Govoreći o metodologiji i mitologiji revolucije, pomalo je iznenađujuće da se borbene jedinice Montažstroja redatelja Boruta Šeparovića nikako ne odlučuju za ukidanje strogih hijerarhija među članovima svoje scenske ekipe, kao ni hijerarhija u odnosu prema gledateljima. Štoviše, obraćanje publici u najnovijoj predstavi »Budućnost je sada«, kao i u brojnim prethodnim izvedbama Montažstroja, slijedi najortodoksnije metode »grmljenja odozgo« ili jednosmjerne kontrole, čvrsto stezane rukama priređivača predstave. 

  Publika je pozvana kako bi čula ljutitu prodiku na račun svoje građanske pasivnosti i nesposobnosti djelovanja, izgovorenu s mnogo uskličnika. Doduše, publika je tu i zbog slavljeničkih samodefiniranja Montažstroja, izrečenih u prvom licu množine (»Mi smo više od kazališta«), te na kraju zbog par vrlo općenitih političkih parola (»Naš cilj je revolucija, ukidanje novca, ukidanje privatnog vlasništva« etc). 

 Kontrola budućnosti

Okupljene uzvanike konferencijskog stola u autentičnoj zgradi Hrvatske gospodarske komore, inače savršeno odabrane lokacije »praznog mjesta« i »promašene političke izvedbe« gospodarskog upravljanja Republikom Hrvatskom, nitko ništa ne pita. Uzvanici/publika predstave »Budućnost je sada« dobivaju tek zadatke donošenja određenog prehrambenog proizvoda u prostor izvedbe. Hrana se u prvom dijelu večeri priprema, u posljednjem dijelu večeri konzumira, dok je devedeset glavnih minuta rezervirano za niz »poslanica« ili monologa, uz povremenu korsku grmljavinu parola. 

  Poslanice/monologe ili poslanice/pritužbe dobivaju roditelji i djeca perfomera, ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, jedna profesorica hrvatskog iz srednje škole »Tituša Brezovačkog« u Zagrebu, izvršni predsjednik GNK Dinama i šef kladionica Zdravko Mamić, predsjednik države Ivo Josipović te glavni kalkulator sindikalne kuhinje Vilim Ribić. Poslanice su ujedno i neka vrsta kolektivnih optužnica, tragično povezanih s činjenicom da okupljenu scensku ekipu »vizionara budućnosti« (njih šestero: pet nepotpisanih Montažstrojevih mladića i jedna nepotpisana Montažstrojeva djevojka) uglavnom čine nezaposleni, visokokvalificirani i sposobni mladi ljudi, svi odreda s nekom vrstom umjetničkih, a ne ekonomskih ili poduzetničkih kvalifikacija. 

  Čitav je projekt »Budućnost je sada« i nastao kao pokušaj da građani najšireg spektra kvalifikacija, unutar izvedbenog okvira Montažstroja, osmisle blistavu budućnost Hrvatske. U praksi, pozivu kazališne družine odazvali su se uglavnom perfomeri željni kazališnog iskustva. To nas ne treba čuditi. Rad Montažstroja nije nikakva enigma domaćoj javnosti, a ako ste ikada pogledali neku njihovu građansku izvedbu, onda znate da morate igrati po pravilima Boruta Šeparovića ili ćete biti javno ismijani. Tako i u ovoj izvedbi slušamo »oštru osudu« drugarica koje su se prvotno pridružile projektu, a zatim ga napustile, »izdavši« ideju antikapitalističke revolucije (ili hijerarhijske poslušnosti, nije jasno). 

  Gotovo u istom dahu izgovaraju se dugoročne životne želje preostalih performera, iz kojih možemo zaključiti da ni njih konzumerizam nije napustio; baš naprotiv. Jer u želje budućnosti ulaze što skuplje vrste automobila i što veće kvadratutre stanova/imanja. Ne što veći angažman na novim modelima školstva, sudstva, političke teorije, umjetničke izvedbe. Prema finalu predstave konačno je »formalno« proglašena anarhija, otpjevana borbena pjesmica i ukinut kapitalizam u korist svezajedničkog vlasništva, nakon čega nam perfomeri šaptom priznaju da ih »malo smeta«, eto, što u njihovim stanovima spavaju nepoznati ljudi, »ali to je mala cijena koju smo platili za svoju slobodu«. 

 Šuti i slušaj!

S druge strane, upravo je pravocrtna dogmatičnost revolucionara/performera prema završetku predstave podvrgnuta diskretnoj poruzi, jer se velike riječi i spomeničke geste pretvaraju u priznanje o tome da je sloboda u anarhističkoj verziji pretvorena u totalitarno svezajednički »veliki brend«, kao i u kaos pod čijom vlašću svatko radi što god hoće, čime teško dolazimo do mogućnosti uvažavanja tuđih granica (silovanje je samo jedan od motiva koje imaginira i »tolerira« nova anarhistička strahovlada). Najmanje agresivan i najrevolucionarniji dio ove izvedbe stoga nikako nije krajnje površna politička analiza, već obično sjeckanje povrća i voća na samom početku predstave. Tu još postoji šansa da netko nešto učini za nekoga drugoga. Da jedni donesu timijan i bosiljak, a drugi ga nasjeckaju. Sve ostalo je samo mehanička tirada u stilu drevnog biblijskog božanstva koje s velike visine grmi i sijeva po svojim »prizemnim« sugrađanima i podanicima. 

  Način izvedbe u gotovo je komičnom kontrastu s dijaloškim principima anarhizma, socijalne države i direktne demokracije (dramaturg: Marko Kostanić, s osloncem na »Anarhiju u Bavarskoj« R. M. Fassbindera), za koje se predstava navodno zalaže. Čak i ako su Šeparović i Kostanić htjeli ismijati anarhizam, mogli su ga znatno finije nijansirati. Ovako smo svjedočili općim mjestima javne nepravde i općim mjestima revolucionarnih pokliča, bez socijalne geste performera koja bi uspostavljala bilo kakav oblik djelatne ili transformativne solidarnosti. 

  Sama lokacija izvedbe nije uspjela postati središnji performer čitavog događaja, premda je nesumnjivo tako planirana i nadasve opravdano odabrana. Drugim riječima, opet smo gledali različite razine zajedničke nam prošlosti i povijesti (političke i izvedbene), bez dubinskog eksperimenta s novim vremenom i novim obrascima javnog ponašanja.