Predstava inspirirana filozofijom i tekstovima Antonina Artauda, zaživjela je na vrlo introvertan način, omogućavajući svakom gledatelju ponaosob da se okrene unutrašnjosti vlastita bića, bez obzira da li razmatrajući tjelesnu nutrinu u cjelini ili “samo” prostore svijesti.
ZADAR Predstavom “Rekvijem za organe – Pokora” Kazališta Hotel Bulić, u režiji Senke Bulić a uz nju u izvedbi Ivane Jozić i Damira Martinovića Mrlea, započeo je ovogodišnji Međunarodni festival suvremenog teatra “Zadar snova”. U prevrućem Zadru, čije ulice vriju gibanjem šetača i najraznovrsnijom – između ostalog i kulturnom – ponudom, 17-tu godinu zaredom “Zadar snova” otvara se suvremenom kazalištu i popratnim mu programima. Tako je prije središnjeg događaja – kazališne predstave “Rekvijem za organe – Pokora” – u crkvi svetog Donata otvorena izložba “Tragovi” Nataše Kadin, uslijedio je multimedijalni performans “In Times Like These” međunarodne grupe autora Argyro Chioti, Efthymios Theou i Boris Kadin, u Sv Dominiku, da bi publika potom nazočila autorskom projektu Senke Bulić, Ivane Jozić i Damira Martinovića Mrle u Kazalištu lutaka.
Osim što se radi o multifunkcionalnom kazališnom prostoru na kojem bi im pozavidjeli mnogi gradovi i profesionalni dramski ansambli, zadarsko se kazalište lutaka u slučaju “Rekvijema za organe” pokazalo idelanom izolacijom od vanjskog svijeta. U toj kazališnoj kutiji predstava inspirirana filozofijom i tekstovima Antonina Artauda, zaživjela je na vrlo introvertan način, omogućavajući svakom gledatelju ponaosob da se okrene unutrašnjosti vlastita bića, bez obzira da li razmatrajući tjelesnu nutrinu u cjelini ili “samo” prostore svijesti.
Predstava započinje ritmički snažnom a melodijski repetitivnom glazbom koju potpisuje i izvodi Damir Martinović Mrle, nastavlja se performansima Ivane Jozić i Senke Bulić, pri čemu je oslobađanje tijela od vlastitih organa u središtu (nevelikog) Artaudova teksta. Kao kontrapunkt, Mrle će izvesti i dio teksta koji se odnosi na sukob Artauda s urednikom Francuskog radija, koji je zabranio emitiranje njegova teksta početkom 1948.godine, zbog “subverzivnosti, anti-američke, anti-religijske potke i kakofonije zvuka ksilofonskih i udaraljkaških instrumenata” koje je Artaud prožeo kricima, onomatopejama i unutarnjim tjelesnim zvukovljem… čime je želio postaviti slušatelja u središte drame, kako bi ono o čemu govori izvršilo na recipient istinski fizički uticaj te izazvalo osjećaj bespomoćnosti.
Na svemu tome u predstavi fizički rade i dvije glumice – Ivana Jozić ispitujući događanja u vlastitom tijelu, pri čemu u toj mjeri gospodari abdominalnim mišićima da su unutarnja tjelesna zbivanja gotovo vidljiva prostim okom te Senka Bulić koja se “rješava organa” bljujući ih u vidu krvavih komada. Predstava završava mrakom, iz kojeg nam Artaud (Mrle) poručuje: Vi me nikada nećete zaboraviti…
Predstava na tragu Artaudovog “Teatra okrutnosti” – prema potrebi krvava, ali ne nužno – zapravo tumači autorovu želju za moralnom čistoćom, za koju treba biti spreman platiti životom, ako treba…
Iz takve atmosfere trebalo je skupiti snage vratiti se u hedonistički kaos zadarske noći, u kojoj na svakom trgu svira druga vrsta glazbe, u restoranima i kafićima se čeka na slobodni stol, muzeji rade do duboko u noć, a brojni hodači s ručnicima oko vrata spremaju se na ponoćno kupanje na morskim orguljama…
