I ove godine, uz 100. obljetnicu rođenja viškog Voltairea, sve da i ne želimo postajemo svjesni onog što je neprijeporno: Ranko Marinković (1913. – 2001.) je velika, svakako jedna od najvećih tema hrvatske književnosti i kulture, osobnost koja se ne rađa često u jednoj kulturi. Nemirni “maestro” sišao je sa životne pozornice i mir našao u Komiži, rodnoj uvali svoga oca maranguna Vice pomirivši se tako, daleko od funeralne pompe velegrada, sa svojim otokom, svojim ljudima, svojim temama…

Ako ga je ikad “ružio” glas o krutosti i netrpeljivosti spram zavičajnih veduta i ljudi koji su se “u sjeni vrućeg ljeta” u njegovoj literaturi prepoznavali i kao individue, a ne samo kao arhetipski signali naših sudbina, Marinković, koji se držao one da je svaki čovjek otok a svako napuštanje otoka odisejevska avantura, pred svoj odlazak kao da je to htio demantirati i sa svima se oprostiti i biti sa svima u dobru, prije svega sa svojim otočanima.

Najveća osobnost Visa 

Bio je i ostao svakako najveća osobnost koju je otok Vis od Marulića naovamo imao u svojoj dugoj plovidbi kroz stoljeća, a uspomene na njega i danas su žive i u njegovom rodnom gradu Visu, na Kutu, gdje namjernike na njega upozorava spomen-ploča postavljena na rodnoj mu kući, i u gradu Komiži, gdje mu na slikovitom groblju po njegovoj vlastitoj želji počiva tijelo.

Marinkovićev duh i danas je, osam godina nakon smrti, živ u memoriji rodnog otoka i lebdi ne samo nad viškom pučinskom stijenom već i nad cjelokupnom hrvatskom književnošću, koja nastoji održati uspomenu na šjor Ranka i nudi nova iščitavanja njegovog već za života visoko cijenjenog opusa.

Gotovo pola stoljeća nije dolazio na svoj otok, a ja vjerujem da ga je sanjao. Njegov grob u tišini pod čempresima komiške župne crkve sv. Mikule, nekad benediktinske opatije, i danas se časti svježim cvijećem i sudeći po tome, i ne samo po tome, Ranko Marinković, otočanin i kozmopolit, veliki meštar hrvatske književnosti, nije zaboravljen od svojih suotočana. Pomiren s rodnim otokom, navukavši definitivno njegov slikoviti plašt, predan zanavijek inzularnom zavičajnom ishodištu, šjor Ranko se pomiješao, sljubio s precima, pejzažom i svime što se događa u sretnom susretu kamena i mora a tako je živo prisutno i u njegovoj literaturi.

Pomiren s otokom

Tog ukopnog dana po ondašnjem lijepom pučkom običaju, njih šest među ruke nosilo je Rankov lijes od broda preko rive do knjižnice i galerije i potom do groblja na brežuljku iznad komiških kuća i vinograda, odakle se vidi zrcaljenje mora i brodovi koji prolaze, izmjene bonaca s burama i južinama, sve ono ljudsko i prirodno u otočkoj svjetlosti. Bio sam među tom šestoricom koji su nosili lijes i još jednom osjetio kako se simbolički vitalna energija pokojnika raspodjeljuje na one koji su mu fizički u tom trenutku najbliži. Bio je to za Komižu tužan trenutak ali istodobno i svečan, pun zahvale šjor Ranku za sve čime je – pa i grobom! – rodni otok upisao u topografsku kartu hrvatske i svjetske književnosti.

Volio je svoj rodni Kut, znao nam je o njemu, o njegovim ljudima i navadama govoriti sa simpatijama, s dosta nježnosti pa i sjete, mada je imao i nekih loših uspomena zarad kojih je dijelom toliko dugo od otoka fizički, ali ne i duhom, odustajao i izostajao iz zavičajnih ambijenata. Komižu je pak doživljavao kao zagrljaj, onaj urbanistički ali i, metaforički, međuljudski. Znao sam s njime šetati komiškom rivom ili sjediti u kakvom kafiću, a nisam bio u tomu jedini.

Interesirao se za sve detalje života i bio u stalnom dijalogu s otokom i otočanima. Onako mudar, pun žive memorije, uspomena na žive i mrtve, asocijacija i aluzija na tekuće i prošle dogodovštine, nije bio čovjek od monologa niti dociranja već je uistinu rado razgovarao, živahno pričao o svojoj mladosti, prvim viškim danima i viškim ljudima, odlasku u Zagreb, ratnom vihoru, internaciji, životu u zbjegu… Znao je naizust niz pjesama iz svog djetinjstva, a isto tako iz njega su znale poteći brojna sjećanja na značajne osobnosti i događaje – posebno mi se usjeklo u pamćenje kad mi je jednom pričao o kiparu Ivanu Rendiću i njegovim legendarnim bravurama i šalama, karnevalijadama i fabrikavanjima.

Svagdašnji otočanin s polucigaretom

Po fizionomiji, tko ga ne zna, vidio bi u njemu običnog svagdašnjeg otočanina, čije je lice izbrazdalo vrijeme, a njegova čuvena polucigareta bila mu je znak prepoznavanja (pušio je po pola cigarete koju bi prstima skratio na tu mjeru, a drugu bi polovicu uredno spremio u tabakeru, za kasnije). Doimao se nekako stalno mrzovoljnim ali to nikako nije bio, barem ne u godinama kad sam ga češće susretao. Rado je prihvatio moj poziv da dođe u redakciju Slobodne Dalmacije – bio sam jako sretan kad mi je javio da je upravo stigao iz Zagreba i da je do polaska broda za Vis (ili za Brač, ne sjećam se točno) voljan izići mi ususret.

Dolazio je na pokuse svojih predstava u splitski Kaštelet, a jednom sam s njim odslušao pokus pred praizvedbu njegove Pustinje u zagrebačkom HNK-u. Na otoku se intenzivno družio s otočanima, i u Visu i u Komiži, gdje je sve češće svraćao kod rodice Marjuči, a Joško Božanić ga je jednom ukrcao na svoju falkušu i to dokumentirao fotoaparatom. Prisustvovao je, i kad ne bi bio posebno pozvan, druželjubivo mnogim otočkim malim svečanostima i priredbama upijajući pod stare dane intenzivnije otočku svjetlost. Penjao se na terasu komiške Komune i pažljivo slušao kako smo mi, mlađi pisci iz Splita, Zagreba i drugdje, govorili poeziju.

A ostao mi je u sjećanju jedan njegov komentar nakon poetske priredbe u viškoj Batariji. Kako je na obližnjoj terasi tadašnjeg Doma JNA u to doba običavao biti ples zamolio sam vojnike svirače da te večeri počnu s glazbom sat kasnije. Vojnici k’o vojnici – briga njih za neku tamo poeziju – izdržali su pola sata šutnje a potom počeli zaglušujuće svirati u svih šesnaest. Rankov komentar je bio: doimali ste se s poezijom kao ljubavnici u milovanju na šentadi, a onda je ova napasna glazba došla kao akustička pošast, kao neki siledžija koja vas je pošteno išamarao.

Univerzalni duh 

Počevši prije dvadesetak godina dolaziti u Vis i na Vis, kao da se htio iskupiti za dugi nedolazak sudjelujući u životu otoka, ne samo prateći mnoge pa i najmanje kulturne priredbe, već i zagovarajući kulturne akcije. Između ostalog je svojim autoritetom pomogao osnivanje knjižnice u Komiži, koja danas nosi njegovo ime. K tome, amaterska kazališna družina u Visu nosi njegovo ime, u Komiži se bijenalno održava simpozij koji permanentno tematizira njegov lik i djelo, a u Visu je inicirana Memorijalna zbirka s njegovim imenom, a valjalo bi i u Visu i u Komiži imenovati neku od ulica njegovim imenom…

Ranko Marinković je doista bio mudrac. Svaka svjetlost ima svoju sjenu a sjena je, barem što se čovjeka tiče, njegova vlastita parodija, govorio je Mediteranac, šjor Ranko. U kristalima otočke posebnosti i njegovih arhetipskih zadanosti, zašavši duboko pod kožu podneblja, prepoznavao je opće parametre, usudnost maloga čovjeka u sunčanu krajoliku u kojem se karneval – a šjor Ranko je i rođen i umro upravo tijekom pokladnih dana – smjenjuje s funeralnošću, a pobožne procesije sa zadirkivačkim i zajedljivim dokonim sjedjeljkama u kakvoj brijačnici ili šentadi na rivi, kakvih smo i sami kao djeca bili svjedocima u istom podneblju, diljem otočke i uzmorske Dalmacije.

Svojom je analitičkom vivisekcijom i virtuoznim stilom, sondirajući čvrsto zavičajno tlo pod nogama, njegove naravi i osobenosti, prodirao najdalje i najdublje, spajajući stvarno i fiktivno, kozmičko i malomišćansko, refleksivno i ironično, groteskno i bolno, nasmiješeno i sjetno. I uvijek je neka tiha nježnost i toplina strujala ispod te naoko ozbiljne maske nerijetkoga cinizma i ironije, žaoke i satire pa i crnohumorne duhovitosti.

Meni je bila čast povremeno se s njime družiti. Kozmopolit Ranko, univerzalni duh recentne književnosti, itekako je držao do svog insularnog podrijetla – cijenio činjenicu da je rođen upravo tu gdje će mu kasnije biti i vječno sidrište. A imao je strahovitu memoriju, poznavao je bezbroj osoba i sudbina. I sad kadikad s njim razgovaram, osobito kad mu pođem na grob. I nisam jedini, a vjerujem da ni viški Volteaire – kako ga nazva Tin, imotski Baudelaire – danas nije bez teksta.