Umoran od pronalaženja utjecaja, od gotovo prisilnog (po)vezivanja signala kulturâ koje u kompendiju zapadnoga kruga (ali itekako kaligrafskom), mreškajući se pred očima čitatelja otvara »Ocean more« Alessandra Baricca, i sam na putu k južnome moru, usudio sam se, na unutrašnjosti same korice hrvatskog prijevoda knjige napisati: »Ovo je knjiga u kojoj se vidi sve i ništa, sve pomalo a ništa do kraja, ona je igra svjetla i tame, svjetla i sjene, sjena i nijansi. Kompendij Zapadnog kruga, ali kaligrafski«… ovo s kaligrafijom već sam rekao.

   Priznajem, nekom linearnošću slučaja i u ritmu kojim su mi prijatelji tada u krilo bacali knjige, prije nego li sam čitao »Oceano mare«, čitao sam »Svilu«. Tada se zvala »Seta« i njezina me glazba odmarala od predvidljive sintaske engleskog jezika: subjekt pa predikat pa objekt. A njezin mi je Japan bio mediteranski. Istovremeno i uškopljen i obogaćen kategorijalnim aparatom znanosti o književnosti, njezinom znanstvenošću koju religijski gorljivo i znanstvenički ridikulozno osporavaju takozvani akteri prirodnih znanosti kojima je čudno da je naratologija znanost, a to da je priroda bespovratno od životnog prostora premetnuta u resurse za izrabljivanje, nije… priznajem, bojao sam se trenutka razoružavanja.

Istina o nama

Bojao sam se skinuti zaštitu struke – aparat kojim istovremeno istraživano legitimiraš i koji kao istražitelja legitimira i tebe i subjekt istraživanja – i napisati: »Besmisleno je kod Baricca tražiti utjecaje, crtati mreže, prepoznavati poveznice između njegovog ‘ludog znanstvenika’ Išmaela Barlebooma (1993), pisara Bartlebya Hermana Melwillea (1853), O. A. Barnabootha Valerya Larbauda (1913) i (pogotovo) Parsifala Bartlebootha Georgesa Pereca (1978)… između nijansi platonizma i neoplatonizma, kopati po konceptu sekularne zatravljenosti, spinozističkog obogotvorenja prirode, lica mediteranizama… besmisleno je i nepotrebno istraživati dok čitaš… jedino smisleno je osloboditi se pozitivnih predrasuda koje svakom štivu u dotu donosiš, i (početi) samo čitati.

   Jer Alessandro Baricco ne piše knjige. Alessandro Baricco piše književnost samu. Crtajući je slovima on riječima pjeva njezinu bit.

   Na putu za Dubrovnik gdje moje postojanje te postojanje mojega sina na rubu Bosne i u bezobraznoj blizini mora, provjerava poplavjeli granični oficir Istine, čitajući iz naših osobnih karata, sjećam se igre fakata i Istine u njezinoj proizvodnji, negdje pri početku »Oceana mora« gdje postoji služba za njezinu verifikaciju. Nju vodi admiral Langlais koji, nakon što pročita dokumente i svjedočanstva kolonizacije istima pečati njihovu istinosnu vrijednost. Pa uz one prihvatljive činjenice Novoga svijeta lijepi: prisutna se vijest može smatrati istinitom i kao takva će se pojaviti u svim dokumentima Kraljevstva! Ili pak: prisutna se vijest ima smatrati neosnovanom i kao takvoj joj se zabranjuje širenje ili navođenje u kartama i dokumentima Kraljevstva.

   Istinu o nama, kao i o događajima, kao i o činjenicama, proizvode ljudi. Ljudi koji su baš kao i mi, i događaji i činjenice. I činjenice koje proizvode događaje. I nije stoga za vraga da na samom početku knjige, Barun-otac u sobi kćeri Elisewin, pitajući slikara Edela gdje su na njegovoj tapiseriji ljudi… pita: »Postoji li način da se naprave ljudi koji ne bi mogli povrijediti?« Nas ova dvojica neće. Oni će nas samo propustiti kroz tunel zemlje koja je nekad bila jedna u zemlju koja je danas jedna i koju taj prolaz siječe na dva dijela. Jer mi, moj sin i ja, zasada još uvijek pripadamo prizornim vijestima.

   Vozeći prema Gradu kojeg je sloboda koju ni za sva blaga ne bi dô pretvorila u slijepo crijevo Kraljevstva i dalje razmišljam o pojavnostima biti književnosti onako kako ih s čitateljem dijeli ovogodišnji Gost programa »Pisci na Igrama« – Baricco. I, sjekući zavoje, tražim je u sobama sjećanja koje isto oko koje prati cestu, vraćajući se namreškanosti knjige čije se uprizorenje s nestrpljenjem očekuje, lista. »Ocean more« na scenu je postavila Mani Gotovac. Detalji, fališ mi… mrmljam. Na premijeri će biti i sam autor teksta. Od mene se očekuje da ga predstavim publici.

   Imam tremu. Teško je to dokazati. Teško je to pokazati, vrti se Mani Mokošicom s prepročitanom i nikad zaklopljenom knjigom, imajući i ona tremu. Ima li je Baricco? Kakav je? Ozbiljno to pitam. Gotovo znanstveno. Ali kako se skrasiti u mreži pitanja za koja mnogi dok ovo čitaju misle da se tiču samo nas. I to ovim redom: Mani, mene, Baricca. Ili obrnutim. Ili bez mene. Ja sam ionako samo uvodničar u priču o moru koju sam čitao na jeziku kojega tek sričem.

Gusto tkani tekst

Zagledan u Ston, propušten kroz Bosnu, pokušavam naći modele egzaktnosti kojima bih potkrijepio svoje osjećaje sigurnosti straha. I sjetim se razgovora dvaju likova iz »Oceana«, Oca Pluchea i Bartlebooma gdje svećenik kaže znanstveniku: …»Znanstvenik ne bi trebao moliti, ako je pravi znanstvenik ne bi uopće trebao ni pomisliti da…«, a znanstvenik mu odgovara: »Naprotiv! Upravo stoga što proučavamo prirodu, budući da priroda i nije ništa drugo doli zrcalo…« tvrdi da je obogotvorena, da ima udivljenja u sekularnome… U pomoć mu uplivava Thomas (koji je Adams) i kaže: »More je zrcalo… u njegovu trbuhu, vidio sam sebe sama. Uistinu sam vidio«.

   Pitam se što li će napraviti Mani. Kako će publici dokazati da umije pokazati kako prikazati baš one dijelove gusto tkanog teksta koji će ukazati na bit knjige koja piše književnost samu. Ni manje ni više od toga. Osim ovih duboko općih, istinom umjetnosti istinitim nitima povezanim motivima, ima li neka poveznica u kojoj ne stanuju opreke, koja ne poznaje skaline što od pojedinačnog vode k općem i koja će teksturu ovih dvaju autorskih glasova – onaj Mani Gotovac i onaj Alessandra Baricca – dovesti u suglasje?

   Da. Nalazim je. I treba ju se i mora ju se naći, jer ako je u »Moru« pisana književnost, njezina bit, i ako je »More« i ocean, tada u njemu mora biti sve. Poveznicu nalazim u tekstu. Slijedeći put adaptacije kojega je u pripremanju Homerove »Ilijade« za javna čitanja na Agorama inicirao sam Baricco, ispreplest ću citate iz njegova romana s mojim komentarima. S potvrdama drugoga reda da mi se, u zrcalu Stona, ukazala poveznica. Njezin logičan niz binarizama u uzajamnom nadopunjavanju. Kako znanstvenom tako i prirodnom. Zašto baš tako? Pa zato jer je znanost čudna zvjerka, što svoju jazbinu traži na najbesmislenijim mjestima, i djeluje prema brižno pripremljenim nacrtima, koji se izvana mogu činiti nedokučivi, ili čak u nekim slučajevima, komični, toliko su nalik ispraznom lutanju, a zapravo su geometrijske lovačke staze, zamke postavljene s mnogo mudrosti i vještine, i prave strateške bitke pred kojima ostaješ preneražen, kao što je preneražen ostao barun od Carewalla kada mu se napokon obratio liječnik u crnom, i kada je, s hladnom proračunatošću, ali ipak i sa zrncem blagosti, pogledao u oči baruna od Carewalla i rekao mu »Ja mogu spasiti vašu kćer (…) pomoću mora«.

Živjeti životom priče

Je li – nisam stoposto siguran. Ali nisam siguran ni u Ston u kojega sam zagledan. Toliko je mora. Toliko zrcala. Džive od Mora koja je za priliku jedne druge adaptacije kako teksta tako i života samog, danas samo Mani, to nije uspjelo. Ona danas na scenu postavlja »Ocean more«. Njezina je kćerka umrla kao mala djevojčica. Ona ju nije mogla spasiti. Ni ona, ni svi doktori, ni cijela znanost… ni more. Ali, baš kao i u slici mora u kojoj je pijesak dokle ti oko seže… i Ana i Elisewin bit će spašene u mreži koordinata jedne druge geometrije lova na smisao, značenje, život… koordinate koje su nalik ispraznom lutanju i za koje nas takozvana egzaktna znanost upozorava da nisu, a to su koordinate umjetnosti.

   Kćeri, bez obzira čije i kada, baš kao i kugom poharana Firenza u Decameronu, kao Troja u Homerovoj »Ilijadi« koju je za javno čitanje adaptirao i napisao baš Alessandro Baricco… bit će spašene riječima, pričom, literaturom. Preživjet će pričom, onim čarobnim kao da kreacije svijeta koje se ovdje pretječe s kako je (bilo), kako je moglo biti, kako je trebalo biti, sve… samo ne ovo prokleto kako je!

   I kad su već jednom preživjele, a jesu, nastavit će živjeti u priči. Živjet će životom u priči. Životom priče. I bit će stvarnije od elemenata i koordinata egzaktnih znanosti. Istkane od riječi i oslobođene pričom o njima, njihovom višestruko dovršavanom i time dovršenom pričom koju se nikada ne smije autoritetom autora koji je ionako posrednik elemenata priče, zatvoriti… bit će stvarnije od teksture svijeta kojega su napustile a kojega – kaže nam priča o znanosti – čine atomi, molekule, spojevi među njima… sve ono što znanost čini egzaktnom i provjerljivom, a, barem je meni to mnogo teže zamisliti nego što zamišljam Zeusa, Heru, Sancha Pansu… Džive od Mora… sve te elemente koje je, umorna od linearnosti znanstvenog narativa, pod svoje, barem zasada, sklonivši ih od žestine provjerljivih prosudbi, uzela mašta.

   A mašta je to učinila jer je to morala učiniti. To joj nalaže etika mašte. Mašta se od Istine brani istinama. Od dobra onim ispravnim. Od zla, pogrešnim. Od Povijesti, verzijama. A što će i kako će drugo u svijetu u kojemu sve postaje istinito tek u škripcu očaja? U svijetu pred kojim, u kojem, i za kojega se s pravom možemo pitati tko ga je tako opako izvrnuo?

Izvrnuti svijet

Tko je izvrnuo ovaj svijet, pa da istina mora biti na mračnoj strani, a neizreciva močvara odbačene ljudskosti jedinim gadljivim tlom na kojemu raste ono što, jedino, nije laž? I naposljetku: kakva je to istina, što smrdi na leš, raste u krvi, hrani se bolju, i živi tamo gdje se čovjek ponižava, i slavi tamo gdje čovjek trune? Čija je to istina? Je li to naša istina? Koji je njezin status? Je li prisutna ili neprisutna? Hoće li se ili neće pojaviti u svim kartama i dokumentima Krajevstva (riječi)?

   Ne radi se samo o Ani i o Elisewin. Zbog čega točno sve kćeri u svijetu u kojemu pijesak prekriva i otkriva sve, u svijetu u kojemu je sve stvarnije tek u očima sjećanja, a istina se hrani krvlju i smrću, ne mogu imati povlaštenje putovanja kako je to u jednom drugom licu istine iskusila barunova kćerka. Nju je na put k moru, predmnijevajući milosnu linearnost smrti koja roditelje s onu stranu horizonta, imperativom ljudskosti, šalje prije no li tamo otpravi njihovu djecu, iskusila mala bolesnica dok se opraštala s ocem. Pred putovanje koje i dandanas, svatko doduše na svoj način, prepričavaju u Carewallu. Iako ga nitko, a to s pouzdanošću provjerljivosti fikcije možemo reći, nije vidio. Nije važno. Nikada ga neće prestati prepričavati. Jednostavno zato da nitko ne zaboravi kako bi bilo lijepo da za svatko more što nas očekuje postoji rijeka. Za nas. I netko – otac, ljubav… majka… netko – spreman uzeti nas za ruku i pronaći tu rijeku – zamisliti je, izmisliti je – i povjeriti nas njezinoj struji, s lakoćom jedne jedine riječi, zbogom.

   To bi doista bilo prekrasno. Tada bi život, svačiji život, bio blag. I stvari ne bi nanosile bol – približavale bi se nošene strujom, isprva bi ih se moglo dotaknuti tek vršcima prstiju, potom dodirivati, a naposljetku dopustiti da i one dodiruju nas. Pa neka nas i povrijede. Neka od njih umremo. Nije važno. Ali, sve bi na kraju krajeva bilo ljudski. Bila bi dovoljna nečija mašta – kakva oca, kakve ljubavi (majke…) nekoga. On bi, ona bi, znali izmisliti put, tu, usred te tišine, na ovoj zemlji bez glasa. Plemeniti i lijepi put. Odavde pa sve do mora…