Originalna imena stvarnih osoba u pojedinim su političkim epohama bila od prijelomne važnosti. Sjetite se samo svih koji su otišli iz Hrvatske zbog »pogrešnog« prezimena. Ili svih onih koji su u nju došli jer se u zemljama bivše Jugoslavije više nisu osjećali kao poželjni etniciteti, s »ispravnim« imenima ili prezimenima na vratima svojih stanova, putovnica, osobnih iskaznica.

Jezične dvojbe

Utoliko bih rekla da je odluka redatelja Jakova Sedlara i njegove izabrane, nadasve ugledne prevoditeljice Gige Gračan da pohrvate ime stvarne osobe Anne Frank (nazvavši je naprosto »Ana Frank«), obilato reproducirano na plakatima Trešnjine predstave i u programskoj knjižici, u najmanju ruku razlog za dulju prevodilačku raspravu. Navedeno ime, naime, stoji za nadasve jedinstvenu djevojčicu koja je postala slavna po dnevniku unutarnjeg otpora i rastuće izolacije, nastalom u doba njemačke okupacije Nizozemske, a ne za »bilo koju«, niti za neku »našu« Anu. U engleskim, francuskim i njemačkim prijevodima »Dnevnika« s nizozemskog jezika, Anne Frank potpisana je kao Anne Frank. Hrvatska je prvi prijevod »Dnevnika« s izvornika dobila tek 2012. godine, a potpisuje ga Svetlana Grubić (Giga Gračan prevodila je »Dnevnik« s engleskog, dok ga je Ana Šegvić prevela prema njemačkom prijevodu). Mnogi književni teoretičari smatraju da je Anne Frank izabrala pisati dnevnik na nizozemskom upravo zato da se ogradi od svog materinjeg, njemačkog jezika, u vrijeme kad je njemački »pripadao« nacističkom aparatu. 

Montažeri bez granica

  U predstavi se koriste dijelovi nizozemskog televizijskog filma »Short Life of Anne Frank« (2001) autora Gerrita Nettena, nespomentog u programskoj knjižici predstave, niti su u predstavi navedeni bilo kakvi dokumentarni arhivi i institucije koje su pomogle pri stvaranju prikazanog filma. Danas je u profesionalnoj kinematografiji nezamislivo koristiti nečije arhive a ne navesti ih radi zahvale i poštovanja prema njihovom profesionalnom radu. Kao »dramaturg i scenarist« hrvatske filmske projekcije unutar hrvatske predstave potpisan je jedino Dominik Sedlar. Kad kažem da Sedlar mlađi »preuzima« materijale iz Nettenova filma, onda ne mislim samo na vizualne sadržaje dokumentarca, nego i mnoge posve neizmjenjene rečenice narativnog dijela. Postupak anonimnog korištenja tuđeg filmskog materijala ne može se opravdati ni činjenicom da je na građu nizozemskog dokumentarca nadodana kratka izjava Branka Lustiga, hrvatskog filmaša i oskarovca židovskog porijekla, koji je kraj Drugog svjetskog rata doživio u logorskoj baraci Bergen-Belsena, smještenoj nedaleko od barake smrti Anne Frank.

Biografska drama?

Vratimo se samoj izvedbi. Anne Frank u »Trešnji« igra sposobna mlada glumica Lucia Stefania Glavich Mandarich (u alternaciji s Karlom Brbić), srčano se noseći s izrazito nemaštovitom režijskom idejom pripovijedanja u prvom licu i bilježenja svojih misli u dnevnik na malom stoliću pozornice. Ali niti je »Trešnjina« plitka pozornica s dubokim gledalištem adekvatna za prostor komorne izvedbe, niti je »priredbeni« karakter montiranja komadića filmskih citata uz komadiće književnih citata dostojan odgovor na život i književno djelo Anne Frank. Predstavu violinskim solom otvara i zatvara mlada glazbenica koja također nije potpisana u programskoj knjižici, premda je važan dio uprizorenja u cjelini. Sat vremena izvedbe prolazi poput rutinskog školskog sata u kojem malo čitamo iz dnevnika, malo gledamo dokumentarne snimke.

Nedostaje sve ono što čini kazalište: osobni odnos autora predstave prema stradanju junakinje u dugotrajnom zatočeništvu, suvremeni odgovor (recimo palestinske djece) na dugotrajno opsadno stanje, uspoređivanje političkog progona nekad i sad, vrednovanje onih dimenzija slavnog dnevnika s kojima mnogi kasniji pisci i pjesnikinje uspostavljaju aktivan dijalog s Anne Frank. Drugim riječima, nedostaje pristup temi koji bi išao u dubinu i aktualnost, a ne u deklarativna opća mjesta. Treba razlikovati priredbu s projekcijom od predstave. U kazalištu za djecu očekujemo predstave, a ne političke priredbe.