Pogled »odozgo«

Razmislimo li o Fabreovim počecima, kada je vatru koristio za javno spaljivanje novčanica i kritiku kapitalizma kao megaspektakla, onda se kozmologija Sunca i Mjeseca u kombinaciji s aparatima za gašenje požara u stražnjem planu HNK-ove pozornice čini svojevrsnom regresijom autorske hrabrosti na »lijepe slike«. Aktualno razmišljanje Jana Fabrea o četiri osnovna elementa (vatra, voda, zemlja, zrak) te podizanje Prometeja nekoliko metara iznad zemlje, na četiri zategnuta užeta, djeluje izrazito konzervativno, pogotovo pogledamo li tko čini listu pratećih likova. Mahom su u pitanju starogrčka božanstva ili njihove žrtve, pristigli na scenu održati nam prigodne monologe ili na mikrofon »odguliti« svoje jauke. Kao da nam redatelj ima potrebu održati dvosatnu lekciju o dekadenciji svijeta, uz povremeno psovanje velikana psihoanalize (psovanje je na sceni svakako produktivnije od popovanja). Problem ishitrenog podučavanja dobiva na težini posegnemo li za Eshilovim komadom pod nazivom »Okovani Prometej«, dramskom inspiracijom Fabreove predstave, u kojem je još uvijek sačuvana pobuna samog titana, dakle nije u pitanju lik kao likovni izložak. I kod Fabrea, doduše, Prometej na kraju zausti par rečenica, ali tekst koji izgovara (»Instruirati je destruirati«) prilično pojednostavljuje ono što se u potezu od Marcela Mossa do Jacquesa Derride naziva »filozofijom darivanja«, dapače darivanjem kao uspostavljanjem etičke obveze. 

 Zamke slave

Nije dobro postati toliko slavan umjetnik da se nitko od suradnika ne usuđuje naglas izgovoriti kako gubiš i na oštrini i na dubini uvida. Još je opasnije pretvoriti glumca u puki objekt redateljske vizije. Čini se da Jan Fabre postaje sve bliži solističkoj vokaciji pjesništva ili dramske književnosti, svakako pažljivo formuliranom tekstu koji se značajno, statično i isprazno izgovara na mikrofon, dok scenske slike koje ga prate više nemaju u sebi ni prevratničkog potencijala niti čak interesa za stvaranje autonomnog likovnog krajolika. Ono što postaje konstanta kasnog Fabrea je surova mržnja prema ljudskom tijelu, njegovo izjednačenje s mesom i pornografskom bestijalnošću, što nipošto ne možemo smatrati ni novim ni progresivnim stavom unutar filozofije umjetnosti. Zaključno, čini se da je Fabreova grozničava potraga za stvaralačkom vatrom samo točni odraz njezina pomanjkanja u samom redatelju.