Publika je burnim negodovanjem i povicima Buuuuuuu! dočekala autorski tim predstave, ne prihvaćajući osuvremenjenu “Aidu”. . Ostaje nam da vidimo kako će ovu predstavu dočekati riječka publika…
“Aida” neće biti kičasta rekonstrukcija starog Egipta, nego uprizorenje koje želi na svim razinama korespondirati s današnjim vremenom i stanjem u društvu – rečeno je na konferenciji za novinare, kojom je Opera HNK-a u Zagrebu najavila svoju najnoviju premijeru – Verdijevu “Aidu”, koprodukcijsku predstavu s Operom HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke, kojom ove dvije kuće obilježavaju 200-tu obljetnicu Verdijeva rođenja. Na premijeri se vidjelo da predstava zaista nema nikakve veze sa starim Egiptom, ali nije bilo moguće prepoznati ni najavljenu sliku stanja u društvu, osim ako nije riječ o ruganju s Verdijem ali i nama samima – siromašnim (ali dovoljno bogatim) stanovnicima provincije na rubu Europe, spremne, s punim povjerenjem, svoje umjetnike zamijeniti “uvoznima”. I sve to bogato honorirati …
Preglasan orkestar
Već i prije prvih proba, znalo se da “Aida” neće biti postavljena tradicionalno, a najavne fotografije kojima dominira stepenište u obliku piramide i kostimi ciklama boje, samo su to potvrdili. Za razliku od nekih, koji su očekivali slab odaziv na premijeru , publika je demantirala takva očekivanja: gledalište je bilo ispunjeno do posljednjeg mjesta. No, već od samog početka, predstava nije prešla rampu.
Dio odgovornosti svakako je i na preglesnom orkestru, koji je stalno pokrivao soliste – sve osim Aide, koju je prvi put pjevala prvakinja riječke Opere Kristina Kolar. Do sada u mezzosopranskim ulogama, Kristina Kolar je ovom ulogom definitivno ušla u sopranski fah, dokazavši ne samo da je to prava priroda njena glasa, već da su u tom fahu neke uloge kao pisane za nju. Arijom na Nilu,kao i u svim ansambl scenama, ona je iznijela predstavu suvereno do završnog dueta u grobnici… Dostojan pratner njenom tumačenju lika, bio je Siniša Hapač u ulozi Amonasra – pjevač snažne individualnosti koji se uspješno nosio s preglasnim orkestrom i žestokim tempima talijanskog dirigenta Antonella Allemandija.
Tenor “zatvorena” glasa
Zapravo, predstava je živnula u drugom dijelu, dolaskom Amonasra – sve do tada bilo je razočaranje. Uključujući turskog tenora , Efea Kislalija u ulozi Radamesa, čija je arija “Celeste Aida” – prošla bez aplauza, uz tek jedno usamljeno (i vjerujem naručeno) “Bravo” sa zadnjeg balkona; nije bolji utisak ostavila ni Gruzijka Tea Demurishvili, koja je nastupila kao Amneris, umjesto najavljene, ali oboljele Dubravke Šeparović. Za razliku od tenora čiji je glas dopirao do publike kao da pjeva s neke druge pozornice, ili iza zatvorenih vrata, Demurishvili je siktala grubim prelascima u različite glasovne pozicije – evidentno nepogodna pjevačica za ulogu Amneris. Ramfisa je pjevao Luciano Batinić, Kralj Egipta bio je Ivica Trubić, a glasnika Marko Cvetko. Svećenica lijepog zapjeva bila je Željka Martić. Vrlo korektan bio je i zbor Opere (zborovođa Ivan Josip Skender) ali to nije moglo poraviti loš opći dojam o predstavi .
Scenografija je ostala ista kroz sve činove, a jedina je “promjena” bila česta rotacija pozornice koja svakako nije pridonosila homogenosti zvuka, a niti olakšavala posao solistima i zboru.
“Burno negodovanje”
Publika je hladno dočekala pjevače na poklonu, osim Kristine Kolar koja je ispraćena dugim aplauzom i povicima Bravo! Kao i Siniša Hapač, koji je nagrađen priznanjem gledališta. Oskudan aplauz upućen je tenoru Kislaliju, a Demurishvili je ispraćena negodovanjem. No prava bura pogrdnih povika sručila se na mađarski autorski tim – redatelja Balazsa Kovalika, scenografa Csabu Antala, kostimografkinju Mari Benedek i koreografa Jozsefa Hamora, uključujući i talijanskog dirigenta Allemandija. Publika nije prestala vikati Buuuuuuu! Buuuuuuuuu! izražavajući neslaganje s autorskim viđenjem, koje su ponudili u zagrebačko-riječkoj “Aidi”.
Što je tako ogorčilo zagrebačku premijernu publiku, da otvoreno izrazi negodovanje – redoviti posjetitelji tvrde da se ovako snažni povici Buuuuu! ne pamte u Operi HNK-a?
U Europi se već dugo vode polemike oko subvencije kazališta i sve glasniji su oni koji smatraju da iz javnih sredstava treba financirati materijalne troškove programa i plaće djelatnika, a honorare autorskih timova i plaće onih koji odlučuju o programu – vezati uz uspjeh predstava. Kod nas se, pak, iz godine u godinu smanjuju novci za program, a da Uprave pritom nemaju nikakvu odgovornost za njegov (ne) uspjeh.
To svakako nije samo suvremena inscenacija, jer toga je bilo. I bit će! Uostalom, zašto opera mora biti postavljena u povjesni trenutak, ako autorski tim ima dobru ideju za pomak? Nužno je, međutim, da publika povjeruje ideji, kao što je povjerovala zamisli Jonathana Millera da “Rigoletta” postavi u okruženje mafije, na primjer. No, ako osuvremenjivanjem dolazi do zbrke na sceni, u kojoj se ne snalaze ni solisti, ni ansambl, mehanički odrađujući redateljeve zadatke umjesto uvjerljive igre, a pritom je i glazbena izvedba površna, kao da se svima žuri na pauzu – onda to publika ne može ne prepoznati!
“Loš ukus”
Predstava koju smo gledali izgledala je poput loše parodije koja vrijeđa gledatelja i izaziva u njemu bijes, jer se u besparici u kakvoj živimo, netko bezobzirno igra našim novcem. I vremenom. Pritom nam tvrdeći kako se radi o vrhunskoj umjetnosti! Umjesto zaključka, spomenut ću rečenicu koju je često izgovarao naš legendarni kazališni redatelj Vlado Habunek: Nema umjetnosti bez dobrog ukusa!
Uz dužno poštovanje prema čitavom autorskom timu ove predstave i njihovim uspješnim biografijama, mislim da je upravo loš ukus bio dijelom razlog za negovodovanje publike na zagrebačkoj premijeri. Ostaje nam da vidimo kako će ovu “Aidu” dočekati riječka publika…
