Redatelj Jernej Lorenci u posljednjih se nekoliko predstava bavi etičkim prevrednovanjima grandioznih figura društvene manipulacije i zlostavljanja, nudeći nam »dobrog«, idealističkog i posvema neshvaćenog Tatruffa u nedavnoj ZeKaeM-ovoj predstavi te interpretaciji Krešimira Mikića, kao i »osjećajnog« Jaga u slovenskom »Othellu« Mestnog gledališča iz Ljubljane. U oba slučaja, glumac velike scenske senzibilnosti i topline izabran je za ulogu zlotvora, neprestano potcrtavajući nemogućnost razdvajanja nemoći i zlobe.

   I premda je slovenska predstava napravljena po svim pravilima kazališne domišljatosti i dorađenosti, s mnogo internih štosova na temu nevoljkosti glumaca da dođu na scenu (zbog čega ih pred publikom opetovano doziva glas inspicijenta u offu), pa i premda dramaturginja Petra Pogravec uvodi glumačko ekstemporiranje na temu »što je uopće tragedija i zašto se još uvijek, toliko stoljeća nakon Shakespearea, nastavljamo okupljati i uzrujavati oko Othellove namagarčenosti«, dojam koji ostavlja ovaj fini glumački rad izrazito je tmuran. Vrijednosno, ponovno je riječ o osobitoj vrsti redateljske mizantropije, u kojoj Jago trijumfira na svim razinama, lišavajući ostale likove ili časti, ili života.

Središte kontrole

Jago glumca Primoža Pirnata u središtu je interpretacije Shakespearove tragedije o ljubomori kao posvema iracionalnoj i k tome višestruko destruktivnoj sili. Ne samo da ovaj Jago sažima, prepričava, izvodi i izruguje sve događaje i likove u prvom činu drame, služeći se dugačkim, ironijskim solilokvijem na samom početku izvedbe (rekviziti: svega jedan stolac, glumac, kreda, čaša vode), nego ostaje središte scenske kontrole i nakon što se venecijanska flota s Othellom iskrca na Cipar, odnosno i onda kad mu se na sceni pridružuje neveliki glumački ansambl.

   Dobra strana ovakve fokalizacije jest propitivanje granica gledateljskog prihvaćanja veoma tople, srdačne, suznim okom popraćene Jagove manipulacije. Njegova spremnost da svakog zagrli, nasmiješi se, potapša po ramenu i »pobratimi se« u posvemašnjoj je suprotnosti s klasičnim, znatno oštrijim i opsesivnijim tumačenjima ovog lika. To definitivno nije Jago koga je lako mrziti, no podjednako se teško s njime i identificirati.

   Glumački uspjeh Primoža Pirnata sastoji se u stvaranju ambivalentne scenske persone čije razloge za nasilje nipošto ne možemo prihvatiti i opravdati, ali na nekoj razini ipak suosjećamo s Jagovom dubokom socijalom i seksualnom nemoći oko toga da »konačno« ili ikada, ma u čemu bude Prvi, Jedini i Najbolji. Lorenci inzisitra na tome da je riječ o osvetniku, ljutitom rivalu Othella, koji pažljivo planira i plete brojne zamke za svoje neprijatelje.

   Način na koji muški likovi ove drame prebacuju žene (doslovce) preko ramena i tretiraju ih kao plijen i/ili kao sitne seksualne igračkice, nova je razina redateljskog dijagnosticiranja odnosa moći unutar muško-muškog svijeta. Jer važni su samo odnosi među časnicima i ratnicima. Žene su tek kikotanje i praćakanje oko ciparske obale (posebno je infantilizirana Dezdemona Viktorije Bencik Emeršić).

Muška čast

Ni Emilija mirne i lucidne Judite Zidar ne dolazi u završnom prizoru do riječi; kontra Shakespeareova predloška, ova Emilija ne uspijeva razotkriti svog muža Jaga jer je ušutkana prije no što je stigne bilo koga prokazati. Ne samo da je Jago brži od nje u ratničkim reakcijama, nego se i njezina strpljivost pokazuje nehotično suradničkom s Jagovom okrutnošću.

   Naslovni Othello Sebastiana Cavazze nije više od taštog mužjaka, a nekom vrstom manijačke muške časti predstavljaju nam se i Lotos Vincenc Šparovec kao Cassio te Jaka Lah kao Roderigo. Jago ih sve vrti oko malog prsta, poput školskog nasilnika pred kojim strepe čitavi razredi, čitavi katovi i čitave institucije.

   Najzanimljivi je lik »izvan« podjele, Janez Starina kao komentator događaja (ujedno i Montano), jer nam jedino njegova začuđenost nad ljudskom zavisti otvara neku mogućnost refleksije koja nadilazi uigrani mehanizam Jagova nasilja. Dakako, u Lorencijevoj režiji i ovaj lik je lik brutalno ušutkan, dok u zadnjem prizoru Jago radikalno trijumfira spaljujući ne samo »spornu« maramicu koja je služila kao dokaz tobožnje Dezdemonine nevjere, nego još nekoliko identičnih rekvizita. Na ovaj način Othello finalno ostaje sâm sa svojim neprijateljem, uz zapaljenu svijeću i dvije čaše crnog vina, izložen posvemašjem poniženju i sada otvorenoj mržnji dugogodišnjeg neprijatelja.

   Pa premda je Lorencijeva režija dosljedno motivirana u svakom svom segmentu, cinizam ovako postavljenih vrijednosti doživljavam kao ozbiljan etički problem. Izvjesno je, naime, da ne postoji nijedan nasilni (Jagov) poredak koji pred sobom ne susreće ama baš nikakve ozbiljne prepreke. Egzemplarno, čak je i fašizam susreo međunarodni pokret otpora. Druga je stvar zašto pojedini redatelji duboko vjeruju u poraz ljudskosti, nastavljajući ga elokventno zagovarati i s kazališne pozornice.