Talijanska drama u suradnji s Hrvatskom dramom, Operom i Baletom HNK-a Ivana pl. Zajca za 15. srpnja priprema premijeru poznatog mjuzikla »Kiss Me, Kate!« (Bella & Samuel Spewack, Cole Porter) u prijevodu »Baciami, Cate«/»Poljubi me, Kato«.

Prijevod i prepjev napravio je Igor Weidlich, glazbeni ravnatelj je Filip Gjud, a redateljica i koreografkinja Tihana Strmečki, s kojom razgovaramo uoči riječke premijere.

U riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca već ste bili koreografkinja u predstavama »Evita« i »Sunset Boulevard«. Sada u »Poljubi me, Kato!« uz koreografiju potpisujete i režiju. Na koji način se u vašem radu na toj predstavi isprepliću koreografija i režija?

– Na moju veliku čast, u trećoj suradnji s riječkim Kazalištem dana mi je prilika ispričati priču ovog mjuzikla kroz dvije uloge koje se međusobno upotpunjuju i isprepliću.

Suradnja na prethodne dvije predstave s redateljicom Renatom Carolom Gaticom bila je primjer procesa u kojem se dvije članice kreativnog tima odlično razumiju, što je rezultiralo snažnim vizualno-emotivnim doživljajem za publiku.

Sada kada paralelno radim na režijskom i koreografskom segmentu, moj je proces potpuno drukčiji i zahtijeva puno dublje znanje o samom komadu. Intenzivna priprema s glazbenim voditeljem Filipom Gjudom te autorom prijevoda i prepjeva Igorom Weidlichom omogućila je stapanje režijskih i koreografskih elemenata u jedinstvenu cjelinu.

Mjuzikl je kao forma zahtjevan upravo zato što od redatelja podrazumijeva znanja iz područja glume, plesa i pjevanja kao individualnih cjelina te poznavanje tehnika kojima se ta područja nadopunjavaju.

Predstava u predstavi

Glazbu i stihove napisao je slavni Cole Porter. Koliko su vam oni inspirativni?

– Cole Porter svojim je skladbama na zaista genijalan način uhvatio bit svih važnih odnosa i situacija u ovoj predstavi. Songovi ovog mjuzikla sofisticirani su, prepuni emocija i komičnih elemenata, u kombinaciji raznolikih glazbenih stilova poput jazza, swinga, bluesa, renesansne glazbe i bečkog valcera.

Njegova je glazba glavni izvor moje kreativnosti. Ritmovi jazza u poznatom prvom broju drugog čina »Too Darn Hot« (»Vruć je zrak«) sami slažu vizije pokreta i priče u mojoj glavi, na jednak način kao što tekst scene određuje njenu bit.

Glazbu ovog mjuzikla poznajem odavno i sada kada sam dobila priliku interpretirati svaki njen takt, zaista mogu reći da je Porter prije svega vrsni pripovjedač, što je san snova svakog redatelja i koreografa.

Riječ je o poznatom mjuziklu. Kakav vam on izazov predstavlja i kako ste mu režijski pristupili? Hoće li to biti drukčije »čitanje« komičnog klasika »Poljubi me, Kato!«?

– »Poljubi me, Kato!« premijerno je izveden 1948. godine te spada u jedan od dvanaest velikih mjuzikala iz zlatnog doba integriranih mjuzikala iz polovice prošlog stoljeća. U takvim su mjuziklima glazbeni brojevi povezani s radnjom, što nije bila praksa prije 1943. godine.

Od svoje premijere »Poljubi me, Kato!« izvođen je po cijelom svijetu i intepretiran na razne načine. Neke od inozemnih verzija gledala sam uživo, o nekima sam samo čitala.

S obzirom na to da se radi o predstavi u predstavi (pratimo glumački ansambl koji postavlja Shakespeareovu »Ukroćenu goropadnicu«), ovaj je kazališni komad izrazito izazovan jer zahtijeva ispreplitanje i referenciranje dvaju različitih svjetova među kojima su povučene mnoge paralele i istaknuti kontrasti.

Upravo mi se iz tog razloga ideja suprotstavljanja i usklađivanja muško-ženskih principa učinila kao jako točan režijski koncept.

U ovoj se verziji postavljanje »Goropadnice« odvija u moderno doba, u kojem su postavke društva i ravnoteža spolova u puno povoljnijem odnosu nego što je to bilo u doba Shakespearea.

Kako bih istovremeno odala počast Bardu i slavila ravnopravnost spolova za koju se i dandanas borimo, muški je princip zastupljen radnjama u »Goropadnici«, dok je ženski princip izražen u odnosima i situacijama u radnji postavljanja predstave.

Time smo dobili zanimljive dramske situacije, jasne i opravdane likove iz ovog stoljeća te prijeko potrebnu ravnotežu. U tom će smislu moj režijski pristup svakako biti drugačije čitanje toga klasika i samim time razumljivije i opravdanije današnjoj publici.

Talijanska komponenta

Uz originalni naslov »Kiss me, Kate!« i hrvatski prijevod dodan je i talijanski »Baciami, Cate!« Predstavu, naime, realizira Talijanska drama u suradnji s Hrvatskom dramom, Operom i Baletom. Na koji je način, osim naslova, u predstavi zastupljena talijanska komponenta?

– S obzirom na to da se radnja odvija u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci i da se radi o spomenutoj koprodukciji Hrvatske i Talijanske drame, talijanska je komponenta izrazito zastupljena.

Glavna ženska protagonistica, Lilli Vanessi, talijanskih je korijena, dok je Bruno Cambieri, glavni muški protagonist, Talijan koji živi i radi u Rijeci. Bruno kao redatelj postavlja predstavu na hrvatskom jeziku, kojeg u kombinaciji sa svojim talijanskim šarmom odlično koristi.

No u situacijama s naznakama spontanosti i iskrenih emocija, uz hrvatski tekst, koristimo i talijanski. Osim jezično, talijanska se komponenta svakako očituje i u strasti glumaca i ritmu cijele predstave.

U predstavi sudjeluju članovi spomenutih ansambala riječkog HNK-a. S nekima od njih već ste i prije surađivali. Kakvi su vam sada dojmovi?

– Raditi s članovima Hrvatske i Talijanske drame neopisiva je čast. Oni su ne samo veliki profesionalci i izvrsni umjetnici, nego prije svega suradnici koji u procesu sudjeluju na kreativan način. Likove smo gradili zajedno i za mene je to najtočnija vrsta procesa, u kojoj se moja vizija ispreplete s njihovom vizualizacijom i osjećajem za lik.

Leonora Surian Popov san je svakog redatelja, pa tako i ove redateljice. Njene sposobnosti jednako su velike kao njena predanost radu, što uz prekrasnu osobnost čini svaki dio procesa rada s njom profesionalnim užitkom. Njene Lilli i Katarina pomno su izrađeni likovi s kojima se lako poistovijetiti. Snaga glasa kojim pjeva i srčanost kojom vodi scene hipnotizirajući su.

S Mirkom Soldanom surađujem prvi put te je rad s njim iznad svih očekivanja. Mirko ima istančan smisao za humor, kojim lik Brune i Petruccia nosi u kombinaciji s jakom muškom snagom. Meni važnije, pritom bez zadrške dijeli s publikom i onu nježniju stranu sebe.

U ovom sam projektu imala direktniji pristup procesima glumaca i izradi likova, tako da mi je i ponovna suradnja s Elenom Brumini, Stefanom Surianom i ostalim članovima obaju ansambala bila izrazito ugodno i kreativno iskustvo.

Poštovanje prema mjuziklu

Obično se mjuzikl smatra »lakšim« žanrom. No je li to tako? Koliko je mjuzikl zapravo zahtjevna glazbeno-scenska forma?

– Ja sam od malena zaljubljenica u mjuzikle kao formu koja priču i emociju prenosi preko glume, plesa i pjevanja. Profesionalna edukacija samo je povećala moje poštovanje prema toj formi. Upravo mi je zbog toga potpuno nejasno kako je došlo do toga da se mjuzikl smatra »lakšim« žanrom.

U slučaju kada na raspolaganju postoji kvalitetna edukacija od malih nogu u sva tri izvedbena polja, izvođači postaju takozvane trostruke prijetnje (»triple threat«) – educirani glumci, plesači i pjevači istovremeno konkurentni u svemu.

S takvim se suradnicima mjuzikl postavlja i kao dramsko djelo, i kao plesna predstava i kao glazbeni koncert. Osoba koja to sve vodi ima težak zadatak uklopiti sve u smislenu cjelinu. Nijedan dio tog procesa nije lagan, osim u slučaju kada ne postoji dovoljno znanja za neki od dijelova, pa se onda zanemari taj dio rada potpuno.

Iz mojeg je iskustva mjuzikl zahtjevna slagalica, koja pravilno složena ostavlja gledatelja bez daha. »Zajc« je kroz prethodna dva mjuzikla pokazao da su u svakom pogledu dorasli postavljanju jedne tako zahtjevne scenske forme.

Unatrag deset godina redovito se educirate na Broadwayu u New Yorku i na West Endu u Londonu, te surađujete s raznim hrvatskim i inozemnim koreografima. Kakva ste iskustva stekli i koliko vam ona pomažu u radu?

– Broadway i West End kazališna su žarišta koja osim nebrojeno predstava nude i mnoge edukacijske prilike. Inozemni dio mog puta počeo je kazališnom edukacijom u Londonu, a ubrzo se nastavio i provođenjem po barem mjesec dana unatrag više od deset godina u New York Cityu, koji mi je postao ljetni dom. S obzirom na veličinu tržišta i mogućnosti, tamo gravitira velik broj kazališnih umjetnika te je samim time veća konkurentnost.

Na brodvejskim sam edukacijama shvatila da podjela na »glumac, plesač ili pjevač« ne funkcionira, jer poslove dobivaju umjetnici koji se ne prestaju educirati u svemu vezanom za kazalište. Veći broj umjetnika i mogućnosti koje se pružaju omogućavaju i drukčiji pristup radu.

Na radionicama poznatih redatelj(ic)a i koreograf(kinj)a mjuzikla, poput Susan Stroman, Caseyja Nicholawa, Andyja Blankenbuehlera i mnogih drugih učila sam o zanatu od umjetnika koji su me ostavljali bez daha na svojim predstavama.

Sve to znanje, kao i znanje koje sam stekla u radu s hrvatskim redatelji(ca)ma, koristim u svakom koraku svog procesa. Vlastitu ću edukaciju nastaviti graditi i dalje, a i prenositi stečeno znanje na mlađe generacije.

Vrhunski izvođači

Mjuzikl »Poljubi me, Kato!« bit će riječki, domaći proizvod. Može li se on i ima li ga smisla uspoređivati s, recimo, brodvejskim produkcijama?

– Naša verzija »Poljubi me, Kato!« svakako se može usporediti s brodvejskim spektaklima. Postavljamo ga na veličanstvenoj sceni »Zajca«, uz vrhunske izvođače, s kreativnim timom koji već dugo vremena izgrađuje svoja znanja na mjuziklima i uz koncept koji drži korak s vremenom.

Zbog suradnje izvanrednih umjetnika Hrvatske i Talijanske drame, Baleta, Opere i Orkestra publika može očekivati još jedan mjuzikl u kojem će uživati i željeti ga pogledati nekoliko puta.

Neke ankete pokazale su da riječka publika preferira i voli mjuzikle. Kako objašnjavate takvu ljubav publike prema mjuziklima?

– S obzirom na to da sam i ja dio te publike (iako mi je postavljanje mjuzikala profesija), meni je takva ljubav publike zapravo jako smislena. Mjuzikl zanimljivu radnju prenosi osim verbalno, putem glazbe i pokreta, što je ljudskom biću urođeno i prirodno za razumijevanje.

»Poljubi me, Kato!« je pritom i komični mjuzikl, što znači da će donijeti i određeni odmak od realnosti koji nam je svima potreban, gdje ćemo na dva sata proživjeti snažne emocije prenesene izvedbom vrhunskih umjetnika te zapljeskati sretnom kraju. Tko ne bi poželio tako provesti večer? (smijeh)

Kakvi su vam nakon Rijeke sljedeći planovi?

– Nakon što postavimo hrvatsku verziju, na jesen nas očekuje postavljanje istog komada na talijanskom jeziku, čemu se izrazito veselim. Potom, ako okolnosti dopuste, priuštit ću si svoj godišnji odmor/edukaciju na Broadwayu te se vratiti režiji i koreografiji dvaju novih dječjih mjuzikala, uz nastavak pedagoškog rada u mom plesnom klubu »JazzElle«.

Kazalište je za mene hram duše i nastavit ću ga posjećivati i kao publika i kao autorica.

Biografija

Tihana Strmečki, koreografkinja, plesna pedagoginja i plesačica, osnovno plesno obrazovanje stječe u domaćim plesnim studijima i ansamblima te pohađa plesne radionice u New Yorku, Los Angelesu, Londonu, Amsterdamu, Parizu i Barceloni, gdje gradi znanje i iskustvo u mnogim stilovima i modernim tehnikama.

U mjuziklima po Europi i Hrvatskoj (»Ljepotica i zvijer«, »Saturday Night Fever«, »Mamma Mia«, »Crna kuća«, »Footloose«, »Divan Božić«…) radila je kao koreografkinja, asistentica redatelja/koreografa te plesni kapetan i/ili izvođačica.

Glumci i autorska ekipa

Scenografkinja je Liberta Mišan, kostimografkinja Sandra Dekanić, oblikovatelj rasvjete Dalibor Fugošić, oblikovatelj zvuka Saša Predovan, a zborovoditeljica
Nicoletta Olivieri.

Sudjeluju Riječki operni zbor i Balet. Uloge: Leonora Surian Popov, Mirko Soldano, Dario Dugandžić, Stefano Surian, Marko Fortunato, Elena Brumini, Nikola Nedić, Andrea Tich, Mario Jovev, Edi Ćelić, Denis Brižić, Dražen Mikulić, Giuseppe Nicodemo, Andrea Tich, Jasmin Mekić, Vivien Galetta.