Nakon više od tri desetljeća umjetničkog staža, redatelj Zlatko Sviben koji je svo to vrijeme vjeran svojoj estetici, doživio je prave zvjezdane trenutke. Njegova predstava »Unterstadt« rađena kao dramatizacija istoimenog romana Ivane Šojat-Kuči, u izvedbi osječkog HNK i produkciji Osječkog ljeta kulture, proglašena je prošle sezone najboljom predstavom hrvatskog glumišta, Zlatko Sviben najboljim redateljem, dobio je i godišnju nagradu »Vladimir Nazor«, a ovog ljeta u Dubrovniku, za režiju iste predstave i »Orlanda«. 

  Zlatko Sviben bio je u dugogodišnjem stalnom angažmanu u riječkome HNK-u Ivana pl. Zajca (kao ravnatelj i umjetnički voditelj Hrvatske drame te kućni redatelj). Za zagrebačkih studentskih dana pokreće kazališnu skupinu Kugla-glumište. Nakon diplome režira u mnogim kazalištima: u Dubrovniku, Splitu, Zadru, Rijeci, Osijeku, Zagrebu, Skopju, Bitoli, Zenici, Tuzli, Sarajevu, Nišu, Leskovcu, Beogradu, Vršcu, Novom Sadu i Subotici. Predstave mu gostuju na inozemnim pozornicama, nagrađivane su na kazališnim festivalima, a i sâm je nagrađivan, da bi u tri navrata kao redatelj dobio i Nagradu hrvatskog glumišta: 2002. za predstavu »Večeras se improvizira« (HNK u Zagrebu), a 2005. i 2012. za »Cyrana« i »Unterstadt« (HNK u Osijeku). 

  Režirao je i klasike i suvremene autore na dramskoj, kao i na dječjoj i lutkarskoj pozornici. Piše dramatizacije, teatrološke eseje i osvrte, a prvom mu je nagradom za dramsko djelo »Marin Držić« za godinu 2010. nagrađen rad »Odsjev magle«. Aktivan je i u kazališnoj pedagogiji, napose programski inicirajući i oblikujući studij Glume i lutkarstva pri utemeljenju nove Umjetničke akademije Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. 

 Pripadnost

Povoda za razgovor sa Zlatkom Svibenom je na pretek, ali počinjemo s onim što našim kazalištima najočitije posljednjih godina nedostaje: pripadnost glumaca svojem kazalištu. Glumci godinama primaju plaću u matičnoj kući, a na njenoj sceni ne moraju igrati. Mnogi su u tom procesu potpuno zaboravljeni, pa gostujući redatelji ne znaju ni da postoje! 

  – U Gavelli, nekad Zagrebačkom dramskom, u jednom su trenutku bila stalno zaposlena četiri redatelja (a toliko ih nema danas u čitavoj Hrvatskoj!), ali to mladenačko, međutim upravo i zrelo doba toga kazališta, baš kao i Koste Spaića, Mladena Škiljana, Božidara Violića, Georgija Para ili Dine Radojevića, bilo je neko »drugo vrijeme«, bilo je to kazališno doba s velikim glumcima i respektabilnim repertoarom koji se očekivao s nestrpljenjem svake sezone. 

  I danas se stariji kazalištarci prisjećaju kultnoga Plavog salona, koji nije bio obični kazališni bife, već radni prostor glumaca koji čekaju probu, ili izlazak na scenu. Tada nije bilo mobitela, tako da su glumci svakodnevno svraćali u kazalište, da pogledaju piše li neka promjena na oglasnoj ploči… ako i nisu imali probe ili predstave oni su u svoj teatar dolazili i nalazili se. Danas nema šanse da se na jednom mjestu uopće susretnu svi ljudi iz ansambla… već se jako dugo u svoj teatar manje-više i ne dolazi (u nekim slučajevima čak i godinama!), pa ni na predstave kolega. Duha ansambla, koji bi nas jedini i mogao zbiljski kazališno okupiti, danas je sve manje – kaže Zlatko Sviben, prisjećajući se i jednog neobičnog primjera: 

  – Jedan od najljepših prizora koji govore o duhu ansambla, datira iz vremena obnove Ateljea 212: posljednje što se rušilo bio je bife! I to se radilo usred ljeta, kad nema predstava. Uz buku bušilica i mješalica, dva su se glumca svakodnevno nalazila i sjedila u tom svom bifeu i pila svoju kavu. Oni su naprosto pripadali tom mjestu! Tako je nešto danas nezamislivo, a valjda i nepotrebno, ali duha pripadnosti ansamblu ipak – nedostaje. 

 Prohodnost

Čini se da je najgore u zagrebačkom HNK-u, gdje i najbolji glumci igraju rijetko! Rasipa se glumačka energija na sve strane, a upravo bi na okupljanju iste mogli raditi oni koji više i ne postoje, ti takozvani kućni redatelji. U glazbi, kao i u sportu, to je puno jasnije: zbor ima svoga dirigenta, a ekipa mora imati i svoga trenera. 

 Dakle, nije bez veze u Gavelli nekoć bilo više kućnih redatelja. Koliki je ansambl bio u to vrijeme?

  – Ne mnogo veći nego danas. Ali prohodnost koju ima, primjerice, njemački teatar, a to znači da se ugovori obnavljaju svakih nekoliko godina i da glumci cirkuliraju među teatrima, nužno nam je potrebna. Iako postoji zakonska mogućnost, čak i obveza, kod nas to nije zaživjelo – glumišno uhljebljenje nerijetko traje do mirovine – a to je ne samo za umjetnost, već za bilo koju struku pogubno. 

  Fluktuacijom ljudi razmjenjuje se energija i stvara neka nova, upoznaju se novi ljudi, a to je pogotovo dragocjeno u poslu kazališta koji je po svom habitusu jednom profesijom – prohodnom i putujućom. 

 Možda je kod nas sve otežano činjenicom da nije lako dobiti stan, seliti obitelj u novu sredinu svako nekoliko godina.

  – To nije bilo lako nikada, ali glumačka je profesija takva i s time bi se trebalo pomiriti. I u socijalizmu 1960-ih o isteku se glumačkoga ugovora saznalo oko 1. travnja, dakle toga ste datuma znali jeste li potrebni u sljedećoj sezoni. Kroz svibanj su se na repertoaru nalazile predstave onih koji odlaze, dolazili su ih gledati direktori teatara iz čitave zemlje i potpisivali s njima ugovore za rad u njihovim teatrima. Glumci su tako živjeli uvijek. 

Vlasništvo

Ove ste godine dobili dvije najveće nagrade za predstavu »Unterstadt« koju ste radili u HNK-u Osijek. Razlikuju li se regionalni od metropolskih kazališta?

  – Razlikuju, dakako! A opet: i ne razlikuju! Osnovno je pitanje što vlasnik želi od svog kazališta. Ako vlasnik teatra, a to je kako lokalna tako i državna – politika, ništa ne želi, onda ni onome tko rukovodi teatrom nije nužna neka vizija, onda se njegova uloga isključivo svodi na to da ne stvara gubitke i da vodi kazalište u skladu s trenutnim političkim interesima. Ako vlasnik eventualno shvati da kazalište služi i promociji grada, tada je situacija nešto bolja i za kazalište. 

  Dakle, ne radi se samo o novcu, nego i o idejama. Sve je otežano kad je na djelu podjela vlasništva – kao u Osijeku gdje se ono dijeli između grada i županije, ili grada i države, kao u zagrebačkom HNK-u – pa se interesi vlasnika i kadrovske im želje moraju usuglasiti… Baš kao u socijalizmu. I onomad se jako puno i neprestano – usaglašavalo. 

  Naravno, sve je lakše postoji li kulturna strategija, a te na hrvatskom nivou nažalost – NEMA! Nema doduše ni gospodarske, ni nekih drugih strategija, a koje su i preče, pa tko da strategijski misli još i tu – kulturu. 

 Ipak, intendanti imaju zakonske ovlasti, nije da baš ni o čemu ne mogu odlučivati.

Podrška

  – Imao sam podršku Uprave, jer odatle sve i kreće. »Unterstadt« je osječka tema, pa ih je i to vezalo, a ja sam smatrao da je gradu važna i ta neka njegova tema, baš kao što je u Rijeci godinama bilo »Vježbanje života«. A dužnost kazališta i jest da na svjetlo dana iznosi neke zapretane teme i da se njima bavi. 

 Jeste li se iznenadili kada ste ovoga ljeta, za gostovanje »Unterstadta« u Dubrovniku – dobili Orlanda HTV-a?

  – Pa jesam. Ali to nije bio baš toliki presedan. Sjećam se situacije iz 1980., kada je žiri u kojem su bili Dalibor Foretić, Petar Brečić i Josip Pavičić, dodijelio Orlanda takozvanoj amaterki Dunji Koprolčec, za ulogu u predstavi Kugla glumišta. Bio je to skandal jer je, naime, te sezone bilo vrsnih glumaca na Igrama, u dobrim ulogama, a žiri se odlučio nagraditi osobu bez akademije. Foretić se morao i ispričavati na jednome skupu u Republičkoj konferenciji SSRNH, na kojem se raspravljalo o »deformacijama« u kazališnoj kritici. 

  No, ja mislim da svatko tko ostvari dobru kreaciju može dobiti nagradu i da je to legitimna deformacija! Osim toga, to nije nagrada Igara, već HTV-a i njegova žirija, a meni je od Orlanda još draža činjenica da su Dubrovčani više nego dobro primili predstavu. Svi su govorili kako se sjajno uklopila u ambijent. 

  Publika je u Dubrovniku ulazila na predstavu mnogo dužim putem nego kad ju igramo u teatrima – prolazila je kroz grad – a to je i bila intencija ravnatelja Kreše Dolenčića da se u Dubrovniku, na ulicama, primijeti festivalski ugođaj, što se za vrijeme ranijih uprava izgubilo. A smisao Igara i jest da budu prisutne u Gradu. Nama je to, čini se, uspjelo, čak smo osvojili i neke lokacije na kojima su radili samo arheolozi. Ni sami Dubrovčani ih nisu poznavali. 

 S pozicije ne samo redatelja, nego i pedagoga, što mislite o radu stranih redatelja s našim dramskim ansamblima? Može li tu jezik biti uzrok nesporazuma? 

  – Ne samo jezik, već i kultura. Glumci se s režiserom mogu sporazumjeti i bez prevoditelja, koji najčešće i smeta, jer se tako gubi i vrijeme. Nije problem u sporazumijevanju, ali za nekih mjesec i pol dana nije baš moguće ući u duh ansambla koji zbiljski i ne poznajete i napraviti ponajbolju podjelu, a k tomu i dobru predstavu. To s tim ansamblom možete eventualno u trećem navratu. 

Boljka

Za tridesetu godišnjicu rada, Olivera Baljak vam je u čestitajućem telegramu poručila: »Radila sam sedam predstava s tobom i – preživjela!« Čini mi se da riječ »preživjela« upućuje na vaš stil rada, koji je temeljit ali i vrlo iscrpljujući za glumca. 

  – Pa, oni koji prvi put rade samnom mogu biti eventualno zatečeni mojim tzv. stilom, ali mislim da me više »bije glas« nego što sam uistinu strog redatelj. Sa znanim mi glumcima kao što je Olivera Baljak, pa onda i Davor Jureško ili Zdenko Botić – kazališno se sporazumijevam i bez riječi. Oni mnome i ne mogu biti iznenađeni. 

  Mene i kao pedagoga smatraju zahtjevnim, ocjene baš ne poklanjam šakom i kapom, ali jedna mi je osoba predbacila da sam, svoj navodnoj i takozvanoj strogoći unatoč, studente, doslovce – razmazio! 

  Smatram da studenti, kao i ansambl, baš kao i dijete – moraju imati roditeljsku skrb neke i mame i tate, a osoba redatelja – ne može biti oboje! Ako postoji ravnatelj kao »tata«, onda ja mogu biti eventualna »mama«, ali u sveopćem roditeljskom nedostatku pitati se je trebaju li nam samohrane redateljske majke? 

  U kazališnom je kolektivu i procesu važno da svatko ima osjećaj da se njegov rad na neki način prati, da netko brine o njemu, pojedincu. A naši su glumci – prepušteni sami sebi! Tako i na akademiji. Zagrebačka akademija nema model glumačkih klasa i to možda, pored nekih prednosti, i nije najsretnije rješenje. Barem u dijelu edukacijskoga procesa trebao bi postojati i netko tko te – pedagoški i osobno – pozorno prati. 

 Kod nas je očit i manjak intendanata – jeste li se bavili mišlju da se prijavite na natječaje hrvatskih kazališta?

  – Prijavljivao sam se nekoliko puta, Čak sam se raspitao imaju li već kandidata i kad mi je rečeno da izbor nije unaprijed učinjen i neka se javim, ja sam se – naivno – javio. Ali to je ipak politička odluka, jer je izbor intendanta uvijek unaprijed dogovoren, bez obzira tko se javi na natječaj. Vlasnik plaća i bira! 

  Nažalost, vlasništvo se u pogledu odluka redovno svodi na jednu osobu protiv koje se, izgleda, ne može ništa ni argumentima. Ovo u zagrebačkom HNK-u je već cirkus – nitko ne popušta – i pitanje je tko će na kraju sjesti u tu tzv. vruću fotelju, a koja, s takove politike vlasnika, uopće više nije ni vrućom, ni foteljom. 

  Najgora je varijanta da se intendantura svede na brigu oko ne dovođenja kazališta u minus. Ima li smisla voditi takvu ustanovu bez vizije? Iako nema, po svemu što vidimo – ima. 

 Gdje je izlaz iz te pat pozicije?

  – Cijeli sustav hrvatskih teatara trebalo bi osmisliti na način da se zna u kojem kazalištu rade redatelji početnici i njihov tim, a gdje oni iskusniji. Možda netko s treće godine akademije i može režirati u nacionalnome HNK-u, ali, želimo li neku sustavnu logiku kazališnoga pogona, to baš i nije logično. Ali sve to što i nije logično i prirodno kod nas je – najnormalnije! Pomanjkanje kriterija je naša opća boljka. I na tome se istrajava…