Sudionici tribine bili su Snježana Banović, Nenad Šegvić, Una Bauer, Oliver Frljić, Željka Turčinović, Igor Ružić te članovi ansambla Ateljea 212 koji su te večeri odigrali predstavu »Pedeset udaraca«, koja se bavi zlostavljanjem pod okriljem crkve. Voditelj tribine bio je Bojan Munjin, a svojim su se razmišljanjima o temi razgovoru priključili i gledatelji predstave. 

   Govoreći o »Pedeset udaraca«, glumci i redateljica predstave Ana Grigorović složili su se da je problem današnjeg društva apatičnost na bilo koju temu, ma koliko ona bila vruća ili opasna. Tako je bilo i sa zlostavljanjem u Srpskoj pravoslavnoj crkvi – podaci su bili javni, ali nakon prvih informacija ništa se više nije dogodilo. Svi su i dalje šutjeli o tome, a kada je dokumentaciju o dva delikta – dugogodišnjem seksualnom zlostavljanju te odvikavanju od alkohola i droge batinanjem – u svom diplomskom radu obradila Tamara Baračkov, njenim su se dramskim tekstom odlučili baviti mladi glumci Ateljea 212 i redateljica Grigorović. 

  Daleko od Europe

Jedan od fenomena modernog političkog kazališta je mladost njegovih sudionika, rečeno je na tribini, uz konstataciju da se političko kazalište kod nas aktiviralo upravo posljednjih godina. 

   – Ako mislimo da su za političko kazalište »sazreli uvjeti« i da se zato danas sa scene otvoreno kritički progovara protiv anomalija u društvu, onda to znači da debelo kasnimo! – rekao je Igor Ružić. 

   – Ranije se kritički govorilo u metaforama, birajući klasične dramske tekstove koji su govorili o zlu i anomalijama od vremena prije naše ere, a sada se ipak progovara otvorenije, ali je u hrvatskom kazalištu sve to na granici apsurda. Institucionalni teatri, dakle oni koji žive na državnim jaslama, umirili su se (zajedno s umjetničkim ansamblima) kako ne bi ugrozili svoj položaj u sustavu, a političkim se kazalištem (umjesto komercijalnim) bave nezavisne grupe, kao jedini ali vrlo povremeni kritički segment kazališne umjetnosti. 

   – Dobro kazalište, a pod tim mislim na ono kritičko – nema odobravanje široke publike i formira se svaki put ispočetka, ovisno o centrima moći – mišljenje je Olivera Frljića, koji kaže da je radeći u institucijama – bez obzira gdje na prostoru ex-Yu – morao najprije raditi jednu klasičnu predstavu, dakle na uvijen način kritizirati društvo, da bi dobio šansu za otvorenu kritiku, pravo političko kazalište, koje u pravilu uvijek izaziva neugodne reakcije javnosti. Neki se direktori bolje nose s reakcijama, neki pristaju na političke pritiske, što onda rezultira skidanjem predstava, zabranom plakata i slično. 

Kazalište kasni za realnošću

Snježana Banović je rekla da u hrvatskom kazalištu oduvijek postoji problem »poslušnosti institucija«. Bljesci hrvatskog teatra bili su 20-tih godina, kad su Gavella i Benenšić postavili Krležinu »Galiciju« te 50-tih kad je Marijan Matković uprizorio Dončevićevu »Kaznu«. Političko se kazalište rađa iz neposluha, iz optužbe – kad u Hrvatskoj budemo imali dramu protiv našeg imperijalizma, onda će to biti političko kazalište! – rekla je Banović. 

   Una Bauer smatra da je prirodno da se 90-tih nije govorilo kritički, jer to bilo vrijeme nacionalne konsolidacije na svim stranama; novi milenij nije donio ništa novo, nastavilo se s nezamijeranjem, pa zaista možemo reći da kazalište kasni za realnošću. Pri tom je bitno naglasiti i ekonomski aspekt, jer pitanje ratova nije nacionalno, već ekonomsko. 

   Na tribini je bilo riječi o tome što je političko kazalište; je li drama »Pedeset udaraca« koja progovara o zlostavljanju, ali i raspadu obitelji također političko kazalište; govorilo se o kroćenju angažiranog redatelja davanjem prilike da radi u instituciji – što je tek privid demokracije a zapravo otupljivanje oštrice; o estetici angažiranog teatra u odnosu na građanski. 

   Direktor riječkog Festivala malih scena, glumac Nenad Šegvić rekao je kako je i na festivalu – koji nudi vrlo pažljivi odabir tema i načina igre – kroz dva desetljeća bilo malo predstava koje progovaraju na pravi način. Osim toga, recepcija iste predstave različita je u drugim sredinama, reakcije publike ovise o mjestu događanja predstave i osobno sam bio potresen kako neke predstave, konkretno one Olivera Frljića, katarzično djeluju na gledatelje. 

   Daša Drndić pak se osvrnula na empatiju i katarzu na primjeru osječke predstave »Unterstadt«, napominjući da za prevladavanje traume nije dovoljna empatija: Ona je »podesna« za institucionalno kazalište, ali suočavanje s traumom je dug i bolan proces koji zahtijeva strategiju onih koji imaju moć. Postoji i transgeneracijska trauma kojoj svjedočimo danas, zbog čega moramo krenuti u razrješavanje traume kako se ona ne bi prenosila »s oca na sina«. 

   To je razlog zbog kojeg je političko kazalište nužno u svakom društvu, zaključeno je na tribini.