Na glumcima se vidi užitak zbog odmora i od svojih standardnih muških tijela i od ograničenja različitih tipskih uloga muškoga roda. Samim time i gledateljski ulog u izvedbu stalno raste: iako nam »Krletka« pjeva, pleše i glumi gotovo dva i pol sata, bez pauze, bila je na premijernoj izvedbi ispraćena desetominutnim aplauzom i serijom izvođačkih naklona, što svakako govori o gladi publike za programom koji se služi i kabaretskim nastupom i mjuziklom i klasičnom komedijom zabuna. No možda još više o sposobnosti »Kerempuhova« glumačkog ansambla da se nosi sa suvremenim žanrovskim hibridima, kao i redateljski zdušno podržanom i politički važnom obranom transseksualnih, homoseksualnih i transvestitskih životnih izbora.
Queer Gabica i njezina djeca
U sva tri žanra redatelj Krešimir Dolenčić mnogo više omogućuje glumcima da se »razmašu« i otpuste svoje kočnice, negoli što steže uzde u ime cjeline ili zajedničke scenske ravnoteže. Rezultat je velika živost, ali i neujednačenost glumačke grupe. Niz manjih uloga ostao je na posvemašnjoj površini likova. Nabrojimo ih: Ana Maras kao odveć vulgarna i karikaturalana Andrea. Maja Posavec kao nekoherentan lik novinarke Ornele s viškom pjevanja. Borko Perić kao nedovoljno transvestitski zamaštana Mercedes. Luka Petrušić u roli preamerikaniziranog sluge Lucasa. Velimir Čokljat s igranjem na prvu loptu hitlerovskih brčića i čipkastih čarapica. Filip Detelić bez potrebne humorne nadogradnje »mladog komada« Salome.
Sve je navedene likove trebalo znatno pažljivije razraditi i scenski domisliti, jer nije toliko važno napraviti popularnu predstavu, koliko pomaknuti stvaralačke koordinate kompletne glumačke zajednice koja prolazi kroz određeno scensko iskustvo.
No zadržimo se i na majstorski postavljenim rolama: ulogu za pamćenje ostvaraje Hrvoje Kečkeš kao Albin, pjevačka zvijezda noćnog kluba »Krletka« te kostimografski, mimski i pjevački dvojnik Gabi Novak (iznimno uspjele adaptacije svih korištenih songova u domaći kontekst supotpisuju Mario Mirković i Zvonko Presečki).
Kečekeševo tumačenje ženskosti ne ide prema groteski, iako se stalno zafrkava sa sentimentima razmažene i prgave dive, toliko omiljene u različitim queer estetikama. Kečkeš, međutim, čuva i eksplozivnost i veliku toplinu »zlatnog«, da ne kažem majčinskog srca, a izvrstan je i u igranju introspektivno postavljenog pjevačkog repertoara, toliko karakterističnog za zbiljsku i nimalo estradnu Gabi Novak. Šteta je samo što Kečkeš katkad prebrzo ulazi u egzaltaciju i što si nikada ne dopušta predah od komediografskog registra, iako za to postoje valjani dramski razlozi.
Točnost, uvjerljivost i pogođena »stišanost« role opisuje Željka Königsknechta kao šefa noćnog kluba te Albinova životnog partnera Georgesa: smirenog i točno onoliko rezigniranog koliko je potrebno da zadrži autoritet nad potpunom razuzdanošću svog obiteljskog i poslovnog miljea. Mario Mirković komunicira jaku karizmu ledene, sarkastične i gorke kraljice ili moderatorice kabaretskog dijela programa, kao što je i Linda Begonja napravila vrlo sugestivan, mračan i lascivan karakter u nevelikoj, ali precizno i bespoštedno odigranoj roli nekadašnje lovkinje na miraz i neodgovorne majke dječaka (u odrasloj ga verziji igra Ivan Đuričić) kojeg je prije mnogo godina ostavila na pragu noćnog kluba.
Posebno bih pohvalila duet u kojem se Hrvoje Kečkeš i Linda Begonja mimo zadanih međusobnih neprijateljstava likova stapaju u gotovo istu scensku personu tijekom obrane dječaka kojemu oboje glume scenske majke (ona biološku, on »udomiteljsku«).
Komercijalni i edukativni potez
Dvije kvalitetne dramske uloge, ali s premalo prokazivačkog zaoštravanja svojih likova, ostvaruju Branka Trlin (gospođa Petir) i Edo Vujić (gospodin Petir) kao konzervativni gosti gay obitelji, pri čemu je Branka Trlin najjača u prizorima kad zapada u fanatičko odbijanje gubitka kontrole i nad pijanim suprugom i nad nedvojbeno javnim, novinarskim praćenjem obiteljskog skandala. Trlin mimo logike općeg orgijanja, s uvjerenjem čelične lady urla slogane svoje nacionalno-nacionalističke-kršćanske stranke, utoliko uspostavljajući najjasniji trag socijalnog nasilja kojemu smo izloženi izvan kazališnih zidova, što se u predstavi moglo i bolnije, kritičnije redateljski poantirati.
Kerempuhova »Krletka« ne želi nas zabrinuti. Cilj joj promovirati seksualnu utopiju; veliku komunu klupskog zajedništva. Prvi song predstave je parodijska verzija himne mjuzikla »Jalta, Jalta«: »Neki cijeli ovaj svijet…«. Mudro izabran glazbeni putokaz.
Izvjesno je da će publika voljeti »Krletku« i da je »Kerempuh« odigrao komercijalan, pa ipak i edukativan repretoarni potez. Parafrazirat ću Ernesta Hamingwayja: Znamo da redovnici redovito masturbiraju, znamo da se naši kućni ljubimci razmnožavaju i bez braka, znamo da je još Ahilej strastveno ljubio Patrokla, pa dokle ćemo se više pretvarati da nam je seksualnost čvrsto omeđena licemjerjem kršćanstva?! Vrijeme je za izlazak iz civilizacijske krletke.
