Predstava »Škola« autorice Glorije Lujanović i redatelja Krešimira Dolenčića, u produkciji Teatra Gavran, premijerno je odigrana na zagrebačkoj Maloj sceni. Poetski roman »Škola« Glorije Lujanović uvodi nas u tragičnu svakodnevicu osnovnoškolskog zlostavljanja, služeći se varljivo prisnim prvim licem jednine te stvarajući dojam ispovjednosti i unutarnjeg svođenja računa s kontekstom koji je na mnogo načina dopustio mučenje protagonistice.

Odluka Mire Gavrana da dramatizira ovaj tekst tako što mu diskretno nadopiše svega nekoliko pitanja terapeuta, zvukove školskog prostora i ulice (suradnik za zvuk: Nikola Čeme), kao i redateljska odluka Krešimira Dolenčića da predstavu igra glumica Rebecca Aleksić na goloj sceni, koristeći se isključivo ekspresivnošću svog glasa i tijela, svode tekst na najbitnije. Ljudsko lice pred drugim ljudskim licima. Kao da smo u sudnici. Drama svjedočenja. Direktne odgovornosti.

Prozivka bezdušnih

Rebecca Aleksić igra »Gloriju« iz teksta kao blagu, toplu, nježnu, srdačnu, vrlo samokritičnu i nimalo ogorčenu osobu, ali i osobu koja naknadno i odlučno, s mnogo mirne riješenosti, zahtijeva pravdu za pretrpljeno nasilje.

To je veoma važno da bi se uopće uspostavio scenski kredibilitet žrtve – stradalnici u medijima nikad ne smiju biti previši ljutiti ili odveć žalosni, moraju pred javnim publikama pokazivati »maksimalnu pribranost« i kooperativnost, što je dodatni oblik njihova mučenja propisanim ponašanjem.

Aleksić utjelovljuje osobnost koja se od djetinjstva bori s nasiljem i naučila je nositi »hrabro lice«. Nasmiješeno. Što god da se događalo, o čemu god tragičnom da govori, socijalni osmijeh.

No, kako monodrama odmiče, sve je jasnije da je prava emocija ovog Jokera orkanski bijes i da za to ima apsolutno opravdane razloge.

Fizičko mučenje, lomljenje ruku, nabijanje koša za smeće na glavu, zaključavanje djevojčice u ormariće, grupno mokrenje dječaka po njoj dok je čitava razredna grupa drži da ne može pobjeći, neprekidno vrijeđanje, nazivanje najpogrdnijim imenima: to je samo mali dio bullyinga kao svakodnevlja ove junakinje.

Foto Boris Šćitar

Dodajmo tome stav razrednice da je učenica sama kriva što joj se sve to događa (»zašto učiš unaprijed, time ih provociraš«) i pedagoginje (»iako je odlična učenica, možda bi je trebalo prebaciti u razred s posebnim potrebama, očito se ne može nositi sa svojim vršnjacima«) i pred sobom imamo pravu mjeru školskog licemjerja odraslih: tobože je žrtva »nekako izazvala« to što joj se događa.

Nasilnici su »isprovocirani« samim time što žrtva postoji, poručuju institucije. Drugi dio predstave putuje do točke pisanja novog Ustava školskog ponašanja (u romanu smještenog na samom početku), kojim autorica uspostavlja djelotvorna pravila zaštite djece.

Citirat ću dio: »Školsko zatočeništvo moguće je preživjeti. Od njega ćeš se kasnije dugo oporavljati. Država ti neće platiti toplice i psihoterapiju. To moraš sam. Ali svaki je školski zatočenik navikao na to da sve mora sam.

Nikada ne dopusti da drugi tvoje zatočeništvo poopćavaju i banaliziraju. Zlostavljači i zatočenički sustav nije banalan u namjeri da ti oduzme život. Ne boj se svjedočiti o svom zatočeništu. Strah vodi do vječnog zatočeništva. Ne srami se vlastitog zatočeništva. Sram vodi do vječnog zatočeništva.«

Podtekst čitave izvedbe, kao i proznog predloška, tiče se toga koliko se svi skupa bojimo zaustaviti nasilnike u svom okolištu. Koliko ih radije šutke trpimo nego da ispadnemo »konfliktni«.

To je i jedan od mnogo širih političkih problema svijeta u kojem živimo. Zašto nepristojan čovjek razgovara na sav glas mobitelom i čitav autobus to namrgođeno trpi?

Zašto mnoštvo građana ne može zaustaviti ekološko nasilje ekonomske manjine? Finih ljudi zapravo ima jako puno, a nasilnika malo. Kako to da im onda nismo u stanju stati na kraj?

Postaje li naša čuvena evolucijska kooperativnost opasna kad nam se čini da će pristojnost i altruizam ipak nekako zaustaviti okrutnost? »Škola« argumentira tamnu stranu ljudske kooperativnosti: dopustiti nasilniku da te udari i u drugi obraz destruktivno je po čitavo društvo. Ne samo po jedan razred iz Novog Travnika koji je pohađala autorica Gloria Lujanović.

Lice neporaženosti

Glumica Rebecca Aleksić igra veoma slojevitu, emocionalno i socijalnokritički tešku ulogu, noseći je velikom snagom u trajanju od samo jednog školskog sata (predstava je namjerno sračunata na 40 minuta trajanja, kako bi mogla putovati školskim učionicama).

Zanimljivo je da je knjiga Glorije Lujanović doživjela dramsku adaptaciju i u Osijeku, gdje su je uprizorili studenti druge godine preddiplomskog studija glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu, pod vodstvom Selme Sauerborn i Martine Terzić.

Foto Boris Šćitar

Tamo je dramaturgija bila mnogo hrabrija i inovativnija: grupa od deset izvođača podijelila je lik »Glorije« između sebe, dakle svi su postali progonjeno dijete i na taj su način uspostavili drukčiji oblik empatijske zaštite: integraciju zlostavljanog djeteta u grupu.

U Dolenčićevoj režiji lik Glorije ostaje svojevrsna Ivana Orleanska – usamljeni, ali samosvjesni glas pravednice. Srednjoškolci s kojima sam gledala pretpremijernu izvedbu na nju su reagirali dirnuto i istinski potreseno.

»Otvorila je puno više tabua o stvarima o kojima je zabranjeno govoriti nego što sam uopće mislila da je moguće«, rekla mi je jedna učenica Gimnazije Tituša Brezovačkog po završetku predstave, govoreći o izvedbi.

I to je upravo majstorski uspjeh ove predstave: sudnica konačno dopire do »nedodirljivih« zlostavljača, pokazujući njihov kukavičluk. Dopire i do gledatelja koji se prepoznaju u rolama pasivnih promatrača, baš kao i do mnogih koji u ovom trenutku prolaze zlostavljanje, navlačeći još dublje na lice crnu kapuljaču dok hodaju školskim hodnikom.

Pojačavajući apelativnost knjige, glumica Rebecca Aleksić vodi nas labirintom traumatskog preživljavanja dječje okrutnosti, ali ne zato da »žalimo žrtvu«, nego da prepoznamo njezinu sposobnost regeneracije.

Riječima kanadskog pjesnika Shanea Koyczana, koji također govori o iskustvu školskog zlostavljanja i o načinu kojim glasno svjedočenje mijenja svijet: »Gluhi će te čuti očima. Slijepi će te vidjeti rukama. Pusti da ti srce završi u dnevnim novinama: vrijeme je da ljudi pročitaju što se stvarno događa.«