I neka budu blagoslovljeni oni čiji su krv i razum tako čudno izmiješani međusobno, da nisu flauta na kojoj prst sudbine svira na rupicu koja mu se dopada – Hamletova je to misao s kojom vrlo lako možemo poistovijetiti i našu današnju sugovornicu, zagrebačku glumicu Tanu Mažuranić. Njezin prapradjed Arnošt Grund snimio je prvi hrvatski nijemi film, a baka Milada Tana Trstenjak je, po nekima, prva naša filmska glumica uopće.

Opet, njen glumački put niti je bio, niti jest lagan. Ne kroči ona utabanim stazama, već krči svoj put i to vrlo uspješno, a taj se uspjeh ponajviše očituje u tome što je, kako kaže, sretna i zadovoljna. O precima i potomcima, imanju i nemanju, glumi i popratnim stvarima koje glumu na nezavisnoj sceni prate, razgovarali smo u Klenovici pored Novog Vinodolskog, u kojoj Mažuranić ljetuje cijeloga života.

»Drami si mami« i »Plejs« dva su projekta i, slobodnije rečeno, suprug i supruga. O čemu se točno radi?

– »Drami si mami« umjetnička je organizacija koju sam osnovala s kolegicom Anom Mariom Štefanac. S obzirom na to da smo godinama sakupljale iskustva kod drugih poslodavaca, želja nam je bila iskoristiti svoje znanje i iskustvo i pretočiti ga u nešto svoje. Oduvijek smo maštale da ćemo nešto svoje otvoriti, a umjetnička organizacija je najjednostavniji, najlogičniji i možda jedini put za nas u Hrvatskoj. Nekako simultano dogodio se i »Plejs« – odmah nakon zagrebačkog potresa kada je jedan stan u mojem vlasništvu ostao bez podstanara. Što se »Plejsa« tiče, taj nam je prostor omogućio lakšu varijantu otvaranja umjetničke organizacije, jer je u Zagrebu najteže naći prostor u kojem možeš održavati probe, imati sastanke i okupljati ljude. Tako da smo u travnju imali svadbu »Plejsa« i »Drami si mami« i šibamo trenutno dosta zajedničkih projekata.

Otvorenje »Plejsa« i predstavljanje umjetničke organizacije »Drami si mami« / Foto IGOR ČEPURKOVSKI

Nova, mala scena

Kakve su prirode ti projekti?

– Sada smo imale nekoliko organiziranih događanja u »Plejsu«, otvorili smo izložbu »Čovik, peka, ožeg« Josipa Kresovića, održali razgovore vezane uz istu, imali smo projekciju kratkometražnog filma i tako dalje. Htjeli smo testirati na koji način »Plejs« funkcionira kao takav jer nam je želja zapravo razviti novu, malu zagrebačku scenu. Mi nemamo velike apetite u smislu profita, već smo htjele stvoriti platformu koja pruža umjetnicima prostor u kojem će doći do publike. Stoga, trenutno smo u pregovoru za dosta projekata jer je »Plejs« multifunkcionalni prostor u kojem se snimaju i kastinzi, podcasti, održavaju probe i tako dalje. Dugoročno, želimo imati vlastiti program i od jeseni ćemo nastojati do dvaput mjesečno organizirati nekakvo događanje, između ostalog i predstave za odrasle, ali i djecu – kojih imamo u našim produkcijama.

Ako se ne varam – ta je ideja, između ostalog, proizašla i zbog nedostatka posla za vrijeme pandemije i nemogućnost igranja na daskama ili snimanja. Nezavisna scena osjetila je snažne posljedice pandemije, odnosno lockdowna. Kako je biti dio iste?

– Kao i sve u životu, i nezavisna scena ima prednosti, ali ima i mane. Meni ona odgovara jer, primjerice, ovisiš najviše o sebi – koliko ćeš ti posla sebi naći, toliko ćeš ga imati. To je prednost. S druge strane, ujedno je, paradoksalno, baš to i mana jer je isključivo sve na tebi i nema prostora za opuštanja. Osobno, ne bih odbila ansambl da mi ga netko ponudi, nećemo se lagati, ali nije da k tome stremim. Krenula sam u smjeru u kojem okupljam ljude oko sebe u kojima vidim potencijal i mogućnost te mi je želja s tim ljudima kreirati vlastite sadržaje, svoje ime i na taj način opstati. To za sada dobro funkcionira, nemam neke velike želje – važno mi je da mogu živjeti, ne trebaju mi bazeni i losos (smijeh). I pandemija COVID-19 i potres razlog su zašto je došlo i do »Plejsa« i do »Drami si mami«. Tad smo naučile da ne treba žaliti i sjediti, već se treba aktivirati i krenuti raditi stvari. Ako ti tržište ne nudi posao, stvori si ga sam.

»Joj Hrvati, Luda kuća« / Foto MATIJA KRALJ

Od imanja do nemanja

Jeste li se osjećali ikada egzistencijalno ugroženom?

– Pa naravno da sam osjetila situacije kada sam, uvjetno rečeno, bila ugrožena. Sve te nijanse – od imanja do nemanja ali, što se glume tiče, nikada ne dovoljno da bih rekla: »Odustajem od ovog posla i idem se baviti nečim drugim.« Još za fakulteta sam radila razne poslove, imala sam, a imam i danas, puno raznih ponuda sa strane, ali gluma je ono čemu pripadam i gluma pripada meni.

Kako doživljavate glumu, kao posao ili poziv?

– Hm, ugrubo – gluma je poziv, ali moraš koji put gledati na glumu kao posao. Biti nezavisni umjetnik podrazumijeva baviti se i produkcijom, marketingom, eventima – stvarima koje ustvari nisu gluma. Neka ideja i idealan posao je dobiti tekst, raditi na ulozi i da te se ništa drugo ne tiče. Tu sreću ima nešto kolega, a mi ne možemo tu, idealnu situaciju, samo čekati. Gluma je poziv, definitivno, ali često i posao – i samo treba paziti da ti taj, poslovni dio, ne zgadi ljubav prema glumačkom pozivu.

Kako komentirate kazališnu scenu u Hrvatskoj?

– Preopćenito pitanje. Naša kazališna scena ima velike potencijale. Hrvatsko glumište, kao takvo, ima potencijal i mogućnost, ali nisam sigurna iskorištava li se taj potencijal dovoljno ili ne. Najviše mogu govoriti o nezavisnoj sceni za koju mislim da se, u posljednje vrijeme, vrlo dobro probija. Ljudi koji kreiraju tu scenu ne žive kao carevi, ali miču stvari i perspektiva je pozitivna. Ustroj ansambala, i način na kojem taj ustroj počiva – ne mogu reći da je idealan. Nikoga ne mislim prozivati, meni je doista dobro, ali možda su neke postavke iz nekog drugačije vremena i trebalo bi ih prilagoditi potrebama ovog vremena. Danas se stvari bitno mijenjaju, a kod nas vrijede pravila i varijante iz bivših vremena. Sve u svemu, imamo dosta akademija, imamo mladih koji su talentirani i vole raditi, ponuda je velika i mislim da se lijepe stvari događaju. Uostalom, naša kazališta redovito dobivaju internacionalne nagrade i priznanja, što je još jedan dokaz da je hrvatski teatar kvalitetan.

Borba s mrežama

Društvene mreže sastavni su dio života mnogih glumaca i glumica. Jeste li im vi vični?

– Imam borbu s društvenim mrežama jer su one meni, na n-tu potenciju, dokaz neke laži koju mi živimo. Ljudi žive laž. Živimo usmjereni k materijalnim stvarima. Instagram. Što je, ustvari, Instagram? Hrpa boja, svi smo jako veseli, lijepo smo obučeni i živimo presretne živote. A je li to tako? Nije. Moram priznati da imam veliku borbu s tim i, bez obzira na to što sam glumica, ne volim biti javna osoba i dijeliti svoju privatnost. Za ovo doba, u kojem živimo, možda je to moja loša karakteristika, moja profesionalna mana. Nije da ne znam ili ne kužim što bih točno trebala raditi da bih bila ‘popularnija’, ali dio mene ne želi ići tom rijekom. Neosporno jest da su društvene mreže korisna stvar, ali za sad ih, kad je riječ o profesionalnoj svrsi, uspješno izbjegavam, haha.

Dječja i tinejdžerska populacija je ona koja najviše i najčešće koristi društvene mreže. Vi, također, radite s djecom i mladima te bi se moglo reći da vas zanima pedagoški dio vašeg poziva?

– Primijetila jesam da se mladi i djeca danas olako prepuštaju društvenim mrežama i pokušavaju se identificirati s Instagramom koji nema veze sa stvarnošću. Kroz dramske radionice pokušavamo se baviti i tim temama te im želim pokazati da ih društvene mreže ne smiju određivati. Kada je riječ o dramskoj pedagogiji, to me nije previše zanimalo, najiskrenije govoreći, ali su me neki ljudi gurnuli u to jer su prepoznali u meni potencijal. Dosta sam se našla u tom poslu, lijep je osjećaj kada možeš pozitivno utjecati na ljude i iskopati iz njih stvari za koje ni sami nisu znali da u njima leže. Svela sam se na malo grupa, radim to rjeđe jer to jako troši ako želiš raditi kako treba.

Foto Ante PERIČIĆ

Dramska pedagoginja, rekviziterka, producentica, scenografkinja, kostimografkinja, redateljica… uz glumicu, puno je to zanimanja.

– Cijela nezavisna scena tako funkcionira. Nadam se jednog dana svesti sve samo na glumu i na izvršnu produkciju – to je neizbježno. Pa što bude!

U jednom od prethodnih intervjua kazali ste da vam nije važno koliko Hrvata zna za vas, već vam je samo važno da se bavite onime što volite?

– Gledajte, dvije-tri poruke od klinaca s dramske radionice, ili ljudi s kojima sam radila pripreme za prijemni pa su uspjeli upisati Akademiju, publika nakon predstave, a da ne govorim iskustvu igranja za slijepe i slabovidne osobe, koji su najfantastičnija publika na svijetu – to su stvari koje me iznutra ispunjavaju i nakon kojih sam sretna. Nije da se zbog tog osjećam posebno jer znam da zvuči klišejasto, ali na kraju dana to je ono što me takne i to mi fakat vrijedi više od xy lajkova na Instagramu.

Što je slava?

– Ne znam. Pogotovo ne znam što to znači u Hrvatskoj kad smo mi, realno, jedan kineski kvart. Slava je relativan pojam. Digne te u visine, pa te šutne na pod. Ja sam se s tim pojmom nekako borila kada sam bila u dvadesetima. Draže mi je imati životopis pun predstava u kojima sam uživala, nego jednu seriju preko koje bih se proslavila i postala ‘javna osoba’. Vagalo se to dugo u meni, da se ne lažemo, ali ovako kako sada živim meni je čist ok. No, nikad ne reci nikad!

Oskarovski govor

Sanjate li o Oskaru?

– Ne.

Nemate oskarovski govor?

– Ne, ha, ha, ha. Mislim, svatko bi volio dobiti Oskar, ali trenutno nisam ni u jednoj holivudskoj produkciji i vjerojatnost da dobijem Oskar je ista kao da ću dobiti na lutriji, a ne igram je. Sanjala jesam, nekoć, u dobi od devet godina, ali moji neki snovi i maštanja o glumi danas podrazumijevaju isključivo neku fantaziju o odličnoj ulozi.

Pa dobro, kada biste trebali održati govor na dodjeli Oskara, koju biste osobu u njemu spomenuli?

– Mirelu Brekalo.

Zašto?

– Jer mi je ona i glumačka i životna mentorica. Puno mi je pomogla, radila je sa mnom dok sam se spremala za prijemni i oduvijek joj se divim. Kvalitetna je i talentirana glumica koja je, pritom, skromna i na zemlji. Na meni je ostavila dubok trag, a bilo je tu i puno drugih ljudi s kojima sam imala pozitivna iskustva, ali Brekalo je definitivno najvažnija.

»Zlatni pjetlić i čarobni graškić« / Foto JAN HUMSKI

Je li istina da ste oduvijek osjećali da ćete biti glumica?

– Jest. Prije nisam vjerovala u nekakav značaj gena po našu sudbinu, danas vjerujem. Moj prapradjed Arnošt Grund bio je arhitekt, pobjegao je iz Češke da bi se bavio glumom. Došao je u Zagreb, snimio nekoliko filmova, između ostalog i prvi nijemi hrvatski film »Brcko u Zagrebu«. Osnovao je Hrvatski filatelistički zavod i, što je meni tako zabavna činjenica – imao je kolekciju leptira, a jednog je čak i otkrio. Renesansni lik! Moja prabaka, Milada Tana – po čijem sam nadimku i dobila ime, bila je njegova kći i, po nekim teoretičarima, prva hrvatska filmska glumica. Cijeli su mi život govorili – ti si na Arnošta – nikada to nisam razumjela, ali sada razumijem jer sam svestrana i hiperaktivna i znatiželjna. Tana je, s druge strane, bila više mirna, zagrebačka dama. A ja sam dama samo kada to moram biti, ha, ha, ha.

S očeve strane – Mažuranići, odnosno Novljani.

– O Mažuranićima znam još manje nego o Grundovima. Znam da su se, prije kakvih stotinu godina, odselili iz Novog u Zagreb. Ljetujem cijeli život u Klenovici te mi ovaj kraj jako odgovara. Obožavam ovdje biti, to je ta, mažuranićevska, novljanska krv. Volim ovu tišinu i ovaj predio našeg Jadrana. Zanimljivo, prije me obiteljska geneza nije suviše interesirala, a sada sam došla u dob kada me interesira, a više nemam koga pitati. Ne volim, u životu, žaliti za stvarima, ali u ovom mi je slučaju doista žao. Prije samo deset godina, da sam imala veći interes ili mogućnost, došla bih do nekih informacija koje bi mi danas bile značajne. Ali – što da se radi. Trenutno je u pripremi jedan projekt o mom prapradjedu Grundu, ali o tome nekom drugom prilikom.

Želim festival

Čini mi se da ste nogama čvrsto na zemlji, ali glava je uvijek, makar malo, u oblacima. O čemu maštate?

– Trenutno ni o čemu. Živim točno kako želim živjeti.

Baš, baš o ničemu?

– Sinula mi je ideja neki dan da, baš na ovim prostorima Hrvatskog primorja, napravimo neku kazališnu scenu ili festival.

Imate vježbu improvizacije na sceni. Kolega, koji igra vašeg supruga, dolazi pred vas i kaže: »Ranila si me. Nevjerojatno je koliko si podmukla! Ovo je konačni kraj!«, a vaša replika glasi?

– »Bila sam fakat gladna i oprosti što sam pojela cijeli sladoled. Nemoj me zbog toga ostaviti«, hahaha.

Najdraži filozofski pravac?

– Ne mogu reći da imam omiljeni filozofski pravac, ali mogu reći da mi je Sokrat najdraži filozof.

Na čemu sada radite?

– Sinkronizacije crtanih filmova, na jesen imamo premijeru predstave »S lektirom na kavi«, igram i našu predstavu »Zlatni Pjetlić i čarobni Graškić« te uživam u ljetu!

Po čemu biste željeli ostati zapamćeni?

– Zanimljivo pitanje. Ukoliko ne osnujem obitelj i ne ostavim genetski kod na zemlji, ne znam. Voljela bih da ljudi budu zadovoljni sa mnom kao s osobom. Da mi ne dođu na sprovod samo iz pristojnosti, ha, ha, ha. I festival, festival želim! Hajmo, ipak, maštati!