ZAGREB – U »Gavelli« je premijerno izvedena predstava »Samci« redateljskog para u sastavu Bogdana Diklića i Nine Kleflin, prema predlošcima Gordana Mihića, u koprodukciji Gradske kazališne kuće Bjelovar i DK-a »Gavella«.

Dva uredska zaposlenika trpe jedan drugoga, ali čim stariji od njih krene s pričama iz svoje mladosti i posebno sa sjećanjima na odsluženje vojnog roka, averzija mlađega na »uvijek istu priču« eskalira u fizičko nasilje.

Ono se zatim kroz prepričavanje sukoba prenosi dalje, od jedne nadređene osobe do druge, cijelom linijom društvene hijerarhije. Nitko nema živaca slušati »apsurdnu priču«. Svuda manjak logičnosti (predvidljivo) vodi prema sličnoj vrsti tučnjave. Zatim pratimo istog mlađeg službenika kojemu je muka od starijeg kolege (»Gavella« ga predstavlja u glumačkoj interpretaciji Bojana Navojca), ali sada ga vidimo u njegovu privatnom okružju. Samačkoj sobi. Tamo mu se pokušava približiti romantična susjeda, ali njezini pokušaji završavaju ucjenom gazdarice da se iz zgrade sele ili on (samac) ili ona (»nametljiva« sustanarka).

Jelena Miholjević igra Gazdaricu / Foto Sven Mrkonjić

Već i ovo krajnje reducirano prepričavanje tekstova Gordana Mihića otkriva da je fokus predstave na manjku tolerancije, višku uvredljivosti i zagrižljivosti. Mihić je autor kojega pamtimo kao scenarista sjajnih filmova (»Kad budem mrtav i beo«, »Čuvar plaže u zimskom periodu«, »Buđenje pacova«, »Dom za vešanje«, »Pas koji je voleo vozove«) i serija poput »Sivog doma«, »Povratka otpisanih« i »Kamiondžija«. U njima je često fokus na manjku ekspresivnosti likova, nedostatku komunikacije, preprekama ljudskom kontaktu, ali i na tome da su svi likovi na neki način bujno ekscentrična »roba s greškom«, koju je potrebno prihvatiti. Dapače, prigrliti. Tekstovi koji su poslužili kao predložak za ovu predstavu (»Hrčki« i »Foka«) već su igrali i kao kazališne i kao televizijske adaptacije.

Pretjerana ozbiljnost

Svi glumci u »Gavellinoj« podjeli uvjerljivo nose svoje uloge, ali dramaturški potencijal izabranih priča nije ni približno realiziran.

Osjeća se da predstava nema dramaturga, u smislu osobe koja bi vodila računa o dubljim razlozima zašto se nešto uopće igra, što je u tekstu istinski provokativno i kako »prevesti« pomalo arhaične predloške u dramu koja se tiče aktualnog gledališta.

Domagoj Janković kao Šef / Foto Sven Mrkonjić

Dvoje redatelja »Samaca«, Bogdan Diklić i Nina Kleflin, izabrali su krajnje konzervativan vizualni okvir izvedbe (starinske drvene stolove i drvene krevete u prostoru scenografski potpisuje Tanja Lacko), ritam predstave je spor i otegnut, sličniji tome kako se u srednjostrujaškom teatru glumilo u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, negoli kako se teatar odvija danas.

Zato odlična gluma ne dolazi do punog izražaja. Predstavom upravlja Bojan Navojec, kao »jež« u središtu zbivanja, lik za koji slutimo da ima i empatiju i potrebu za drugima, ali nema kapacitet uvažavanja drugih, niti hrabrost približavanja ikome. Vrlo lako mu narastu bodljice. Navojec je u tome točan, topao, tragičan.

Dugo ga nismo vidjeli na sceni, tako da je ovaj povratak na »Gavellinu« pozornicu svakako argument za puštanje dubljih korijena u gostujućim podjelama, ali i u prestavama matičnog mu HNK-a.

Bogdan Diklić nastupa u precizno odigranoj iritantnoj roli starijeg službenika (nimalo ne iskorištavajući humorni potencijal role), dok je mladi Domagoj Janković – mislim trenutno jedan od najpredanijih, najpasioniranijih glumaca domaće scene – izvrstan u svakom detalju svojih »nadređenih« i »podređenih« rola.

Ranko Zidarić također je ponovo na sceni, kao performer izvrsne dikcije, u sugestivnoj roli izludjelog premijera.

Dobar je i Andrej Dojkić kao eksplozivni ministar.

U malobrojnim ženskim rolama ističu se burleskno stroga i duhovito kruta kućevlasnica Jelena Miholjević, najbliže komediji od čitavog ovog ansambla (šteta što nitko od redatelja nije prepoznao komediografski potencijal izabranih tekstova), a tu je i Natalija Đorđević, koja u stilu neinhibirane male djevojčice nastoji steći naklonost svog susjeda, uvaljujući mu se u stan.

I ova izvedba »samozvane gošće« mogla je ići prema komediji karaktera i komediji situacije, ali umjesto toga ostalo se na ozbiljnoj razradi tvrde socijalne granice Navojčeva lika i ženi koja je ne uspijeva probiti.

Predstava završi naglo i bez osjećaja za cjelovitost dramskog pripovijedanja. Na primjeru »Samaca«, dakle, možemo zaključiti da glumcima ponajprije trebaju dramaturzi, a zatim i redatelji koji više vode računa o cjelini izvedbe, kao i o suvremenim razlozima za njezino igranje.

Galerija bodljica

U prvim reakcijama na predstavu moglo se čuti da je njezina »prava tema« zapravo usamljenost, nepremostiva i socijalno razorna.

Svakako, ali to mi se čini tako potrošenim i općim mjestom da zbog sličnih zaključaka nije ni trebalo raditi ovu predstavu.

Bojan Navojec i Natalija Đorđević / Foto: Sven Mrkonjić

Mnogo mi je zanimljivije što tekst uprizoruje mnogobrojne konkretne strategije »odgurivanja« ljudi od sebe, bilo onih s kojima radimo ili onih s kojima dijelimo privatne prostore. To tvrdoglavo oglušivanje za potrebe drugoga kazališno je zanimljivo.

U poplavi suvremene psihologije koja savjetuje pojedincima da se danonoćno bave svojim »svetim osjećajima« ugode i samo svojim hirovima i potrebama, događa se sve veća društvena anksioznost, jer biti »samome sebi dosta« vrijeđa temeljni evolucijski koncept suradnje i suodgovornosti. Društvenosti. S time se u teatru moglo učiniti puno više.

A mislim da i bi Gordan Mihić imao puno toga za reći o (vlastitim pisanjem opetovano dokazanoj) potrebi žešće kritike impulsa izolacije.