ZAGREB – Ako slušate suvremene inačice narodne glazbe, recimo dok prevaljujete dulje autobusne rute pa vozači satima imaju upaljen Narodni radio, sigurno vam je upalo u uši koliko u tim narodnjačkim tekstovima nema autorefleksije, nema nijansi i nipošto nema samopropitivanja, ali zato ima proglasa i objava.

U stilu: ja tebi sve, ti meni ništa. Umro bih za tebe, a ti s drugim tikve sadiš. Srce si mi zgazio, dabogda te strijela nebeska probola na licu mjesta. I tako dalje i tome slično. Naricanja, proklinjanja i zaklinjanja. I to očito veoma potrebna, kao udarci šakom o jastuk, inače ih ljudi ne bi tako rado slušali. U kazalištu, međutim, očekujemo više od narodnjačkog žiloreza. Pogotovo u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Takozvanom »institucionalnom centru« domaćeg teatra (u pozadini možda čujete Krležin stoljetni smijeh na račun ove konstatacije – i to smijeh koji nikako da prestane, takve su HNK-ove uprave). Baš tamo je druga predstava po izboru nove ravnateljice drame Nenni Delmestre, inače djelo vrlo utjecajnog izraelskog autora Hanocha Levina, poznatog upravo po svojoj satiričkoj oštrici, odigrana kao patetika iz autobusa.

Oj, vapaji i uzdisaji

Tri priče o ubijanju triju nevinih osoba hvataju sami moment smaknuća, njegovu slučajnost i brutalnost. Jednom strada slučajni prolaznik, mladić od dvadesetak godina koji u času smrti doziva svog oca u nadi da će ga posljednji put vidjeti; drugi put je ubijen netom vjenčani par (ustrijeli ih otac iz prvog prizora, pogrešno uvjeren da se osvećuje vojnicima koji su ubili njegova sina u prvom prizoru); treći put rulja zatuče građevinskog radnika, slučajnu žrtvu linča, također pogrešno optuženu za ranije ubojstvo bračnog para. Za prvo ubijanje nevinog palestinskog mladića, što se na sceni nipošto ne može razabrati (a nije jasno ni iz programske knjižice) krivi su izraelski vojnici. Levin u ovoj drami doslovce grmi od nemoći da otvori oči svojoj strani ratnog sukoba. Ne kritizira samo izraelsku vojsku, nego i figure promatrača, kao i političke figure koje i mir i rat tretiraju kao apsolutnu farsu nastavljanja izraelske politike terorističkim sredstvima. Ali hrvatska publika to sve skupa ne zna, jer redatelju ne pada na pamet da izvedbeno pojasni konkretne političke razloge za vojno iživljavanje (Izraelaca) nad (palestinskim) civilom u ovoj drami, kako je zadano tekstom.

Na HNK-ovoj sceni je to »bilo koja« vojska koja ubija »bilo kojeg« civila. Kontekst neće pojasniti ni oba poetska teksta u programskoj knjižici koja prate izvedbu, autorica Monike Herceg i Ane Fazekaš. Mogla bi, da se s njima razgovaralo o teatrološkom kontekstu nastanka komada – ili da su ga same proučile. Ali cilj ovog uprizorenja ni na kojoj razini nije bio udubiti se u svjesne, hotimične i produktivne kontroverze Levinova teatra. Uostalom, što reći o redatelju koji u 21. stoljeću između činova spušta zastor?! Nema veće lijenosti oko »zastornog« pristupa promjeni prizora. I u drugim je aspektima režija Ide Rozenberga školski doslovna i neistraživačka: kao u povijesnom muzeju nekog globalnog, kvaziuniverzalnog ratišta, s puno jeftine pop-glazbe. Nema veze što Levina uspoređuju s Brechtom i Beckettom po tome koliko NIJE »realističan«. Nema veze ni što su brojne studije napisane na račun »Ubojstva« (originalno odigranog 1997. godine) kao drame koja se nastavlja na Levinove sustavne optužnice oko manjka odgovornosti roditeljskih generacija u Izraelu; očeva i majki koji rutinski žrtvuju ratu svoju djecu. Uporno. Iz generacije u generaciju.

Rat »općenito«?!

U HNK-u se jako pazi da se pobliže ne osvijetli i ne tematizira cijeli ovaj konkretni palestinsko-izraelski politički kontekst, nego tobožnja Nigdina rata. Ali rat nikada nije općenit. Ni univerzalan. Sve nas to navodi na pomisao da mnogo HNK-ovih slojeva lažne univerzalnosti opet ima veze s estetikom žiloreza, odnosno da je puno lakše govoriti »općenito« o ratu, nego se upustiti u Levinovu scensku kritiku izraelske ratne politike. Da i ne govorimo o tome da dramaturginja Sanja Ivić jako pazi da se nigdje ne svrne pogled ni prema domaćem kontekstu međuetničkih mržnji, odnosno da se nigdje eksplicitno ne povuče paralela s prostorom bivše Jugoslavije. A pritom kod nas itekako bolno odzvanja Levinova dramska rečenica kako si bar već trideset godina kolektivno priželjkujemo »švicarsku dosadu« kad su etnički suživoti u pitanju.

Glumačka analiza rata

Jedini glumac koji uistinu čuje i poštuje izraelskog satiričara, na sceni dalje razvijajući Levinov dramski protest, jest Milan Pleština, koji igra Premijera. To je vječito nasmiješena lutka čije se raskriljene ruke ubrzano klimaju, lice se topi od srdačnosti, lažući veselo i surovo, baš u pravoj mjeri otrovno i groteskno, uvijek na strani ubijanja. Njegov je glumački kontrapunkt tragički potresan Franjo Kuhar, baš zato što dopušta da na sceni vidimo kako se udar vijesti o smrti njegova scenskog sina, Mladoženje iz druge priče, spušta na glumčevo tijelo kao surova groznica, velika težina, »zabijajući« ga za zemlju. Tu više nema retorike, samo stradanje.

Dragan Despot igra ključnu ulogu Oca prvog ubijenog (palestinskog) mladića s puno stoičke i svečane boli, a zatim u drugoj priči i psihotičnu, gorku scenu osvetničkog ubojstva. Ni on nigdje glumački ne razotkriva koliko je dramski prostor Levinova komada izravno vezan za palestinsko iskustvo (prva produkcija ove drame u Izraelu nije ostavljala nikakve sumnje: tamošnji ubijeni sin nosio je takozvanu »palestinku«, maramu koja od vremena Arafata signalizira otpor Palestinaca prema invaziji židovskih doseljenika), ali donosi na pozornicu jednu starinsku tvrdoću, kasnije i okrutnost, koji imaju svoju unutarnju težinu. Mladi glumci Silvio Vovk i Luca Anić s lakoćom dostižu i raspomamljenost mladenaca i međusobni oprez oko prvih seksualnih intimnosti, ali u scenama kad na njih pada ludilo ubojice oboje ostaju previše prisebni, stoički, kao da ne mogu ni zamisliti gubitak kontrole nad situacijom. Osobno, ne vjerujem da tako pribrano reagirala bilo koja osoba kojoj se prijeti smrću, još s oružjem u rukama. I treća žrtva, Slabašan Radnik u izvedbi Marina Stevića, odigrana je s blagošću i mirom, koji su jedva narušeni provalom agresije rulje koja ga napada. No u ovom posljednjem slučaju to i možemo povjerovati, jer predstavlja i vrstu apela protagonista za vlastiti život. Surovost prostitutki koje potiču njegov linč nadasve je uvjerljiva (igraju ih Lana Barić, Jelena Otašević Babić i Barbara Vicković). Zapaženu ulogu okrutnosti najsurovijeg vojnika donosi na scenu glumac Tin Rožman. No upravo je početak predstave, s likovima vojnika (osim Rožmana, to su i Luka Knez i Dominik Čičak) koji napadaju mladića (Filip Vidović) najslabije mjesto predstave, odigrano površno i karikaturalno. Ne mislim da su za to odgovorni glumci, nego redatelj: njegov kazališni pogled sa strane morao bi registrirati isforsiranost ove početne situacije. I ne dopustiti si »drvenost« izvedbe.

Zatvoreni krug?

Najveći problem ovog uprizorenja je ideologija tobože zatvorenog kruga nasilja. Kao, uvijek jedan nevini čovjek trpi nepravdu i svjedok tog nasilja »automatski« postaje nasilnik. U stvarnom svijetu, baš kao i kvalitetnim umjetničkim komentarima ratnog nasilja, istina nikad nije tako banalna. Možda je problem u tome što Levin piše grotesku, koja je redateljski postavljena kao (nedostignuta) tragedija. Repertoarno, toliko neiskorištenih mogućnosti. I tolika prevaga vizualnog, glazbenog i izvedbenog kiča. Ako i treći naslov nove ravnateljice Drame Nenni Delmestre pokaže ovoliku količinu umjetničke površnosti (podsjećam na neuspjeh »Plodne vode« kao inauguracijske režije same ravnateljice Drame i prvog naslova ovogodišnje sezone), publika kojoj je stalno do kazališta mogla bi HNK prepustiti Narodnom radiju. Jedino što bi u tom slučaju Hrvatsko narodno kazalište trebalo – dosljedno u skladu s vladavinom lakog melosa – i produkcijski prevrednovati, recimo u Hrvatsko narodnjačko kazalište. A to si čak ni hrvatsko Ministarstvo kulture (valjda) ipak neće dozvoliti.