Na adresu naše redakcije ovih je dana stigla publikacija »Od projekta do projekta – Rad i zaposlenost u kulturnom sektoru« Jake Primorac. Knjižicu je objavio zagrebački BLOK, a bilješka o autorici kaže da radi kao viša znanstvena suradnica na Odjelu za kulturu i komunikacije Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) u Zagrebu. Doktorirala je sociologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, dok njezini znanstveni interesi presijecaju područja sociologije kulture, sociologije medija i komunikacija te sociologije rada. U svojem se radu bavi odnosom kulture i ekonomije s posebnim fokusom na pitanja kulturnog i kreativnog rada te kulturnih i medijskih politika.

Znakovit je već predgovor spomenutoj publikaciji, na čijem se početku navodi: »Baviti se istraživanjima o kulturi u zemlji u kojoj su znanost i kultura marginalizirani graniči, donekle, s mazohizmom. Naime, znanost i kultura i na nacionalnoj su i na lokalnoj razini potfinancirani, u većini strateških dokumenata gotovo nepostojeći ili samo fragmentarno uključeni, a u javnom diskursu tek minimalno prisutni.« U studiji »Od projekta do projekta – Rad i zaposlenost u kulturnom sektoru« Jaka Primorac analizira polje kulture iz perspektive rada i radnih uvjeta kulturnih proizvođača. Fokusirajući se na kulturnopolitički okvir te strukturu zaposlenja i karakteristike rada u sektoru, studija ukazuje na posljedice sve snažnije projektizacije kulturne proizvodnje: rast nesigurnosti i potplaćenost velikog broja kulturnih radnica i umjetnika.

Prvo poglavlje uvodi u temu studije te nudi argumente za priznavanje i prepoznavanje rada kao temelja svake kulturno-umjetničke proizvodnje. Između ostalog, autorica se osvrće na plaćeni i neplaćeni rad u kulturnom sektoru, dotičući se i samozaposlenosti u kulturi, statusa samostalnih i slobodnih umjetnika, volonterskog i drugih vidova neplaćenog rada. Publikacija donosi niz podataka o strukturi zaposlenosti i osnovnim karakteristikama rada u kulturnom sektoru u Hrvatskoj te na taj način ocrtava širi političko-ekonomski kontekst važan za razumijevanje projektnog rada koji dominira poljem. Pritom Jaka Primorac ukazuje i na problem potplaćenog rada i samoekspolatirajućih praksi.

Treće poglavlje analizira različite posljedice koje projektizacija kulturne proizvodnje ima po radne uvjete i nejednakosti u polju, dok četvrto poglavlje temu sagledava iz perspektive javnih politika i regulacije rada u kulturi. Zaključno peto poglavlje sažima prethodno iznesene argumente te postavlja jasan zahtjev za razvojne javne politike koje će omogućiti plaćeni rad i bolje radne uvjete u polju kulture, ali i šire očuvanje kulture kao javnog dobra. Kako ističe recenzentica Biserka Cvjetičanin, »autorica s velikim poznavanjem problematike projektnog fleksibilnog tipa rada u kulturi otvara niz pitanja i zalaže se za nove oblike financiranja rada koji mora biti pravedno plaćen unutar sustava u kojem se kultura i umjetnost shvaćaju kao javno dobro.«

U zaključku publikacije naglašava se da su rasprave o radu i zaposlenosti u kulturnom sektoru u Hrvatskoj zanemarivane dugi niz godina. Osim toga, kriza uzrokovana pandemijom i potresima uspjela je iznijeti na vidjelo koliko je sektor kulture ranjiv, kako je način financiranja koji je zasnovan na tržišnim principima i projektnom radu neodrživ te da je nužno pronaći novi, održiviji model razvoja kulturnog sektora. Primorac podsjeća da je ranjivost sektora visoka, što je bilo lako vidljivo u činjenici da je kulturni sektor jedan od prvih koji su nastradali u krizi: radništvo je to odmah osjetilo kroz izostanak poslova, gubitak prihoda, nemogućnost stvaranja te nedostatak izravnog kontakta s publikom.

»Građani i građanke na taj su način također bili oštećeni jer nisu mogli participirati u kulturi u njezinoj punini te su bili uskraćeni za niz (novih) kulturnih djela i doživljaja. To je posebice bilo vidljivo tijekom karantene, kada su ljudi na različite načine pokušavali (ponovo) stvoriti osjećaj zajedništva kroz kulturu – balkonskim arijama, online predstavama, koncertima u parkovima i sl.« Na kraju autorica zaključuje: »… ako kulturu i umjetnost smatramo važnima, tada bi nam i položaj kulturnih radnika i umjetnica morao biti bitan i trebalo bi mu posvetiti više pažnje koja neće oscilirati od projekta do projekta.«