirane kao »odvratne i gnjusne«, a mnogi su sumnjali kako se radi o mentalnom bolesniku, jer samo luđak može napisati takve stvari. Međutim, knjiga je bila ne samo zabranjivana, već i javno spaljivana, jer za »borbene« rimokatoličke fanatike, ona je bila dokaz pjesnikova izopačena, promiskuitetna i razuzdana seksualnog života, a u svojim je stihovima otvoreno zagovarao uživanje u opijatima i alkoholu. Ali u suštini najviše im je smetalo što je javno, bez zazora »prigrlio« ateizam i time postao kolovođa tzv. prokletih pjesnika (»les poetes mauditis«), koji su bez ikakvog ustezanja »modernu svijest, patnju i posvemašnje društveno razdiranje čovjekova bića« vezali u cjelinu ustvrdivši kako zlo nije nikakva nemoralna kategorija, već je to prostor bespoštednog sukoba u samom njegovom korijenu, pri čemu i religijska čuvstva imaju funkciju nedopustivo jednostranog arbitra, čime se ograničava sloboda, koja da bi uistinu bila slobodna, ne smije trpjeti, niti pristajati ni na kakve tabue.

Kada govorimo o tzv. prokletim pjesnicima, moramo podsjetiti da je Paul Verlaine objavio istoimeni esej 1883., u kojem je za »patrijarha dekadentnog stila života« proglasio i samoga sebe, ali pod pseudonimom Pauvre Lelian. Pojam se kasnije toliko udomaćio i proširio da je vremenom postao oznakom za umjetnike koji su živjeli u stalnom sukobu s društvom, ili mimo njegovih regula i time izazivali stalne osude javnosti. Na koncu, veliki francuski izdavač Pierre Seghers (i sam pjesnik), izdao je u Parizu (1972.) zbirku poezije naslovljenu »Prokleti pjesnici danas; od 1946. do 1970.«, u koju je uvrstio »moderne« autore kao što su Antonin Arthaud, Jean-Pierre Duprey itd., ali izvorišta tog prokletstva potražio je duboko u prošlosti, u djelu Franciosa Villona. U drugim tekstovima različiti autori navode i Stephanea Mallarmea, Gerarda de Nervala i grofa de Lautreamonta; naravno tu nije kraj, već samo navodim najčešće spominjane pisce.

Biti sretan, dobar i poslušan građanin, vjernik, službenik itd. nedopustivo je u svijetu kakav je sazdan; u tom svijetu Baudelaire je odbijao biti sretan. On je pisao: »Bol je plemenita«, i tek estetiziranjem stvarnosti, formalnom perfekcijom nadilaze se i proširuju modeli psihičkog i sociološkog i pred čovjekom se otvaraju nove duhovne dimenzije; (pro)nalaze se novi putovi u nedokučivim labirintima naših misli. Samo čista poezija (poesie pure) preobražava užasno u lijepo, a ritmika boli ispunjava se radošću življenja i upravo je stoga poezija najuzvišenija od svih umjetnosti, uopće ljudskih djelatnosti, jer jezičnom magijom dotiče i prevladava ono svakodnevno »morbidno i bizarno« i tako na nov način osvjetljava suštinu naših i društvenih metamorfoza. Tako i trivijalno postaje uzvišeno; ružnoća je naličje ljepote, a sve te krhotine ljudskog i humanog koje su fragmentirane i razmrvljene, razbacane diljem naše civilizacije (u beskrajnom moru slika, skulptura, knjiga i glazbe) ponovno treba sakupiti i samo se tako možemo približiti smislu života koji je neprestani kaos, izvor svih naših tuga i radosti.

Naši su životi prostori u kojima se ponašamo i kao mučitelji i kao žrtve; poezija je umjetnost kojom se bilježe sva ta »sadomazohistička orgijanja«; ona je put bez cilja i povratka na kojem se šokantno i egzibicionistički oslikava naša osobna intima, ali i ona društvene javnosti. U takvom svijetu nema prostora za milosrđe, jer na koncu uvijek se svodi na laž i licemjerje. Sukus njegove poezije, (s)misao pisanja možda je najtočnije iskazao Thomas Stearns Eliot napisavši kako se radi o »najuzvišenijem primjeru savršenstva moderne lirike jednog jezika«.

Utjecaji

Charles Baudelaire rođen je 9. travnja 1821. u Parizu. Kada mu je bilo šest godina, umro mu je otac Joseph Francois (koji je iz prvog braka već imao sina Claudea Alphonsa, kasnije uglednog suca, jednog od rijetkih članova obitelji koji nije odbacio, niti osuđivao mlađeg brata), a majka Carolina, koju je pjesnik obožavao, dvije se godine nakon muževe smrti udala za (tada) časnika Jacquesa Aupicka (koji je kasnije napredovao do čina generala, ravnatelja Politehnike i na koncu veleposlanika), s kojim Charles nikada nije uspostavio bliski odnos. Za njega, Aupick je bio sve ono što je prezirao i odbacivao; na koncu, netrpeljivost se pretvorila u otvoreno neprijateljstvo, a skandalozan način života (neumjereno trošenje i zaduživanje) njegova posinka bio je razlog zašto je zajedno sa suprugom sudski zatražio i dobio skrb, odnosno kontrolu nad njegovim nasljeđem i financijama, što je rezultiralo brojnim novim pjesnikovim ispadima.

Nakon što je završio školovanje (prvo je pohađao kraljevski licej, kasnije poznat kao Amperov u Lyonu, a potom i licej Louisa Velikog u Parizu, iz kojeg je bio izbačen tako da je eksterno položio maturu 1839.), Baudelaire se intenzivno počeo baviti pisanjem i to pod utjecajem autora kao što su Charles August Saint-Beauve, Victor Hugo, Gerard de Nerval, Honore de Balzac i Theophile Gautier; istina, pod pritiskom roditelja upisao je studij prava, ali to ga uopće nije zanimalo, studij je potpuno zapustio i sa strašću se prepustio pariškom bohemskom načinu života. Gotovo nije izbivao iz društva prostitutki i to je toliko uzelo maha da ga je obitelj odlučila poslati u Calcuttu, kako bi ga odvojili od negativnog upliva polusvijeta s kojim se družio.

Na putu za Indiju, Charles se iskrcao na otoku Reunion, gdje je, uključujući i boravak na Mauricijusu, proveo nekoliko mjeseci, te se potom vratio u Pariz i nastavio starim načinom života. U početku je svoje radove objavljivao pod pseudonimom Baudelaire-Dufays, što je zapravo bilo djevojačko prezime njegove majke. Prvu značajniju pjesmu objavio je 1846. (u časopisu L`Artiste) posvećenu Don Juanu, inspiriranu slikama Eugenea Delacroixa, a u časopisu La Liberte de penser prvi put je preveo tekst Edgara Allana Poea, čijim je djelom naprosto bio cijelog života fasciniran i oduševljen. Upravo zahvaljujući Baudelaireu, njegovoj studiji o životu i djelu američkog pjesnika (iz 1852.) Poeova je literatura postala iznimno popularna i cijenjena diljem Francuske, a kasnije i Europe. Osim Poea, Baudelaire je, istina u nešto manjoj mjeri, priznavao i utjecaje Emmanuela Swedenborga, Josepha de Maistrea i Thomasa de Quinceya.

Crna Venera

U lipnju 1842. upoznao je tada čuvenu parišku ljepoticu, senzualnu kreolku Jeannu Duval (Crna Venera), bivšu ljubavnicu tada čuvenog fotografa i karikaturista Felixa Tournachona, poznatijeg kao Nadar, s kojim je kasnije postao blizak prijatelj i koji je napravio nekoliko antologijskih pjesnikovih portreta. Veza Charlesa i mlade kreolke bila je iznimno burna; često su prekidali odnose, a o njihovim je svađama tadašnja pariška žuta štampa u trač rubrikama često i senzacionalistički pisala. Međutim Jeanna Duval postala je Baudelaireova muza, inspiracija za njegovo pjesničko djelo, a njen lik, odnosno uspomenu na nju, opjevao je u nekoliko svojih najsnažnijih poetskih ostvarenja objavljenih u »Cvjetovima zla« (»Egzotični parfem«, »Kosa«, »Zmija koja pleše«, »Posmrtno kajanje« itd.). Budući da je bio i talentiran slikar, napravio je nekoliko sjajnih crteža svoje muze, ali Baudelaire je imao i drugih ljubavnih veza; od 1854. »družio« se s glumicom Marie Daubrun, kojoj je posvetio stihove »Jesenje pjesme« ili poemu »Jednoj Madoni«, a platonski je bio zaljubljen u Apoloniu Sabatier, kojoj je pisao ljubavna pisma; dio je kasnije prerađen kako bi ušao u zbirku »Cvjetovi zla«. Ali, na koncu, uvijek se vraćao Jeanni, a kada je ona 1859. oboljela, pjesnik ju je financijski podržavao i skrbio o njenom zdravlju.

Tijekom 1843. Baudelaire je počeo intenzivno eksperimentirati s drogama smatrajući da ga one potiču na stvaralaštvo; od 1847. pod nadzorom liječnika uzimao je opijum kako bi liječio sifilis, koji je »zaradio« u nekom od pariških bordela. Dakako, često uzimanje droga odrazilo se i na njegovu psihičku (ne)stabilnost; često je padao u depresije, počeo je patiti od manijakalnih vizija i šizofrenije, a o svim tim borbama i iskustvima s alkoholom i drogama napisao je dva iznimno značajna djela: »O vinu i hašišu« (»Du vin et du haschisch«, 1851.) i »Umjetni raj« (»Les Paradis artificiels«, 1860.). Osim poezije, pisao je i eseje, a posebice se isticao likovnim kritikama; 1845. izdao je brošuru o Pariškom salonu o kojem je i kasnije često pisao, a kada govorimo o njegovim likovnim favoritima, svakako treba izdvojiti autore kao što su Eugene Delacroix (nazivao ga je pjesnikom u slikarstvu, za što mu je umjetnik bio zahvalan, ali izbjegavao je družiti se s njim zbog Charlesove manijakalne melankolije i grozničavosti u koje je zapadao), Gustave Courbet, Camille Corot, a posebice Edouard Manet, kojeg je ohrabrivao da izdrži sve žestoke napade i kritike do kojih je došlo nakon što je 1863. izložio akt prostitutke poznat kao »Olimpija«, koji je skandalizirao javnost. A Manet je također visoko cijenio Baudelairea, čak mu je i posuđivao novac, a kada je pjesnik po povratku iz Belgije doživio moždani udar, često ga je sa suprugom posjećivao u sanatoriju, a ona mu je svirala Wagnera, kojeg je pjesnik obožavao.

Wagner i Poe

Iako nije imao formalno glazbeno obrazovanje, bio je vrstan poznavatelj klasike, posebice Beethovena i Webera, ali nakon što je 1860. nazočio Wagnerovu koncertu u Parizu, postao je potpuno obuzet njegovim kompozicijama. Govorio je: »Njegova me glazba prožima poput mora«; napisao je više eseja posvećenih njemačkom skladatelju, a posebice je velik utjecaj imao članak »R. Wagner et Tannhäuser a Paris«, kojim je pridonio stvaranju vagnerijanskog kulta. Svoje estetske poglede Baudelaire je izložio u dvije knjige: »O temeljima smijeha« (»De l`essence du rire«, 1855.) i »Slikar modernog života« (»Le Peintre de la vie moderne«, 1863.). Pisao je i o ishodištima literarnog stvaralaštva u knjizi »Savjeti mladim književnicima« (»Conseils aux jeunes litterateurs«, 1846.), ali posebice je, kako smo to već rekli, bio fasciniran Poeom i praktički je cijelog života prevodio njegova djela, u više navrata »Doživljaje Arthura Gordona Pyma«.

Dva značajna eseja o američkom piscu bila su uvrštena u Baudelaireova višetomna sabrana djela (»Oeuvres completese«, 1975.), u nakladi slavnog Gallimarda, koji je također (1973.) u dva sveska tiskao i cjelokupnu pjesnikovu korespondenciju. U svakom slučaju, Baudelaire je bez ogleda na osude javnosti, skandale koje je izazivao, ipak još za života slovio za velikana francuske kulture; (p)ostao je kultna figura pariškog javnog života i blisko je kontaktirao s nizom istaknutih ličnosti, kao što su bili De Balzac, Hugo, Gustav Flaubert, Franz Liszt, Honore Daumier, Felicien Rops, a posebice je bio vezan uz T. Gautiera, kojem je čak i posvetio svoje »Cjetove zla«. Iznimno je uvažavao savršenstvo forme Gautierova stiha; istina, smatrao je kako im nedostaje duhovnosti, ali Theophilove meditacije o užasima života, smrti, sentimentalizmu, melankoliji i nostalgiji, sve protkano blagom ironijom, zapravo su bile i opsesivne teme samog Baudelairea.

»Cvjetovi zla«

Tijekom 1848. Charles se silnom energijom uključio u revolucionarna pariška zbivanja; napisao je više maestralnih političkih članaka, a vodio je i svojevrsnu društvenu kroniku, posebice u časopisu La Salut Public (bio je njegov osnivač i suizdavač), koji je na žalost ubrzo prestao izlaziti. A kada je shvatio da je revolucija »klonula«, razočaran njenim rezultatima, vratio se pisanju poezije, kazališnim i likovnim kritikama, ali jednako kao Hugo i Flaubert, ostao je postojan protivnik Napoleona III. i Drugog Carstva. Dvije godine nakon smrti poočima Aupicka (1857.), koji je pred kraj života obavljao funkciju veleposlanika u Carigradu, a potom i Španjolskoj, Baudelaire se pomirio s majkom, počeo ju je posjećivati u njenom raskošnom domu u Honfleuru, a istodobno je dovršavao (prvu) verziju »Cjetova zla«, koju je izvorno naslovio »Lezbijke« (»Lesbiennes).

Kasnije je promijenio naslov u »Limbovi« (»Limbes«), da bi pjesnička zbirka bila objavljena na koncu pod nazivom »Cvjetovi zla« (25. lipnja 1857.) u nakladi od tristotinjak primjeraka, kod izdavača Poulet-Malassisa. Kako smo već rekli, došlo je do neviđene histerije i kampanje protiv autora i knjige, iako su, primjerice, Flaubert i Hugo iz svog egzila na otoku Guernsey hvalili djelo. Drugo izdanje (iz 1861.) istoimene knjige u nakladi od 1.500 primjeraka cenzura je također okljaštrila, ali umjesto ranije šest izbačenih pjesama (»Dragulji«, »Leta«, »Onoj koja je previše simpatična«, »Lezbos«, »Proklete žene« i »Metamorfoze vampira«), bilo je uvršteno 35 novih, među kojima su se našla i remek-djela kao što su »Albatros«, »Kosa«, »Labud« i na koncu »Pariške slike«, a interesantno je napomenuti kako se pjesnik u svom izrazu (po)služio i klasičnom aleksandridom u formi soneta. Iste te 1861., Charles je konkurirao za članstvo u francuskoj akademiji besmrtnika, međutim neuspješno; nakon toga i dalje je radio na novoj verziji »Cvjetova zla«, tako da je treće, završno izdanje s ukupno 155 pjesama bilo tiskano tek posmrtno (1868.).

Osobna ispovijed »Moje otvoreno srce« (»Mon Coeur mis a nu«) pisana od 1859. do 1866. s još nekolicinom tekstova kasnije čini integralne »Intimne zapise« (»Journaux intimes«) u kojima se posvema razgolitio i razotkrio mnoge »tajne« vlastita života. Kratke tekstove o onodobnim kulturološkim aktualnostima i ličnostima značajnim za to doba objavio je u knjizi »Razmišljanja o nekolicini mojih suvremenika« (»Reflexions sur quelques-uns se mes contemporains«, 1861.). Nakon smrti bile su tiskane i Baudelaireove nedovršene »Male pjesme u prozi« (»Petits poems en prose«, 1898.), izvorno naslovljene »Le Spleen de Paris«, novo remek-djelo iz njegova književna laboratorija.

Bolest i smrt

Tri godine prije smrti Baudelaire je otišao u Belgiju gdje su ga pozvali da piše umjetničke kritike i predaje književnost; kako bi osigurao novac za put u Bruxelles, sva je autorska prava prodao izdavačima Hetzel i Michel Levy, da bi potonji nakon pjesnikove smrti na javnoj dražbi otkupio sva prava za tiskanje cjelokupnih djela. A kada su mu se velika očekivanja boravka u Belgiji izjalovila, vratio se u Pariz; kako bi izrazio svoje nezadovoljstvo onim što je tamo doživio, napisao je često citiran programatski tekst »Uboga Belgija« (»Pauvre Belgique«). Pokušao je i objaviti zbirku 23 novih pjesama »Krhotine« (»Les Epaves«), ali budući da je većina pjesama cenzurom bila zabranjena, od toga je odustao, ali se knjiga ipak kasnije pojavila opremljena genijalnim crtežima Feliciana Ropsa, o kojem je Charles imao iznimno visoko mišljenje.Tijekom 1866. Baudelaire je počeo patiti od teških glavobolja, a nakon što je u crkvi Saint Loup u Namuru pao u nesvijest, njegovo se stanje počelo rapidno pogoršavati. Ubrzo je doživio moždani udar, majka ga je smjestila u jedan privatni sanatorij u Parizu, ali bilo je kasno. Umro je 31. kolovoza 1867. i sahranjen je u obiteljskoj grobnici na pariškom Montparnasseu, uz mrskog očuha, da bi kasnije u istu kriptu bila sahranjena i njegova obožavana majka.

Iako je Baudelaire bio inspiriran klasicističkom poetikom, dobro je poznavao i latinski i grčki (čak je i pisao pjesme na tim jezicima dok ih je vježbao), stvorio je neponovljivo pjesničko djelo koje je (p)ostalo temeljem moderne književnosti. Njegovo se djelo kretalo između klasicizma i romantizma, a inspiraciju je pronalazio u vječnim temama suprotstavljenosti dobra i zla. Međutim, obuzet bizarnošću života nije ga kao neke druge oduševljavala priroda koliko buka i svjetlosti velegradskog života, morbidnost i mimikrija koju kriju u sebi. Mnogi ga smatraju tvorcem moderne estetike, a nesporno je imao i još uvijek ima ogroman utjecaj na svekolike tokove francuske i europske književnosti i kulture. Može se slobodno reći da su na njegovu djelu izrasli Verlaine, Rimbaud i Hysmans.

Za parnasiste, Baudelaire je bio uzor, jer je otvoreno iskazivao nepovjerenje u tzv. literarnu inspiraciju i preferirao je formalno savršenstvo; za dekadente bio je inicijator modernosti, a za simboliste onaj koji svijet sagledava kao složeni, povezani sustav znakova, »šifri« i simbola, odnosno njihovih korelacija. A on je zapravo bio sve to zajedno i još daleko više; originalni pjesnik, genijalni umjetnik koji je otišao toliko daleko ispred svog vremena, tako da je praktički do danas ostao sam, izdvojen, poput obeliska koji u pustinji usamljen strši visoko u nebo. Francuska je lirika upravo zahvaljujući njemu postala europskom kult(ur)nom činjenicom od općeg značaja, a genijalne pjesme kao što su: »Napuklo zvono«, »Epitaf za osuđenu knjigu«, »Ples kostura«, »Ljepota« ili »Istoj kreolskoj dami« i još mnoge druge to najbolje potvrđuju.